Emisiju „Aktualno“ posvetit ćemo Gospićko-senjskoj biskupiji s razlogom: 25. svibnja dan je biskupije, a taj dan obilježit ćemo gostovanjem prvoga gospićko-senjskog biskupa, danas umirovljenog biskupa Mile Bogovića. Razlog zašto ste baš Vi danas s nama, osim dana Vaše biskupije su dva jubileja 80 godina Vašeg života i 20 godina od biskupskoga ređenja. Kako je biti prvi biskup jedne biskupije, krenuti s jednom poviješću, s posebnim poglavljem mjesne Crkve?

Mons. Bogović: Svakako mogu reći da sam donedavno bio najbolji biskup jer sam bio prvi i jedini. Pod tim vidom to je jedna prednost, ali pod drugim vidom ima i mnogo teškoća jer treba postaviti temelje. O tome kakvi se temelji postave ovisi kako se poslije može graditi. Ja sam tu biskupiju na neki način mislio i prije i pripremao kao povjesničar, kao onaj koji zna kako je bilo prije na tim prostorima i koji čita sadašnjost i misli kako bi ona trebala izgledati. Borio sam se cijelo vrijeme da iza Velebita, u Lici bude jedno biskupsko središte jer ono nije postojalo između Zagreba i Zadra između Rijeke i Banje Luke. Na tome prostoru postojala je pravoslavna biskupija, ali nije bilo katoličke biskupije. Biskupija je uspostavljena ne samo mojim radom, nego željom naroda. Kada se postavilo pitanje osnutka biskupije, vidjelo se da su za to i hrvatska vlast i hrvatskih biskupi i hrvatski narod.

Iz ovoga što ste rekli možemo sažeti Vaš život: povjesničar, znanstvenik, ali prije svega svećenik, vjernik i čovjek koji Hrvatsku osjeća, ljubi i živi i koji čuje bilo naroda. Ali kako biste Vi opisali Vaših 80 godina, što biste rekli o sebi?

Mons. Bogović: Rođen sam u Slunju, ondje sam završio i prve škole. Nastavio sam školovanje u Pazinu, u Gimnaziji u pazinskom sjemeništu. Ondje sam nastavio studirati teologiju jer je bila zatvorena Teologija u Rijeci. Potom sam bio upravitelj župe Krivi Put. Nakon toga tražim put za Rim i putovnicu, međutim nisam bio podoban čovjek i nisu mi dali putovnicu. Tek kada je Ranković pao i kada su maknuti oni dosjei mogao sam otići u Rim na više studije. U Rimu sam upisao crkvenu povijest koja me je uvijek zanimala. Doktorirao sam 1971. godine na Gregorijani s tezom o Pravoslavnoj Crkvi u Dalmaciji u vrijeme mletačke vladavine. To će me poslije uvijek nekako motivirati da i dalje radim, pa i u novije vrijeme sam napisao jednu knjigu o tome, rekli bismo kao sažetak svih onih mojih stremljenja.

Ja sam iz Slunja, preko Korane su bili pravoslavci i u neko vrijeme, a to je bilo ratno vrijeme, naši ljudi su govorili da će trebati ići na Koranu, da ne bi oni prešli preko. A ja sam još kao dijete mislio ‘a zašto se treba bojati onih preko’ Poslije sam tu misao nastojao razraditi, pa sam radio i doktorsku radnju o odnosima katolika i pravoslavaca, a time sam se bavio cijeli život. Nakon studija u Rimu bio sam profesor i rektor u riječkoj Bogosloviji i na Teologiji. Bio sam i tajnik biskupa Burića, bio sam i župnik u Praputnjaku. Bio sam upravitelj Sakralne baštine u Senju i sređivao ono što je ostalo tamo od arhiva i od knjižnice jer sjedište biskupije je 1969. godine preseljeno u Rijeku, ali građa je ostala u Senju. Poslije sam bio i generalni vikar i na koncu sam postao i biskup. Sada imam 80 godina i u mirovini sam.

Vratimo se ipak na početak. Osim što ste profesor, odnosno povjesničar i znanstvenik, imate taj znanstveni pristup i povijesti i temeljima Vaše biskupije. Uvijek kažete i štogod šaljivo, pa da se čovjek malo i zamisli. Često kada prepričavate svoj život kažete da je svećeničko iskustvo krenulo u Krivom Putu, mjesto se tako zove.

Mons. Bogović: Jedanaest i pol kilometara iza Senja nalazi se mjesto Krivi Put u kojem sam dobio prvu svećeničku službu. Bio sam kapelan u Senju i upravitelj župe Krivi Put. Tada nije bilo neke jake prometnice da bih se mogao voziti, nije bilo niti vozila. Uglavnom sam iz Senja u Krivi Put išao pješke. To je tri i pol sata do crkve, a na povratku odozgor dva i pol jer nizbrdo se ipak kotrljam brže. Ali puno puta je netko bio sa mnom tako da se pješke mnogo toga bolje upozna, pogotovo ljude. Tamo sam naučio čitati ljude i njihove prilike. To mi je bila velika pomoć cijeli život i pouka da prije nego što doneseš sud o knjizi moraš je dobro pročitati, prije nego dadeš sud o narodu trebaš ga dobro pročitati. Tamo sam na neki način bio i prisiljen da budem blizu ljudima i sada kad sretnem nekoga iz Krivog Puta osjećam da je to kao netko iz moga rodnoga mjesta jer sam se njima tako približio, a kaže se i da je prva ljubav najjača i najteže se zaboravlja. U Krivom Putu doživio sam i nešto neočekivano. Jedna bolesnica je željela da dođem k njoj. A ja sam u tim pješačenjima i u popravku crkve bio već dosta umoran i mislio sam pa što ja mogu toj bolesnici učiniti, uliti nadu koja je u meni slaba. Borio sam se dugo vremena i na koncu, ali iskreno to kažem, kad sam išao k njoj osjećao sam se kao da me nešto gura natrag, a ja sam se svom snagom borio da probijem taj obruč. Ali kad sam došao tamo to je bilo nešto sasvim drugo. Ta žena koja je bila teško bolesna, imala troje male djece, uspjela je misliti o teškoćama drugih. Rekla je da zna da je meni teško kao mladom kapelanu, da trebam puno pješačiti i pročitala je sve moje brige i muke, imala je vremena. Ona je meni dala utjehu koja je mene gotovo preporodila. Rekao sam pa dobro, mlad sam i zdrav i tu cmizdrim, a ona je na samrtničkoj postelji i ima troje djece i ne zna kako će im osigurati budućnost jer muž je okolo tražio posao i u takvim okolnostima ona je meni dala utjehu. Taj doživljaj u Krivom Putu ostavio je trajni pečat na meni i mogu reći da sam zahvalan i toj osobi i s njezinom djecom sam ostao u dobrim odnosima kao da su mi braća i sestre. Nakon povratka iz Rima biskup me je poslao da budem župnik u Praputnjaku, pa samo rekao ‘E sad sam se ispravio, ono je bio Krivi Put, a ovo je pravi put Praputnjak’. U Praputnjaku sam osjetio ljepotu biti župnikom. Tamo sam uspostavio vezu sa župnim pastoralnim vijećem, oni su bili zadovoljni, ja sam bio s njima zadovoljan, pa sam zapravo i mislio jesam li baš dobro pogodio kad nitko nema ništa protiv mene. No, morao sam otići dalje zbog drugih službi.

A zašto ste uopće postali svećenik?

Mons. Bogović: Poslije rata računalo se da mi djeca na selu možemo držati plug, čuvati ovce. Ali meni su rekli da jedan treba ići u školu. Ja sam rekao da neću ići u školu da budem činovnik jer znadem da je činovništvo u ono vrijeme bilo protiv nas. Onda sam rekao da ću ići za popa. Osjetio sam da nam jedini svećenik prijateljski pristupa i da nam želi dobro. I to je bio neki signal da ja krenem u tom smjeru, a zapravo nisam ni znao postoji li sjemenište, poslije su me uputili i tako sam dospio u pazinsko sjemenište.

I možete reći da ste dobro odabrali?

Mons. Bogović: Ja sam hvala Bogu zadovoljan svojim životnim putem kao svećenikom i ne znam, da sam nešto drugo, bi li mogao kao čovjek toliko učiniti. Htio sam biti svećenik, osjetio sam kako smo mi bili progonjeni poslije rata, i želio sam narodu dati neku utjehu. Izabrao sam taj put vjerujući da postoji malo zvanja u kojima bih mogao više za njih učiniti nego što mogu kao svećenik.

Kako se konstruira teritorij za novu biskupiju? Kako se stvara biskupija? Što je bio Vaš posao?

Mons. Bogović: U samostalnoj hrvatskoj državi govorili smo da treba misliti Hrvatsku na hrvatski način. To znači gledati je kao cjelinu i vidjeti gdje su slabe karike i gdje bi je trebalo pojačati. Ovo područje je svakako bitna karika između hrvatskog sjevera i juga i tu ju je trebalo ojačati. Kao crkveni povjesničar i kao svećenik radio sam na tome da Crkva dođe s najjačom institucijom na taj prostor. Vjerovao sam da to može pridonijeti ne samo da Lika bude čvrsta nego i Hrvatska jer je ta najosjetljivija karika čvrsta. Kada je Lika bila jaka, kad nije bila samo most preko kojega se prelazi, pogotovo kao sada, nego kada je tu stvarno bilo života i stvaranja i umjetničkog i proizvodnje, onda je i Hrvatska bila jaka. Onaj koji misli hrvatski vidjet će da u Liku treba doći i država s nekom svojom jačom institucijom, ne samo gledati što se tu odvija nego da se i uloži nešto da ovo područje ne postaje sve više pusto i prazno, nego da bude dobra karika, dobra poveznica između hrvatskog sjevera i hrvatskog juga.

Jeste li u ovih 19 – 20 godina doživjeli možda i razočaranje? Željeli ste da na to područje dođe Katolička Crkva s najjačom institucijom, da to bude i zamah državi. Je li se tu nešto pomaknulo ili je ostalo možda neko razočaranje u vama?

Mons. Bogović: Ja sam svakako zadovoljan time što je na područje Like došla biskupija i ako sam nešto tome pridonio mislim da je to jedan od boljih plodova. No, cijelo vrijeme sam govorio da treba nešto poduzeti da se narod zadrži jer kažu demografiji da se ne može jedan širi prostor demografski očuvati ako nema jedno središte s barem 50.000 stanovnika. Ondje toga nema, ali ne samo da toga nema nego se ništa i ne radi da tako nešto i bude. Mnoga poduzeća su nestala, ljudi se iseljavaju i to je ono što me čini nezadovoljnim. Ali najlakše je prebaciti krivnju na nekoga drugoga. Koji su to procesi koji bi spriječili da to područje ne postaje pustoš? Ja to kao svećenik i povjesničar ne mogu točno reći, ali vjerujem da postoje mogućnosti da se taj prostor spasi i da se spasi i ta njegova funkcija zdrave povezanosti između sjevera i juga.

Godine 2011 objavljena je Vaša knjiga „Žao mi je naroda – Biskupovih deset godina na medijskom poprištu“, a na predstavljanju te knjige književnik Hrvoje Hitrec opisao Vas je riječima „moderan biskup, polemičar koji zna artikulirati težnje i misli naroda“. Spomenuli ste kako ste na početku svećeničke službe koračali s narodom pa ste i osjećali što narod osjeća. Kako danas osjećate i suosjećate s narodom da možete reći „žao mi je naroda“?

Mons. Bogović: Učio sam čitati narod i vjerujem da sam ga pročitao. Kad sam nešto predložio narodu pa sam vidio da oni mene nekako blijedo gledaju, onda sam vidio da nisam narod dobro pročitao. Ali kada sam vidio da narod nešto prihvaća kao svoje, onda sam znao da sam ga pročitao. Navodim primjer Crkve hrvatskih mučenika na Udbini. Išao sam po svijetu s projektom koji je predložio i izradio Nikola Bašić. Dobio sam razne kritike. I onda sam vidio da oni meni hoće pomoći. Njima je potrebna Crkva hrvatskih mučenika, ali davali su razne primjedbe. I nakon toga sam, čitajući taj narod, promijenio projekt koji se već počeo realizirati. Napravljen je ovaj projekt u kojemu je sažetak cijele hrvatske povijesti. I kad sam s time došao pred ljude rekli su da je to ono što žele. Kada je bio blagoslov Crkve hrvatskih mučenika 2010. godine čekao sam da vidim kako će ljudi reagirati kada prvi put pred njima osvane ta crkva. Bio mi je to najradosniji trenutak kad su s ushitom pogledali i zaključili da je to ono što njihova duša želi. To mi je bilo toliko drago jer nisam učinio popularan potez kada sam prethodni projekt zamijenio novim. Učinio sam to upravo stoga što sam vidio da narod prethodni projekt ne prihvaća, njemu to nije u duši, on to ne želi. A ovo je prihvatio. To je ta komunikacija s narodom.

Puno je zanimljivih tema za razgovor, osobito odnos pravoslavnih i katolika. Rekli ste da Vas od studija crkvene povijesti do dana današnjeg ta tema zanima, među ostalim autor ste knjige „Srpsko pravoslavlje i svetosavlje u Hrvatskoj u prošlosti i sadašnjosti“. Tema suživota između Hrvata i Srba, oba slavenska i oba kršćanska naroda nešto je što je i za nas danas važno. No aktualno vrijeme i protekle godine opet vraćaju na scenu razgovore o odnosima Srba i Hrvata, pravoslavnih i katolika pogotovo kada je u pitanju blaženi Alojzije Stepinac. Što tu učiniti? Ima li dijaloga? Zašto se stvaraju napetosti?

Mons. Bogović: Pokušano je puno, a malo je učinjeno. Rekao bih najprije nešto općenito. Ne postoji opća Pravoslavna Crkva kao što postoji opća, Katolička Crkva. Postoje nacionalne Crkve, ruska, grčka i ostale i uvijek su vezane uz državu. Ali negdje je taj državni faktor prenaglašen pa zapravo Crkva poistovjeti svoje ciljeve sa ciljevima države. Tako vidimo i u Domovinskom ratu. Došli su ovamo vojnici, a svećenici su gotovo svi redom stali uz njih. Došli su u Hrvatsku na tuđi teritorij. Poistovjetili su se ideja i ciljevi države s ciljevima Crkve. To je opasno. U svojoj knjizi nazvao sam to svetosavlje. Teško se može očekivati neki konstruktivni dijalog dok se jasno ne odvoji vjera od državne politike. Stepinac je prihvatio hrvatsku državu i može se reći da i Srbi imaju pravo na svoju državu. Stepinac je rekao da Hrvati imaju pravo na svoju državu, ali ne na bilo kakvu, nego na državu koja će biti pravedna, koja neće progoniti ni jedan narod, niti Židove, niti Srbe. Dakle to je Stepinčeva ideja i njegova suradnja s državom. On kaže da Hrvati imaju pravo na svoju državu, ali ne da u toj državi rade po nekim paragrafima koji su protiv drugih naroda i koji su protiv morala. Ja sam iz Slunja. Moj kraj je bio u vrijeme Domovinskog rata okupiran. Molio sam i državne i crkvene srpske vlasti da mi dopuste da idem i ispovijedim bolesne koji nisu mogli pobjeći. Niti Crkva niti njihove vlasti nisu dopustili da posjetim bolesne. A Stepinac je rekao Srbima i Židovima da ako su ugroženi dođu k njemu. Stepinac se nikada nije poistovjetio s politikom fašizma ili ustaštva.

Ima li papa Franjo pravo pitati za mišljenje najviše predstavnike Srpske pravoslavne Crkve kada se radi o blaženom Alojziju Stepincu?

Mons. Bogović: Papa ima pravo na to i nema osporavanja toga prava. Ali može se analizirati koliko je to povijesno, crkveno i teološki opravdano u smislu dosadašnjih zakona i propisa. U tom smislu dogodilo se nešto što mislim da nije dobar potez za Crkvu. Ali ipak mislim da to neće štetiti Stepincu kao osobi i njegovoj svetosti. Dapače, mislim da ove kušnje na koje je stavljen on pa i naš hrvatski narod mogu pomoći da istina bolje dođe na vidjelo. Da nije Papa osnovao mješovito povjerenstvo Srpske pravoslavne i Katoličke Crkve ne bi se moglo reći, kao što se sada može kazati, da Stepinčevi tužitelji nisu donijeli ni jedan jedini valjani dokument koji bi ga osporavao. Sada se to može vidjeti. Vjerujem da će ovaj potez, za koji ne smatram da je bio potreban i da je opravdan, da će ipak moći donijeti korist i Stepincu i nama koji smo na razne načine oklevetani.

Jeste li vi hrvatski biskupi u komunikaciji s episkopima Srpske pravoslavne Crkve? Sjećamo se pisma iz studenoga prošle godine gdje ste pokušali odgovoriti na niz prozivki koje episkopi Srpske pravoslavne Crkve upućuju na račun hrvatskih biskupa bilo pojedinačno ili zajedno kao konferencije u raznim prilikama, pismima, propovijedima?

Mons. Bogović: Postoje različiti načini razmišljanja Srpske pravoslavne Crkve i nas. Oni smatraju da trebaju imati jasne stavove, a mi smatramo da trebamo imati jasne razloge. Razloge se može lako naći jače i slabije, ali kad je stav posrijedi onda je jako teško nešto tu učiniti. Oni su primjerice na sastanke mješovitoga povjerenstva došli s episkopima s najvišim titulama koji imaju stavove koje trebaju braniti. Naši su došli s povjesničarima pa su rekli ‘e vidite mi to dokazujemo ovim i ovim razlozima’. Oni nisu tako osjetljivi na razloge. Oni gotovo hoće da i od povijesti naprave vjeru, to jest vjera se ne dokazuje nego se vjeruje. Tako su oni smatrali da treba i u ovom slučaju i rekli su da je njihov stav jasan od početka, to jest od 1945. godine. Vidi se da postoji jako veliki otpor razlozima. Ali ipak svijet danas nije imun na razloge. Ne može se danas nametnuti svijetu neke stavove koji se ne bi smjeli postaviti u pitanje o jakim razlozima. Vjerujem da ćemo mi time pridonijeti svijetu. Papa Ivan Pavao II. rekao je ‘Vi Hrvati imate nešto čime možete obogatiti cijelu Europu i cijeli svijet’. Vjerujem da je on dobro vidio.

Kako ste se osjećali kada su vas mediji prozivali da ste desni biskup i ima li uopće desnih i lijevih biskupa unutar Biskupske konferencije?

Mons. Bogović: Nismo svi jednaki. Svaki je na svoje brdo tkan. U tome i jest naša originalnost. Ne opterećujem se time jer nije važno skreneš li ovdje lijevo ili desno nego jesi li na pravom putu. Ako ja dobro igram desno krilo u jednoj momčadi, znadem dobro desno, i igrat ću kako cijeloj momčadi dobro dođe.

Premda ste u mirovini ne mirujete. Dosad ste objavili 80-ak znanstvenih radova, 17 knjiga. Što radite kao umirovljeni biskup?

Mons. Bogović: Jako sam zadovoljan da sam narodu mogao nešto ponuditi. Pokušao sam odgovoriti na njegove muke, da upozna najprije svoju povijest. Jako je važno reći i ono što je propušteno. Nama je povijest nepoznata, mnogo toga je propušteno, a mnogo toga je iskvareno. Dao sam si zadatak da tu povijest na neki način spasim. Uskoro će biti objavljen zbornik meni u čast koji upravo nosi naslov „Spašavanje povijesti“. Uključila su se 54 znanstvenika da moju ideju o spašavanju povijesti prikažu sa svoje strane.