Biskup se na početku propovijedi osvrnuo na značenje Bijele nedjelje, kada se slavi i svetkovina Božjega milosrđa: „Ova Bijela nedjelja, negdje nazvana ‘Mali Uskrs’, u Crkvi se još naziva ‘Nedjelja Božjeg milosrđa’. Naziv je dobila prema objavi koju je imala sveta Faustina kojoj je Isus poručio: ’Želim da prva nedjelja poslije Uskrsa postane u Crkvi blagdan moga Milosrđa. Kćeri moja, govori cijelom svijetu o mom neizmjernom milosrđu. Duša koja se taj dan ispovijedi i pričesti, zadobit će potpuni oprost od grijeha i svih kazni. Želim da se taj blagdan svečano slavi u cijeloj Crkvi’“, podsjetio je biskup.

Isus je za života pokazao neizmjernu Božju ljubav i milosrđe prema svim ljudima, a napose prema grešnicima, siromasima, bolesnima i patnicima. Na kraju je iz ljubavi prema ljudima dao je svoj život. Nakon uskrsnuća prvo pohađa ženu koja plače, skuplja učenike koji su se razbježali i ni na koji način im ne spočitava to što su ga u muci zatajili ili napustili. Ima razumijevanja i za tvrdokorne i spore u vjeri, rekao je biskup.

U današnjem Evanđelju smo čitali o njegovu činu milosrđa prema jednom učeniku koji odbija vjerovati da je on uskrsnuo. Isus se učenicima ukazuje kao živ, ali jedan od njih nedostaje. Osam dana nakon uskrsnuća Isus dolazi učenicima samo zbog toga jednoga. Stalo mu je do svake osobe. Isusova učenika Tome nema u društvu s ostalima. Otišao je, zna se zašto, ali se ne kaže gdje. Navraća u društvo, ali i bježi od njega, jer mu u tom društvu netko nedostaje, onaj koji ih je okupio. Dojam je da je Toma od svih najviše patio zbog Isusove muke i u tom smislu doživio najjaču nutarnju dramu. Nema se više na što ili na koga osloniti osim na očaj. Toma je baš po tom odlomku dobio negativnu kvalifikaciju: nazvan je „nevjerni Toma“. Nešto što je postalo sinonim za svaku nevjernost. Međutim, Toma je u ovom evanđeoskom odlomku predstavljen nadasve pozitivno. Predstavljen je kao onaj koji iskreno traži, koji hoće iskusiti susret s Uskrslim. Ne želi se osloniti na svjedočenje drugih učenika, jer njihovo svjedočenje nije uvjerljivo. Oni govore da su vidjeli Isusa uskrslog, a usprkos tome oni su dobro zaključani i u strahu. Čega se boje ako je Isus živ?

„Bolja je jedna autentična sumnja nego neka laka sigurnost koja dispenzira od napornog osobnog traženja. Nije lako ni povjerovati, nije lako nekoga obratiti. Nužno je osobno iskustvo. Kada se Isus pojavljuje u prisutnosti Tome, Toma odbija staviti ruku… nego svjedoči: ‘Gospodin moj i Bog moj…’ Toma odbija dodirnuti, zna da će od sada pa nadalje kontakt s Isusom biti po vjeri unutar kršćanske zajednice i temeljen na njezinu svjedočanstvu. Postaje nužno vidjeti ga i prepoznati u Crkvi po svjedočanstvu kršćana koji imaju iskustvo susreta s Bogom živim. Zato Isus kaže: ’Blaženi koji ne vidješe a vjeruju’. Vjera je od sad naša ruka s kojom dotičemo Boga, premda vjera nije laka stvarnost“, rekao je biskup Križić.

Put do Krista, do vjere, nužno poznaje i zakašnjenja. To je put zrenja; a sazrijeva se samo nakon što je čovjek uspio izgubiti na tom putu mnoge iluzije, umišljenosti, i neke svoje krive slike o Bogu. Tada će moći poput Tome iz srca reći: „Gospodin moj i Bog moj“, upozorio je biskup Križić.

Najvažnije je da čovjek ne traži Boga po svojoj mjeri, Boga koji će mu biti poslušan i koji će se s njim uvijek slagati… Takva vjera završava u razočaranju jer zapravo i nije vjera u Boga nego u sebe. Toma je tražio i našao. Toma je tako zaštitnik onih koji se bore za vjeru, koji se muče, ali su uporni, zakasne, ali dođu. Za susret s Bogom važnije je srce nego oči. Tko ga otrije srcem sigurno će ga i vidjeti. Toma je izabran da bude model vjerničkog traženja i borbe. Problem je danas mnogih koji su doduše povjerovali premda nisu vidjeli, ali nisu svi blaženi, jer neprestano traže da vide i dodirnu. Toma se nakon susreta s Isusom promijenio, ali nije primijetio da su se drugi, koji su već vidjeli, promijenili. Nedostajalo je svjedočanstvo nakon susreta. Apostol Toma ostaje model koji govori: smiješ sumnjati, smiješ odbijati, smiješ i pasti, ali nastavi tražiti. Kada se susretneš, kada doživiš ljubav onoga koji je iz ljubavi otišao na križ, neka to drugi uoče da po tebi i drugi mogu stići, makar sa zakašnjenjem“, zaključio je biskup Križić.

Na kraju mise zahvalio je roditeljima na predivnom daru novog života župnoj zajednici u Gospiću. Potaknuo je roditelje i kumove da uvijek brinu da djeca koja su danas krštena rastu u vjeri. Poručio im je da roditelji djeci darivaju fizički život, ali isto tako trebaju brinuti da uvijek rastu i u duhovnom životu kao članovi Crkve. Misu je animirao katedralni zbor pod vodstvom i uz orguljsku pratnju Franje Puškarića.