Biskup Bogović u propovijedi je istaknuo da se rođendan našega Učitelja i Spasitelja Isusa Krista slavio u kršćanstvu stoljećima, pa se uz njega u raznim vremenima i u raznim sredinama prilijepilo mnogo toga što nema veze s izvornim slavljem Božića. U naše vrijeme mnogi stavljaju naglasak na trošenje i uživanje pa i zaborave siromašno dijete Isusa i njegov rođendan. Takvom načinu slavlja odgovara više neki stari djedica tzv. Djed Mraz ili Djed Božićnjak. Biskup je pozvao:

„Nemojmo prepustiti Božić drugima da ga oblikuju prema svojim željama. Okrenimo se Djetetu da bismo upoznali svoga Učitelja i Spasitelja.

Anđeo je pastire uputio kako će prepoznati Spasitelja: „Evo vam znaka: Naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama“ (Lk 2, 12)  Tko bi mogao očekivati da će se Spasitelj pojaviti u obliku djeteta i to ne na kraljevskom tronu nego u jaslama!

Kada su se apostoli među sobom prepirali tko je od njih najveći, Isus ih upozorava da svoje poglede ne okreću prema silnima i moćnima, prema svjetskim veličinama, nego prema nemoćnom djetetu. „On dozove dijete, postavi ga posred njih i reče: („Evo vam znaka!“): „Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom. I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima.«  (Mt 18, 3-5). Na drugom mjestu kaže: „Tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući“ (Lk 18, 17).

Odrastao čovjek sklon je misliti da je ono što prima sve zaslužio, pa i ono što je kao dar primio od Boga. Dijete se ne oholi i ne uzdiže. Ono svim svojim bićem svjedoči da živi od darivanja svoje okoline. Stavljajući dijete pred apostole, Isus je jasno rekao koje osobine djeteta treba uvijek čuvati jer se inače izgubi osjećaj i za kraljevstvo nebesko i za dar spasenja.

Ako se izgubi osjećaj da je dijete dar, onda se na njega gleda kao na agresora: agresora na majku, na obitelj, na standard, na karijeru, na slobodu, na prava čovjeka. A prema agresoru se agresivno postupa. Takvi pogledi su, nažalost, danas brojni i sve više se množe. Tu su korijeni najteže krize čovječanstva.

Biskup je pozvao „da dijete uzmemo kao Učitelja, jer od njega možemo mi odrasli mnogo naučiti. Otvorene je duše i srca. Nema predrasuda prema nikome. Traži blizinu i toplinu osjećaja, dopušta da ga vodiš, mijenjaš; poučljivo je, prima, upija što se oko njega događa. Znademo da dijete pred stranim ljudima katkada ne govori nego gleda i sluša. Poslije može uočiti da je mnogo toga čulo i zapamtilo.

Prirodno okruženje djeteta je obitelj. Kada govorimo da se društvo treba okrenuti djetetu, time kažemo da se treba okrenuti obitelji u kojoj se dijete rađa, raste… obitelji koja na kraju daruje dijete široj zajednici. Dijete je nemoćno i može živjeti i rasti samo u ozračju darivanja.

Kada je obitelj u krizi, slabi to ozračje darivanja, slabe uvjeti za normalan rast i odgoj djeteta. Spašavajući obitelj, spašavamo djecu, spašavamo i svoju budućnost. Isusovo djetinjstvo bilo je važno za njegovo spasenjsko poslanje.

Isus je do kraja sačuvao djetinje vrline, unosio je toplinu u međuljudske odnose, razvijao osjećaje međusobne blizine i zajedništva s Bogom i čovjekom. On je cijeloga zemaljskog života računao na pomoć Boga i čovjeka, pomoć Marije i Josipa, pastira i Mudraca. Imao je u sebi i one spasonosne osobine koje ima dijete, dakako, u stalnosti i dosljednosti odrasla čovjeka.“

Biskup je pozvao da probudimo u sebi djetinju svijest da su nam potrebni drugi: i pastiri i mudraci i oni u kući i na poslu i oni koji nam zapovijedaju i oni kojima mi zapovijedamo; da nam je potreban Bog „koji sam hita da nas spasi“ po onome koji se pojavio kao potrebito Dijete, ali ima snagu da postane moj i tvoj Spasitelj. Završio je čestitkom: Čestit Božić vama koji me slušate i svima vašima, a posebno svima onima koji svoju potrebitost svjedoče s bolesničkih kreveta u domovima za stare i nemoćne: radosne Božićne blagdane svim vjernicima ove župe i biskupije.“

Uz biskupa je koncelebrirao župnik i rektor katedrale preč. Mario Vazgeč, a asistirao đakon Mario Kralj. Pjevanje je predvodio katedralni zbor uz orguljsku pratnju Franje Puškarića, a pridružili su se pjevajući i vjernici koji su ispunili katedralu. Na kraju mise božićnu čestitku svojim vjernicima uputio je i župnik Vazgeč te sve pozvao u župnu dvoranu na čašćenje i druženje.