Oče biskupe, ovih dana ste u posjetu svećenicima i bogoslovima svoje biskupije koji djeluju i borave u Hrvatskoj. Koliko ih je trenutno ovdje i kako ste odlučili poslati ih na službu, odnosno školovanje u Hrvatsku?

Prije svega, htio bih zahvaliti na ovoj prilici koju ste mi pružili, ali i na milosti da mogu biti ovih dana ovdje i osobito da mogu dati ovaj intervju na Vašem radiju. Vezano za Vaše pitanje, htio bih reći da trenutno imamo dvojicu svećenika koji su ovdje na službi i dvojicu bogoslova u formaciji. Svećenici su vlč. Odilon Singbo i vlč. Leon Sagbohan, a bogoslovi su Hermann Kodjo i Gutenberg Hounye, koji su u Đakovu.

Njihov dolazak je plod naše molitve, barem onaj dio koji se odnosi na moju odluku jer je jedan odnos postojao prije nego sam postao biskup. Što se tiče onih koji su došli poslije, vlč. Leona i dvojice bogoslova, to je plod naše molitve kako bi njihovo slanje ovdje bilo u duhu Crkve. To je odluka koja se temelji na misijskom duhu koji čini bit Crkve. Dakle, svećenici su poslani da na neki način budu misionari, a bogoslovi da iz temelja mogu živjeti taj misijski duh.

Tijekom posljednjih deset dana posjetili ste više ustanova i zajednica u Đakovačko-osječkoj i Zagrebačkoj nadbiskupiji te u Požeškoj i Sisačkoj biskupiji. Koji je povod tih susreta, o čemu se razgovaralo?

Moj hod ovdje uglavnom je hod zahvalnosti i priznanja za ono što je učinjeno. Dakle, cilj ovoga misijskog putovanja jest zahvaljivanje onima koji primaju svećenike i bogoslove koje šaljemo, ali i susret upravo s tim svećenicima i bogoslovima. Ovo je i prilika da proširimo horizonte te da možemo primiti nove inicijative i nastaviti suradnju. Dakle, cilj je oživotvoriti ono što već postoji, ali još više ono što možda negdje tinja kako bismo imali nove perspektive i mogućnosti suradnje.

Ima li već nekih naznaka te nove suradnje?

Sama moja prisutnost pomaže mi potvrditi ono što već postoji, osobito u Đakovu i Zagrebu, a sada ću svakako vidjeti neke konkretne korake koji će proizaći iz ovoga susreta.

Biskupe Gonsallo, dolazite iz Benina gdje i danas djeluju hrvatski misionari. Koja je njihova uloga bila u početku kada su tek došli u Afriku, a kako djeluju danas? Imate li uopće još uvijek potrebe za misionarima?

Htio bih najprije istaknuti hrvatske misionare, svećenike koji su bili ondje i misionarke Marijine sestre, koje su i dalje ondje. Počeci misijske suradnje između Benina i Hrvatske obilježeni su značajnim ličnostima kao što su vlč. Franjo Jačmenica i vlč. Toni Štefan.

Prvotni cilj misijskog djelovanja je odgovor na Kristovo poslanje „Idite, propovijedajte Evanđelje i krstite“ (usp. Mk 16, 15). Dakle, najprije nositi Evanđelje, zatim krstiti. Prvotni smisao jest navještaj Riječi, a zatim slijede djela. Cilj je postaviti čovjeka na noge tako da se vidi koje su njegove realne potrebe ondje gdje se nalazi. To bi bio navještaj, a onda djela koja se očituju u obrazovanju, radu u bolnicama, blizini s potrebitima. Misionari su osobito intenzivno radili na obrazovanju djevojaka, što je vrlo bitno u našem kontekstu kako bi mogle biti nositeljice ne samo društva, nego i svojih obitelji.

Postavili ste pitanje trebamo li još misionara danas i odmah bih odgovorio: da! Istina je da sada imamo značajan broj svećenika, redovnika i redovnica domaćih i redova papinskih prava. Međutim, Crkva je u svojoj biti misionarka pa u tom smislu trebamo misionare. Dokaz toga je da još uvijek hrvatske misionarke djeluju u našoj biskupiji.

Kao još jedan dokaz svega toga, htio bih istaknuti činjenicu da i mi kao biskupija šaljemo svećenike u druge dijelove zemlje, osobito na sjeveru. Prema tome, i dolazak Hrvata ondje je u istom duhu potrebe za misijskim poslanjem.

Dakle, ima dovoljno svećenika kada mogući ići i u druge biskupije.

Istina je, Bog nam je dao tu milost da imamo značajan broj svećenika i upravo zato se ne možemo zatvoriti, nego šaljemo i ondje gdje je potrebno. Naša biskupija ima 292 svećenika i kao što sam već rekao, nisu svi u biskupiji. Neki djeluju kao plod vjere u drugim biskupijama, a neki djeluju u raznim institucijama biskupske konferencije. Neki su, također, izvan biskupije zbog studija ili zdravstvenih razloga.

To je zaista lijep broj svećenika. Koliko je velika Biskupija Porto-Novo, koliko imate vjernika?

Naša biskupija je jedna od najmanjih u Beninu, nalazi se u južnom dijelu Benina i graniči s Nigerijom. Imaju još tri biskupije koje su malo veće. To su 454 kvadratna kilometra s 1,6 milijuna stanovnika. Mi smo između dvije županije, Oueme i Plateau. Imamo oko 45 % kršćana svih denominacija, oko 30-35 % muslimana i još tradicionalne religije. Imamo 101 župu i 18 dekanata. U svakoj župi imamo barem jednog svećenika, a u nekima su i trojica. Neki svećenici djeluju u katoličkim školama, biskupijskom ekonomatu i farmi te u drugim institucijama.

A kako živi Crkva u Beninu? Koji su izazovi s kojima se susrećete Vi kao biskup, ali i svećenici i vjernici laici?

Imamo mnogo izazova, moram priznati, ali želio bih istaknuti dva. Prvi je izazov vjere. Vjera mora biti prokušana slušanjem i življenjem Riječi, kao i življenjem sakramenata, osobito euharistije i pomirenja, te se mora očitovati djelima. Govorim o izazovu vjere jer se nalazimo u kontekstu više kultura, običaja i vjerskih sadržaja, gdje je vjera uvijek pred izazovom sinkretizma. Onaj koji živi u tom kontekstu može vrlo lako živjeti u sinkretizmu bez da bude svjestan onoga što živi, bilo iz neznanja, bilo iz svijesti o tradiciji. Zato ga treba poučiti svjetlom Evanđelja i svega onoga što nam Crkva nudi i kroz inkulturaciju kako bi došao do istinskoga svjetla Evanđelja.

Dakle, vjera svakako treba biti ukorijenjena u življenju sakramenata. Naime, vidimo da mnogi koji su iz različitih razloga nekada bili daleko od vjere, sada intenzivnije traže zajedništvo s Crkvom i življenje te vjere. To nas ohrabruje i oduševljava.

Također, treba se zapitati čemu vjera i odlazak na sakramente ako se to ne vidi u našim djelima, jer, kao što kaže sv. Jakov, vjera bez djela je mrtva (usp. Jak 2, 17). Karitativna djela postaju veliki izazov danas jer nam je cilj promovirati cjelovitoga čovjeka bez obzira kojoj vjerskoj zajednici pripada.

To su izazovi s kojima se susrećemo ondje i ovim putem bih htio pohvaliti različite pastoralne djelatnike, laike koji se trude da sve to bude ostvareno.

Teški izazovi, no čini mi se da vam dobro ide. Evo, čuli smo kako živi Crkva u Africi, ovih dana ste u Hrvatskoj pa nam možete reći kakvu ste sliku Crkve ovdje dobili. Koje su sličnosti i razlike u životu Crkve u Beninu i Hrvatskoj?

Prije svega bih htio zahvaliti zapadnoj Crkvi koja nam je donijela vjeru, osobito u Benin. Moram reći da imamo neprekidnu evangelizaciju Benina već više od 160 godina. Bilo je različitih pokušaja u povijesti, ali nisu baš uspješno završili. Međutim, od 1861. do danas neprekidno se događa evangelizacija. Pitanje koje ste postavili poziva me da ne upadnem u nekakve predrasude jer u Beninu, kada slušate o zapadnoj Crkvi, onda čujete o praznim crkvama, crkvama koje više nemaju vjernika i u kojima se ne slave sakramenti, gdje se ne živi vjera. To su predrasude koje čujemo u Beninu. Prema tome, onome tko nije izašao iz svoje sredine, nedostaje nešto da ide vidjeti uživo što se ondje događa.

Premda je činjenica da ima pada vjerske prakse, u nekim sredinama i nestanka, i dalje sam uvjeren da je Crkva na zapadu živa. Ipak, treba reći da je gorući materijalizam ovdje imao veliki utjecaj na vjeru. Tijekom ovih deset dana koje sam proveo ovdje, osobito u Đakovu gdje sam imao priliku svakoga dana slaviti misu u nekoj zajednici, mogu reći da su moje predrasude na neke način pale jer vidim jednu dinamičnu Crkvu koja je živa zajednica. Vidio sam dinamične zajednice koje slave Boga i okupljaju se oko svojih pastira, kao i pastoralne djelatnike koji su na raspolaganju. Za ono malo što sam vidio, zaista mogu reći da je ovo živa Crkva.

Molim za one koji žive svoju vjeru danas, da nastoje živjeti bez obeshrabrenja, ali i za one koji sumnjaju, da se probude i nastave živjeti svoju vjeru kako bismo svi zajedno, neovisno o tome gdje se nalazimo, učinili živu Crkvu.

Lijepo je čuti da netko izvana primjećuje da Crkva ovdje zaista živi. Na kraju, ovih ste dana u Đakovu dobili šokački šešir, hoćete li ga opet nekada nositi?

Nije samo šešir nego i nešto slično štoli. Šešir je uvijek sa mnom, na sigurnom je i nosit ću ga kući. Jako sam zadovoljan poklonom jer obično i mi u Africi poklanjamo takve tradicionalne sadržaje. Međutim, nisam očekivao da ću i ja dobiti takav poklon ovdje.

Biskupe, hvala Vam na ovom razgovoru, Vašem svjedočanstvu i poticajima koje ste uputili!

Hvala Vama!