Don Giovanni Fornasini „nije bio superjunak, već primjer, pa i za današnje mlade ljude, kako prevladati životne poteškoće“, rekao je o novom blaženiku don Angelo Baldassarri, voditelj odbora za proslavu beatifikacije.

Euharistijsko slavlje prilikom kojega će don Fornasini biti podignut na čast oltara predvodi kardinal Marcello Semeraro, prefekt Kongregacije za kauze svetaca. Papa Franjo priznao je njegovo mučeništvo u siječnju ove godine. Don Giovanni je ubijen 13. listopada 1944. „in odium fidei“ u dobi od 29 godina, ubili su ga nacisti-fašisti dok je nosio sakramente umirućima na groblje San Martino di Caprara, mjestu još jednog masakra u Monte Soleu.

Masakr kojeg su počinili SS-ovci imao je cilj protjerati partizane, ali je to koštalo života mnoge mlade ljude, djecu i starije osobe. Između 29. rujna i 5. listopada 1944., oko osam stotina ljudi umrlo je na različitim lokacijama u Monte Soleu. Epizoda je to koja je u povijest ušla kao masakr u Marzabottu. Don Giovanni, „župnik Sperticana, uhićen je dok je pokušavao osloboditi ljude, vraća se u Bolognu kako bi dobio dokumente u kuriji, a tu od njega traže da ostane u gradu dok oluja ne prođe. Umjesto toga don Giovanni se vraća u župu u kojoj se dogodio masakr i tamo će, u posljednjim danima svog života, samo pokapati mrtve“, podsjeća don Angelo Baldassarri.

Don Giovanni Fornasini, večer prije smrti, sudjeluje u zabavi koju su organizirali njemački vojnici jer je shvatio opasnost u koju upadaju neke djevojke iz grada. Iste večeri zapovjednik SS-a poziva ga da se sutradan popne na mjesta pokolja. Iako su mnogi zbog toga strahovali, don Giovanni ide tamo, no odatle se više nikada neće vratiti. Ubijen je iza groblja Caprara i tek je iz analize njegovih posmrtnih ostataka, koje je njegov brat pronašao na kraju rata, postalo jasno da je ubijen zbog zadobijenih udaraca i jer mu je bajonetom probijen vrat.

„Bio je samo jedan dobar svećenik, do kraja, razmišljao je sa svojim pukom. Nije se bojao jer je njegova ljubav prema Gospodinu bila više od straha“. Tako je kardinal Matteo Zuppi, nadbiskup Bologne, opisao profil don Giovannija Fornasinija, rođenog u Pianaccio di Lizzanu u Belvedereu, na bolonjskim Apeninima, 23. veljače 1915. godine.

Neki predmeti koji su povezani s poviješću i mučeništvom don Giovannija bit će postavljeni na pokrajnji oltar. Bit će tu njegov bicikl, za koji je bio veliki entuzijast, a koji je za njega bio „sredstvo koje ga je još više približio svojim župljanima“. Bit će tu i naočale i škropilo, pronađeni uz njegovo izmučeno tijelo jer je na dan svoje smrti otišao vidjeti što se dogodilo na tim mjestima. To je ujedno bilo i posljednje pastoralno oruđe u njegovu životu, jer u posljednjih nekoliko dana nije činio ništa drugo nego pokopao mrtve iz masakra. „Mnogi se sjećaju da je don Giovanni bio pun parfema vjerojatno da bi mogao podnijeti smrad i biti u mogućnosti učiniti barem ovaj posljednji čin milosrđa“, kaže don Angelo. Tu će biti i njegova torba za kupnju, torba u kojoj je uvijek imao kruha, slatkiša ili stvari koje su bile potrebne ljudima koji su mu dolazili.

Upravo se u jednom jednostavnom pitanju krije snaga ovog mladog svećenika. Neka svjedočanstva njegove braće koji su ga sreli krajem kolovoza 1944. godine, kaže don Baldassari, govore nam kako je vrlo jasno reagirao na one koji su mu se protivili, smatrajući da pretjeruje s dobročinstvom, osobito u vrijeme rata. Don Giovanni je odgovorio: „Ma bi li Isus rekao ono što vi govorite? Bi li on postupio kao ti?“.

„Postoji poruka koju osjećam vrlo snažnom za sve mlade ljude“, zaključuje don Angelo, „a koja je povezana s činjenicom da Fornasini nije bio superjunak, u svom je životu imao mnogo poteškoća i mnogo slabosti, ali upravo je u tim poteškoćama učio dati sve od sebe. On nije nedostižni heroj, nego nam pokazuje put onih koji uče iz svojih nastojanja. To nam govori da se on, pred nasiljem koje želi podijeliti, svojim milosrđem, svojim prihvaćanjem postavio kao referenca za ujedinjenje i zajednički hod“.