Čuo je od njih kako su uglavnom morali sami obnoviti porušena i opustošena imanja, jer im ni općina ni grad, ni entitet ni drugi nisu pomogli. Požalili su se na loše i zapuštene putove, a neki i na nepotrebne prepreke za dobivanje potrebne električne energije. Neki od njih su do svoje očevine morali sami napraviti put, dužine od nekoliko kilometara, kako bi mogli sebi graditi porušenu kuću.

Biskup je čestitao i zahvalio odvažnim povratnicima, koji uz velike osobne žrtve obnavljaju svoju djedovinu i pokazuju svojim primjerom kako se voli rodni kraj i zauzima učinkovito za ispravljanje nepravde i obnavljanje života. Biskup im je obećao da će nastojati upoznati i druge dobronamjerne ljude koji mogu pomoći povratnicima da ostvare održivi povratak u svoj drevni zavičaj.

Za ilustraciju o dosadašnjem ostvarenom povratku Hrvata-katolika u ovom dijelu banjolučke općine mogu poslužit brojke: u selu Kozara od oko 120 predratnih domova, sada je obnovljenih 15; u selu Cerići od oko 45 domova, obnovljene su dvije kuće, a još se dvije obitelji spremaju na obnavljanje svojih domova; u zaseoku Abrići od 10 – također jedna, a u zaseoku Gradina, od 15 predratnih obnovljeno je 5 domova, a jedan povratnik ima kontejner kao svoj novi dom.

Biskupa Komaricu su neki od povratnika pitali: „Zašto se za ovdašnje Hrvate – starosjedioce ne brine nitko od političara, ni domaćih ni stranih, koji su zaduženi za provođenje Aneksa sedam Daytonskog sporazuma tj. za održivi povratak prognanih? I dokle će biti tako?“