Nakon večernje marijanske pobožnosti i misnog slavlja na blagdan sv. Franje Asiškog koje je u župnoj crkvi predvodio župnik Ivan Jurić, bibličar Benaković molitveno je otvorio  drugu tematsku večer naslovljenu „Susresti Krista na putu… od progonitelja do ljubitelja Krista“ te razmatrao i meditirao pročitani novozavjetni odlomak iz Djela apostolskih (Dj 9, 1-20) o susretu Krista i Pavla, odnosno govor o susretu sa živim Bogom koji čovjeka, kazao je, uistinu mijenja. Na Pavlovu primjeru obraćenja bibličar je razložio kako krštenik, još više nevjernik, može na svom životnom putu susresti uskrsloga Krista, živoga Boga i transformirati vlastitu osobnost.

„Ove večeri želimo iznova susretati Gospodina Isusa Krista u svetoj Riječi, želimo zašutjeti kako bismo čuli njegov govor, Božji govor koji nam je dao u bogatstvu svoje svete Riječi. Ona je sveta i može učiniti i nas svetima. To je i ono što želimo učiniti ove večeri – slušati svetu Riječ i sami postajati sveti, sami sebe preoblikovati na sliku Isusa Krista“, kazao je vlč. Benaković u molitvenom poticaju najavljujući razmatranje o novozavjetnom spisu iz Djela apostolskih koji govori o rađanju, nastanku prve Crkve.

„Nakon evanđelja, dolazi knjiga Djela apostolskih iz koje je vidljivo, nakon što je Krist umro i uskrsnuo, što će apostoli učiniti. Oni trebaju naviještati i upravo izabrani tekst govori o jednomu od najgorljivijih – o svetomu Pavlu, o tome kako je postao svet i zašto ga mi danas u Katoličkoj Crkvi nazivamo svetim Pavlom i slavimo ga 29. lipnja na svetkovinu Petra i Pavla, apostolskih prvaka. Kako je taj čovjek prošao kod Boga, kako je sebe preobrazio? Ovi biblijski susreti govore o transformaciji čovjeka, a to iskustvo čovjekovo zapisano je u biblijskoj svetoj Božjoj riječi. Naslov ‘Susresti Krista na putu…’ govori o putu kojim hodaju ljudi prema nečemu, ostvaruju Božji plan“, uvodno je razložio bibličar Benaković te postupno promišljao o pročitanim recima devetoga poglavlja (Dj 9, 1-6), naglasivši bitno razumijevanje lajtmotiva „od nasilnika Savla do čovjeka vjere Pavla“ u procesu preobrazbe osobe.

„Pavao je opisan kao čovjek prijetnji, pokolja, nasilja prema onima koji su Gospodnji… kao snažan čovjek. Kada gledamo našu stvarnost, koliko je takvih ljudi koji žele prijetiti, uništiti, izbaciti Gospodnjeg učenika na marginu, na stranu da postane nebitan, da ga nitko ne doživljava. Danas je blagdan sv. Franje koji je shvatio da je njegova karizma biti na usluzi onima koji su ‘pokraj puta’, bačeni na marginu društva. Drukčiji je bio Pavao u početku, protagonist glavnih vršitelja radnji židovskih, poučen u židovstvu koji nije upoznao Isusa Krista, snagu njegova uskrsnuća i tko čovjek može biti, ako se istinski otvori i povjeruje. Poznajem puno ljudi koji su bili buntovnici, mrzitelji Crkve koji ju nisu mogli smisliti, ali kroz proces obraćenja, ljudi su se vratili.

Što možemo u tome vidjeti? Bog se sa svim stvarnostima našega ljudskoga života koristi na svoj način kako bi čovjeka privukao k sebi. Velika je to poruka za naše živote! Ne možemo olako gledati i promatrati našu stvarnost. U Crkvi smo, često skloni, promatrati svijet crno-bijelim očima i sve što se događa oko nas, ukoliko je izravno usmjereno protiv ovoga ili onoga, kažemo: ‘To je poganština, to je nemoguće, što ću s takvim čovjekom razgovarati, sjediti s njim.’ Najviše sam razgovora u vjeri imao s ljudima koji su bili nevjernici i koji su bili na margini, uopće nisu znali što je kršćanstvo, Crkva. Pazite, mi se lako možemo uljuljati u našemu kršćanstvu! Biti tako blizu Riječi u Crkvi, a da nas to uopće nije dotaknulo, uopće nas nije transformiralo i ništa se u našoj osobi nije promijenilo. Gledajući iz kršćanske perspektive, Pavao je nevjernik. Pavao ima drukčiji sliku o tome što je Bog i kako Bog upravlja svijetom… Pavao nije nevjernik. Njegova slika Boga je sasvim drukčija i to što radi u početcima radi zato što su tada kršćani bili mala sekta i nije jasno tko su i što rade ti ljudi, kako se prema njima ophoditi, i on ne zna tko je uskrsli Krist. On prolazi ‘školu’ na brutalan način tako što će morati pasti i oslijepiti.

I mi, moramo spoznati tko je uskrsli Krist da bismo ga uzljubili. To je ono što se u ljudskom životu mora dogoditi i mi moramo proći ‘školu’ kako bi u svom životu istinski progledali svojim srcem, svojom nutrinom i spoznali da ga trebamo ljubiti i nasljedovati. S Pavlom se to događa na putu za Damask… kojeg obasja svjetlost s neba i pita, sruši se na zemlju i začu glas… Savle, Savle, zašto me progoniš? On upita: Tko si, Gospodine? On ne pozna osobu uskrslog Krista, ne poznaje. Zato ne možemo, dragi prijatelji, osuditi nekoga tko nije upoznao osobu uskrslog Krista, njegovu snagu. Često ljudi bježe i boje se ispovijedi, sakramenta u kojemu se mora dogoditi ovo što se dogodilo Pavlu – pasti na zemlju, začuti glas koji ti govori: ‘Zašto me progoniš svojim grijehom?’ To je osobno, intimno pitanje tvoje nutrine, a što ljudi često kažu: ‘Toga se plašim: kako će svećenik reagirati na to, hoće li me osuditi, kazniti, dati ne znam kakvu pokoru koju neću moći izvršiti. Na koncu ne mogu mu pogledati u oči jer one znaju moju bijedu, moj jad, moju sramotu, ja to ne mogu.’ Pavao će upravo to proživjeti na teži način, padajući na zemlju jer ga je obasjala svjetlost s neba. Svjetlo je u Bibliji izuzetan simbol za Božu prisutnost. Gledamo li u Knjizi postanka, vidimo kako Bog razlučuje svjetlo od tame i ne može postojati svijet, ako u našemu životu nismo razlučiti svjetlo i tamu. Čovjek koji ne spava, ima nesanicu, kakav život vodi? Njegov život ne poznaje što je svjetlo, što je tama; on je stalno lutalica, a ujutro kad se probudi je deprimiran, očajan; njegove su oči stalno otvorene, napregnute.

Kod Pavla je bilo potrebno svjetlo samoga Boga da konačno sklopi oči, zažmiri. Koja snažna slika! Bog mu svojom svjetlošću zatvara oči. Slijepac čuje glas i po tom glasu u tami, noći raspoznaje ljude oko sebe, ljude koji su svjetlo u njegovome životu. To je bogata slika svjetla i tame. Isus u Evanđelju po Ivanu govori o toj stvarnosti svjetlost je došla na svijet, ali su ljudi više ljubili tamu jer im djela bijahu zla. To je čovjek. Zašto se mi ne želimo otvoriti svjetlosti, istinski Bogu? Zato što se bojimo svojih djela koja činimo u tami i mi ih potiskujemo, skrivamo, stavljamo na stranu, umjesto da padnemo na zemlju, kao što se Pavlu događa, da dopustimo da nas Božja svjetlost istinski promijeni, obasja naš život. A to se ne može dogoditi bez svećenika, bez sakramenta ispovijedi. Ne možeš to učiniti sam, a da je to istina vidjet ćemo u ovomu biblijskomu tekstu, gdje će na samoga Pavla, kasnije, biti položene ruke. U sakramentu ispovijedi svećenik ispruža svoju ruku nad tobom i tu se događa to da svjetlo obasjava tamu tvoga života, da radikalno mijenja tvoju osobu, ali ako je ta ispovijed istinska, učinjena doista u otvorenosti srca gdje si ti dopustio da tvoja tama izađe iz tebe i da te obasja istinski uskrsli Krist. Isus Pavla ne osuđuje već mu govori neka ustane“, razložio je vlč. Benaković te nastavio promišljati o važnosti upoznavanja Krista u vlastitoj vjeri.

Budući je smisao biblijske duhovne obnove pronicanje u osobnu duhovnost kroz osluškivanje Božje Riječi i promišljanje Božjega govora u vlastitomu životu, bibličar Benaković je naglasio i rastumačio ključne rečenice, dijelove i riječi u tekstu dovodeći ih u svezu sa životom vjernika i uosobljenom komunikacijom s Isusom, zaključujući: „Upitati nam se, meni i tebi, kakav je moj odnos s Kristom? U šutnji sebe same upitajmo: tko sam ja u odnosu na Krista; vidim li ono što je moja životna misija; borim li se uzaludno protiv priznanja Boga u mome životu; gdje je svjetlo s neba – doista – u mome životu i snaga Krista u meni? Kao što smo u ulomku čuli, valja ponizno ‘pasti na zemlju’ (Sruši se na zemlju i začu glas što mu govoraše: ‘Savle, Savle, zašto me progoniš?’) i konačno progledati – ozdraviti!“ Susret je završio zagovornom molitvom i naposljetku je župnik Ivan Jurić zahvalio gostujućemu bibličaru i sudjelovateljima u biblijskoj duhovnoj obnovi utorkom.

Župnik Ivan Jurić i sudionici tribine