Argumenti: Psihodrama za djecu može biti spasonosna terapija

Integrativni dječji psihoterapeut i edukator Ljubica Duspara upozorila je na nužnost bliskijeg pristupa djeci: “Čini mi se da u ovom periodu, pogotovo poslije potresa i u vrijeme Covida, obitelj na neki način slabi svoje snage jer se suočava s velikim kriznim situacijama. Tako se i na djecu to ogleda i čini se da se neke latentne stvari ne bi pokazale da je podrška djeci malo jača, malo čvršća ili intenzivnija. Zato mi se čini da se to što se kod djece sada vidi – izraženije tjeskobe, promjene u ponašanju i doživljavanja – može povezati s time da im je obiteljska ili okolinska podrška nešto manja ili drugačija nego što je bila prije. Sukladna tome je i ova situacija, kad govorimo o mlađoj, predškolskoj djeci. Kad govorimo o školskoj djeci, tu su i promjene u načinu školovanja, ali i činjenica da nije bilo druženja s vršnjacima kao njihove referentne grupe. Mislim da je to isto jedan utjecaj na određeni porast broja situacija u kojima se traži podrška i pomoć psihologa i psihoterapeuta.”

Edukatorica psihodrame, psihologinja i psihoterapeut Ivana Jurić naglasila je da ne bismo smjeli djeci stavljati preteške terete: “Često mi, kao odrasle osobe, racionaliziramo svoje ponašanje. Odlično je da imamo povjerenja u djecu i njihove sposobnosti i kapacitet. Međutim, u nekim izuzetno stresnim okolnostima, koje su izvan naše kontrole, naša prva potreba je da za sebe dobijemo podršku. I ako je to nešto što mi, kao odrasle osobe, pružamo djeci, onda će to određeno ponašanje djeca usvajati i učiti da je u redu kad imam neki problem, zatražiti pomoć za sebe i vidjeti tko je za mene sigurni oslonac i tko će mi pomoći osjetiti da u određenoj situaciji više nisam sam.”

Svoje iskustvo rada psihologinje u pakračkoj osnovnoj školi telefonom je posvjedočila i psihoterapeutkinja Nataša Major. Rekla je da, kao jedini psiholog u gradu, organizira radionice u kojima pomaže djeci, ali i odraslima s psihološkim teškoćama te psihosomatskim problemima. Kako je rekla, zbog pandemije je bilo teško voditi psihodramsku grupu u kojoj kroz interakciju dolazi do rješavanja problema. Dodala je da odrasli, kojima su djeca povjerena, moraju pratiti signale i shvatiti da s djecom nešto nije u redu, jer djeca ne znaju sama verbalizirati problem. “U psihodrami djeci dopuštamo da probleme rješavaju igrom. Pritom djeca nisu svjesna što ‘odrade’, a odrade jako velik posao. Taj pristup je vrlo koristan djeci, a mi razumijemo njihove poruke”, zaključila je Major.

Samu psihodramu i terapijski kapacitet igre s djecom pojasnila je i Ivana Jurić: “Oni zapravo uživaju u igri, jer se igraju i samo to rade. Sa strane može izgledati da ne rade ništa, ali tu se uistinu događa jako puno procesa. U psihodrami djeca, bez ulaska u problematične situacije – koje su i stvorile problem – i u sigurnom okružju u kojem mogu biti to što jesu i gdje se mogu slobodno pokazati, jednostavno eksperimentiraju i rastu kroz igru, konkretno na našim radionicama, kroz odigravanje uloga.”

“Djeca zajedno stvaraju priču, sami biraju uloge, a terapeutskom paru najčešće daju ulogu roditelja i kroz tu igru dijete oslobađa svoje potencijale. Psihodrama je prilagodljiva, s vrtićancima živimo u ‘kao da’ svijetu, a osnovnoškolcima i adolescentima se prilagođavamo, da bismo doprli do sve djece”, zaključila je Jurić.

Duspara je zaključila da je posljednjih godina za porast broja anksioznih slučajeva ‘zaslužan’ ‘lov na petice’: “Strašno se puno očekuje od samih roditelja i od same djece. Onaj čarobni 5,0, pa još dodatnih 100 bodova za neke upise, već od osnovne škole stvaraju pritisak na roditelje. Možda bi medijski utjecaj mogao dovesti do određene relaksacije toga da jedino 5,0 bude dobar izbor za dijete, jer se pritom ne vidi dijete, njegova osobnost. Zašto jedan izvanredan praktičar u budućnosti mora ići u gimnaziju na šesnaest predmeta tako intenzivno? Mislim da tu treba napraviti jednu suradnju, ali bez ukupnog okružja, roditeljima će biti teško odlučiti. Nije bitno da bude 5,0 jer se sve drugo orijentira na tih čarobnih 5,0. Automatski, djeca to osjećaju kao pritisak i tako se pokazuju problemi u ponašanju. To su i najčešći razlozi zašto roditelji dolaze, kad djeca s problemima u ponašanju već počnu ‘vrištati’.”

Na pitanje o tome postoji li vršnjačko etiketiranje djece koja koriste pomoć psihologa, Duspara je rekla da se ponekad pojavi, ali je u tome ključan odnos roditelja, terapeuta i djeteta, a djetetu se pokazuje da je jedinstveno.

Ljubica Duspara

Ivana Jurić

Povod emisiji je nadolazeća međunarodna online konferencija o psihodrami za djecu i mlade, na kojoj će sudjelovati psihoterapeuti, odgajatelji, psiholozi, učitelji, socijalni pedagozi, edukacijski rehabilitatori, pedagozi i drugi stručnjake koji rade s djecom i mladima. Konferencija će se održavati od 24. do 26. rujna 2021., a više o konferenciji, kao i psihodrami može se saznati OVDJE i OVDJE.