Ivereigh je već bio napisao svoju doktorsku tezu o Crkvi u Argentini, tako da je mogao iskoristiti bogato prethodno znanje za biografiju, koja je objavljena ubrzo nakon njegova izbora za Papu: „Ali glavna stvar za mene uvijek je bila fascinacija ovom osobom. Od početka je bio zadivljujuća ličnost za mene, osoba neočekivane dubine“, kazao je Ivereigh o Jorgeu Mariu Bergogliju.

Već na sastancima prije konklava osjećala se „ogromna glad“ za reformama u Crkvi, tako da je to bila velika zadaća pred budućim papom u to vrijeme: „Posebno je trebalo reformirati Kuriju. Franjo je sam često spominjao da se njegove reforme zapravo mogu pratiti od mandata njegove braće, da su ga upravo za to izabrali.“

No kako on sada razumije, izbor za papu je u konačnici oko jedne stvari: evangelizacije, rekao je Ivereigh: „Veliko pitanje za kardinale 2013. bilo je: Zašto više ne funkcionira? Zašto naša poruka više ne dopire do ljudi, pogotovo u zapadnom svijetu? U to je vrijeme Bergoglio održao kratak, ali danas vrlo poznat govor svojoj braći. On je dao duhovnu dijagnozu stanja u Crkvi, to nije bio teološki argument. Kritizirao je činjenicu da se Crkva bavi samo sobom, a ne više ljudima. To je očito duboko dirnulo njegovu braću i na kraju dovelo do njegovog izbora. Kardinali su osjetili da netko ovdje prepoznaje znakove vremena.“

Franjo je sada „otvorio novo poglavlje za ovu Crkvu“ i „uveo je u novu eru“. Kritike i zahvalnosti koje papa Franjo dobiva podjednako iz različitih kulturnih krugova u konačnici su posljedica „leće kroz koju“ se Papu promatra, kazao je Ivereigh: „Istina je, u Njemačkoj ga se trenutno doživljava kao prepreku na potrebnom putu liberalizacije Crkve. U istočnoj Europi i u konzervativnim krugovima u Sjevernoj Americi na njega se gleda kao na opasnog ljevičara. Kako pomiriti te dvije perspektive? I jedno i drugo ima veze sa strahovima i nadama u dotičnim kulturama. Ako ga vidite kao prepreku svojim nadama ili kao element koji hrani vaše strahove, onda očito imate negativnu sliku o Franji.“ Nešto slično dogodilo se Isusu s farizejima, istaknuo je Ivereigh: „Oni su ga vidjeli kao učitelja s važnim autoritetom, ali su također imali velike rezerve. Isto se može reći i za Franjine kritičare. Mislim da ne poznajem nikoga tko sumnja u njegovu sposobnost vođenja. Ali odobravate li smjer kojim je Crkva krenula pod njim ovisi o osobnoj leći kroz koju ga promatrate.“

No, nakon jedanaest godina pontifikata, shvatio je da Franju i njegovu poruku razumiju prvenstveno „normalni“, odnosno „obični ljudi“, čak i više nego „stručnjaci“, dok je oporba, uključujući među kardinalima i biskupima, bila mala, premda glasna, manjina. U Franji vidi „poseban talent“ da čini ono što svi pape moraju činiti, naime sposobnost da podnese napetosti „između desnice i ljevice“ i da ih učini plodonosnima. Koristi mu činjenica da ne bježi od sukoba i čak ih traži: „On želi da ljudi govore istinu onako kako je oni vide. Tek tada se mogu definirati te napetosti i tražiti volja Duha Svetoga. Koji je veći zadatak s kojim se danas suočavamo kao Crkva? Vjerujem da je to njegova temeljna poruka. Ona također objašnjava njegova nastojanja prema sinodalnosti i sve ostalo čemu je težio u ovih jedanaest godina. Potrebna nam je poniznost da shvatimo da naše gledište možda nije potpuna i jedina istina. Možemo se otvoriti istini samo ako se udružimo i sagledamo drugu stranu.“

Papu je bolje upoznao tijekom zatvaranja zbog korone kada je s njim napisao knjigu „Odvažimo se sanjati“, nastavio je Ivereigh, dodajući da su imali korektan odnos, ali da bi „bilo previše nazvati ga prijateljem“, jer je to zapravo bio „prije svega radni odnos“.

Ima jedna stvar „za koju ima vrlo poseban talent“: „U Argentini su ga tada zvali ‘pilot za oluje’. U krizi je Bergoglio vaš čovjek. Zna se snalaziti u uzburkanom moru, vidi gdje ispod površine leže stijene. I vidi horizont u daljini prema kojem idemo. Dakle, kada je došla korona kriza, imao je važnu poruku za čovječanstvo o tome kako iz krize možemo izaći bolji nego što smo u nju ušli“.

Sveukupno, Ivereigh je i dalje uvjeren da su Papine odluke i stil vodstva prvenstveno vođeni riječima Evanđelja: „Kada je riječ o Crkvi, prva stvar koju bi ljudi trebali vidjeti i razumjeti jest da netko ovdje želi utjeloviti Božju ljubav. O tome puno priča i mislim da je zato toliko pristupačan i otvoren prema ljudima. Zato radi s ljudima poput mene. Mislim da u takvim gestama kao Papa vidi znakove vremena. I zato se izjašnjava protiv starih vremena klerikalizma, ali i u širem kontekstu protiv logike kapitalističke ekonomije, gdje ljudi nisu u fokusu. Zato mu smetaju reforme u Crkvi koje prvenstveno žele reformirati instituciju. Ljudi bi se trebali reformirati i usredotočiti na Krista.“

No posljednjih godina Franjo je izgubio dio svoje energije zbog prirodnog starenja, priznao je nadalje Papin biograf. „Uvijek je imao onaj veliki pogon, a to više nije slučaj. Postao je mnogo smireniji“, rekao je Ivereigh. No, ne vjeruje da to ograničava njegovu sposobnost da nastavi voditi Crkvu, za razliku od svog prethodnika Ivana Pavla II., koji je u posljednjim godinama života bio ozbiljno ograničen zbog svoje Parkinsonove bolesti. No kad bi do toga došlo, vjerojatno bi razmislio o odreknuću od službe, i zbog primjera Benedikta XVI. No, usprkos trenutačnim zdravstvenim ograničenjima, o tome se u skoroj budućnosti vjerojatno neće raspravljati: „S druge strane, znam i da mu je najvažnije da odluke donosi svojom voljom i uz punu slobodu. Dakle, kada dođe vrijeme za odreknuće od službe, nitko od nas to vjerojatno neće vidjeti.“

Papin mu pontifikat donosi osobnu nadu jer je zahvalan što je na čelu Crkve netko „tko ima jasan pogled na znakove vremena i može priopćiti što nam kao kršćanima i ljudima danas treba“. Primjećuje da Franjo dopire do ljudi svojom porukom: „Ljudi se bude, otkrivaju novu ljubav prema stvorenome. Brinu se o slabijima i marginaliziranim skupinama. Postoji nova svijest o tim pitanjima i to mi daje nadu, jer samo tako se možemo malo približiti Božjem kraljevstvu. Franjo voli reći: Nada nikad nije izgubljena“.

Austen Ivereigh autor je triju knjiga o papi Franji. Nedugo nakon njegova izbora objavljena je biografija „Veliki reformator“ (2014.), potom „Ranjeni pastir“ 2019. i najnovija knjiga „First belong to God“ (2024.), u kojoj obrađuje Franjine duhovne vježbe i za koju je sam Papa napisao predgovor. Zajedno s Franjom napisao je knjigu „Odvažimo se sanjati!“ 2020. godine, izvijestio je Vatican News.