Biskup Ivas: Istinom se suprotstaviti na agresivne i neistinite optužbe o stvaranju i obrani Hrvatske

Svečano koncelebrirano misno slavlje za vanjskim oltarom kod župne crkve predvodio je umirovljeni šibenski biskup Ante Ivas u zajedništvu s petnaestak svećenika.

Slavlje je počelo procesijom puka s kipom sv. Ivana iz svečeve crkve koja se nalazi na groblju u Medviđi u perivoj župne crkve Prikazanja BDM gdje se slavila misa. Pozivajući na molitvu za hrvatski narod i domovinu, biskup Ivas aktualizirao je poruku života sv. Ivana mučenika koji nije bio pokoleban u naviještanju istine, kao što je i „Medviđare često mučan, mukotrpan, patnički i mučenički život rasuo i slamao, ali nikad ih nije slomio“.

„Sv. Ivan Krstitelj znao je da je opasno zamjeriti se i suprotstaviti kralju i ljudskim vladarima, naročito suprotstaviti se Istinom. Ali Ivan je znao da bi bilo pogubno suprotstaviti se Bogu i Božjoj istini. Ostao je hrabro na Božjoj strani! Zato je bio osuđen, utamničen i pogubljen odsijecanjem glave. Ivan je ostao bez glave, ali ne i bez Božjega života za koga je svjedočio, čiji je bio glas koji se nije dao ušutkati. Bog uvijek pobjeđuje! Unatoč svim ljudskim maštanjima i glupostima“, poručio je mons. Ivas, istaknuvši: „I u našoj hrvatskoj povijesti bilo je nebrojeno puno onih, i iz ponosne hrvatske Bukovice, koji su gubili glavu, bili na različite načine proganjani, usičeni i sve njihovo rušeno zbog Božje istine o ljudskom dostojanstvu, o božanskom pravu svakog čovjeka na istinsku, a ne na lažnu i politički ušminkanu slobodu; pravo na svoju obitelj, na djecu i odgoj djece u kući i školi, pravo na svoj dom i domovinu u kojoj može živjeti kao svoj na svome. Sve to danas se dovodi u pitanje, to nas boli i muči“.

Ovogodišnja proslava u Medviđi bila je i u znaku spomena bl. Alojzija Stepinca koji je bio mučenik za istinu. „Jedno od najčasnijih mjesta u našoj povijesti pripada hrvatskom blaženiku sv. Alojziju Viktoru – pobjedniku – Stepincu. On je 1940. g., kad su svijetu već prijetile ratne strahote, upozoravao: ‘Čitava tragedija današnjeg čovječanstva i nije u drugome nego u tome da su pojedinci, staleži i narodi okrenuli svoj pogled od Krista i s prezirom prešli preko normi koje je njegova božanska mudrost postavila čovjeku kao zalog njegove vremenite i vječne sreće. A Krist jest i ostaje centar oko kojega se kreće povijest svijeta’. Mnogi su mu zamjerali na takvom govoru“, podsjetio je biskup Ivas.

Kao zatočenik u Krašiću, kardinal Stepinac 1952. g. neustrašivo je rekao: „ Oni (komunisti) su vrlo dobro znali da ja nikad nisam odobrio ni jedne jedine nasilne mjere nacista, fašista, ustaša. Moja jedina krivica bila je u tome što nisam mogao šutjeti na zlodjela komunista. Da sam šutio nakon njihovog dolaska na vlast, nikad me ne bi dirali. Da sam pohvalio njihov rad, vjerojatno bi me uvrstili među svoje heroje. A jer toga nisam mogao ni smio, proglasili su me zločincem, veleizdajnikom. Da pokriju svoje krvave zločine pred svijetom, ja sam morao na sud i u tamnicu. Da se sud pokaže pravednim, poslužili su se i falsificiranim dokumentima“.

„Hvala ti, blaženiče, sveče naš. Umro si i mučenički, svetački!“, poručio je mons. Ivas, upozorivši: „Nažalost i danas ima onih koji bi htjeli da se prešute, sakriju i iskrive istine naše povijesti. Ima ih koji to rade agresivno, optužujući, pa i ovih dana, Katoličku Crkvu, naše svećenike i biskupe. Htjeli bi da šutimo o nedjelima svake vrste, pa i onima koji su se dogodili u Medviđi, zbog kojih je naš hrvatski narod morao trpjeti velike žrtve i stradanja od raznih lopova i agresora na naš dom i domovinu“.

U tom kontekstu, a s obzirom na sadašnji trenutak u domovini, mons. Ivas istaknuo je aktualnost poruke koju su hrvatski biskupi 2010. g. uputili javnosti, izražavajući zabrinutost zbog „pokušaja koji na svim razinama pojačavaju dojam nestabilnosti i beznađa u hrvatskom društvu“. „Skoro prije 20 godina! Šireći na razne načine, svim mogućim sredstvima, agresivno i neistinito, optužbe na račun stvaranja i obrane samostalne države Hrvatske i svih koji su je stvarali, branili i izgrađivali, pa tako i na Crkvu“, upozorio je propovjednik, podsjetivši na tadašnje riječi hrvatskih biskupa: „Istina o temeljima suvremene Hrvatske u sebi nosi ponajprije ponos, a ne sram! Velikodušnost, a ne očaj! Čak kad to drugi svjedoče o nama, mi smo skloni sami sebe obescijeniti. Valja se i danas pitati, kome je stalo da se hrvatski ljudi pred današnjim izazovima ne nađu zajedno i u slozi ne pronalaze odgovore na pogibeljnosti? Ili je ipak nekome važno da nestaje hrvatske sloge? Ne dopustimo da prevlada kušnja malodušnosti! Pozvani smo otkrivati snagu vjere koja je našem narodu uvijek vraćala nadu i oduševljenje za dobro i vjeru u život“.

I ovih je dana HBK odbacila kao neistine i manipulativne tvrdnje o Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj koje je izrekao Milorad Pupovac, zastupnik u Hrvatskom saboru, rekao je mons. Ivas. „Oni koji blate našu Crkvu, znaju koliko Crkva znači našem narodu! Vidjeli smo to na poseban način na Veliku Gospu, kad nije bilo mjesta u hrvatskim svetištima. To nekoga boli. Takvi ne žele dobro našem narodu. Naš narod zna komu se treba obratiti, na čije se majčinsko srce treba nasloniti“, poručio je mons. Ivas, potaknuvši da s blaženikom Alojzijem Viktorom – pobjednikom, „molimo molitvu koju je on molio u katedrali u Zagrebu 1935. g.: ‘Neka se prelije more na nas, neka se sruše bregovi. Neka potamni (ako hoće) i sunce nad nama. Naša vjera u tebe, Gospodine i u pobjedu tvojih načela ostaje nepokolebljiva. Jer sve će proći, ali ti ostaješ’“.

Biskup Ivas govorio je i o značenju života sv. Ivana Krstitelja za sve vjekove, aktualizirajući ga s potrebom vrednovanja života i odbacivanja grijeha. „Svi su se radovali rođenju Ivana. Na hebrejskom to ime znači Božji dar. Cijeli Ivanov život bio je Božji dar. Ivan je cijelim svojim životom, svojim djelima i riječima, propovijedima i poukama, a osobito dramatičnim pozivima na obraćenje, svim svojim suvremenicima i učenicima bio ‘Glas koji viče’. Bio je glas koji je vikao već na samom početku života kad je na Gospin pozdrav Elizabeti od radosti zaigrao u utrobi svoje majke. To je glas koji i nama danas viče i otkriva temeljnu istinu kršćanske vjere: da je svaki ljudski život radost od samog začeća, ponajprije i nadasve radost Božja! Svaki čovjek stvoren je za radost života, za Božju radost, roditeljsku, obiteljsku, rodbinsku, narodnu“, poručio je mons. Ivas.

Prigodom Ivanovog rođenja, Evanđelje donosi najveličanstveniju pjesmu života koju je Gospa pjevala pred trudnom Elizabetom, a mnogi je svaki dan u molitvi pjevaju: ‘Veliča duša moja Gospodina…’. Otac Zaharija prigodom Ivanovog rođenja pjevao je zahvalnu pjesmu životu: „Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov!“. „Ivan nam i danas viče, trebali bismo ga čuti. Poručuje nam: Život, svaki ljudski život je Božji dar, neprocjenjiv dar, svetinja. Zato je ljudski život u Bogu i s Bogom nadasve radost i pjesma Veliča! Blagoslovljen budi Bog! Ivan se sav predao u službu Božjeg dara života. Postao je Glas koji je vikao i u pustinji i na obali rijeke Jordana, kad je okupljenima oko sebe ispruženim prstom pokazao Isusa koji je dolazio na rijeku da ga krsti“, rekao je mons. Ivas, istaknuvši da je Ivan u Isusu prepoznao Spasitelja života pa je svima povikao: ‘Evo Jaganjca Božjega, evo onoga koji oduzima grijeh svijeta’. „Jeka toga glasa do danas se čuje po svem svijetu, u svakoj svetoj euharistiji. Grijeh, počeli smo to svi pomalo zaboravljati, poput smrtonosne rijeke teče ljudskom povijesti i muti Božju i ljudsku radost života u ljudima. Grijeh je uzrok svih ljudskih nesreća, tragedija, lutanja, svih mržnji i ratova, otimačina, svih nepravdi, laži i lažnih optuživanja, užasnih izvrtanja i ubijanja istine, Božje i ljudske. I mi smo itekako osjetili grijeh koji izlazi iz ljudskog srca. Grijeh je uzrok vremenite, ali i vječne smrti, što je najsudbonosnije“, upozorio je mons. Ivas. „Ivan je Glas koji je vikao i danas viče svima nama, kralju, moćnicima i mudracima svijeta: Ne smiješ živjeti suprotno Božjim zakonima života, suprotno Božjem redu koga je Stvoritelj, sa svom ljubavlju i radošću, ugradio i stalno ugrađuje u svijet i svemir, na poseban način u ljude, u svakog čovjeka. Jer čovjek je Božji ljubimac, njegova slika i prilika. Ne možemo se poigravati s čovjekom, kao što se danas, nažalost, mnogi poigravaju! Uz sve proklamacije ljudskih prava, čovjek je danas obescijenjen“, upozorio je mons. Ivas, ohrabrivši: „Bog je u čovjeka bio zaljubljen, jest i danas. Bog se čovjeku na poseban način radovao, drugovao s njime, silazio k njemu u vrt zemaljski. Ivan – Božji dar je glas koji viče svima i posvuda – iz Herodove tamnice u koju je bio utamničen jer je kralju poručio da ne smije živjeti protivno Božjim zapovijedima. Ivan viče iz svih ljudskih tamnica kojih je danas, nažalost, sve više. Jer je sve više stravičnih duhovnih tamnica koji danas zarobljavaju i okivaju mnoge ljude. Ivan je Glas koji viče i danas, nakon sramotnih i stravičnih plesova i kola smrti kojih je u svakom vremenu, pa i u našem, unatoč Božjoj riječi, Božjoj ljubavi i darežljivosti, unatoč glasa Ivana i Crkve, svetih ljudi i mnoštva vjernika i mučenika naše hrvatske povijesti, u našoj domovini. Sramotni rat grijeha, kolo i kulturu smrti vode oni koji hoće biti kao Bog – bogati, ali bez Boga, pa i protiv Boga i Božjega, u čovjeku, društvu, obiteljima, braku, u odgoju mladih u školama, u gospodarstvu, politici – sramotno podržavajući kulturu smrti koja se poigrava ljudskim životima i budućnošću zemlje. ‘Bit ćete bogovi’, zamamno je poručio Đavao, Sotona, zavodnik, najveći neprijatelj ljudskog roda od početka, kako reče Isus“.

„Ivan je bio i ostao glasan Božji dar i Božji glas života čovječanstvu zauvijek. O, kad bismo čuli taj Ivanov glas, tu njegovu viku? Glas koji viče u zemaljskim pustošima u kojima ljudi često pustoše Božja zdanja u ljudima i ljudskom društvu. Pustoše Božji red, zakone i zapovijedi. Zatrpavaju Božje izvore života i nude da piju iz mutnih i zatrovanih lokvi. Nemilo i opako siku, kao što su i u Medviđi sikli Turci, komunisti i četnici sve što je Bog usadio u ljudsko srce, dušu, savjest, u obitelji, narode, prirodu i svemir. A Bog je htio da raste, zrije i donosi dobre plodove na radost svima“, poručio je mons. Ivas.

„Ivan se iz ljudske pustoši i pustinje spustio do rijeke Jordana u koju silazi Spasitelj. Došao je na čistu, životnu vodu koja teče iz nepresušnog izvora, Boga Stvoritelja. Ivan je prepoznao Jaganjca koji oduzima grijehe svijeta – u tome je Ivanova veličina i poruka svim vremenima i svim generacijama. I do danas viče: ‘Obratite se! Izađite iz svojih pustinja i pustoši. Siđite, prepoznajte ga, poslušajte, pođite za njim!’. Kako snažan govor velikog sveca“, rekao je mons. Ivas, naglasivši „da nam je Krist darovao svoj život, svoju Majku Mariju i svoga Duha s križa na kojem je bio raspet“. „U njegovom križu bili su svi križevi svijeta: i moj, vaš križ, križ Medviđe i križ hrvatskog naroda. Sve nam je darovao da bismo imali život u izobilju Božje ljubavi. U njegovoj krvi peru se grijesi svijeta, da svijet ne bude proklet i nesretan, sapet lancima grijeha, uvučen u đavolsko kolo smrti. Da bismo u punini mogli živjeti Božju slobodu, ljubav i uživati Božji mir u svom srcu, vratiti slogu i zajedništvo u obiteljima, narodu i domovini“, rekao je mons. Ivas, podsjetivši da su i na kršnom tlu Medviđe mnogi živjeli pobožno, kako to lijepo kazuje hrvatska riječ, a znači, po Božju.

„Molimo da danas čujemo Ivanov glas koji viče: ‘Obratite se Bogu Spasitelju, Jaganjcu koji oduzima grijeh svijeta’. Živimo vjerno i dosljedno svoje krštenje, to moli za nas sveti Ivan Usik. A nije to lako, pokazuje nam sudbina Ivana! Uz sve nevolje koje je proživio, Ivan je ostao dosljedan svjedok da je Božje svjetlo i Božja istina u Isusu došla na svijet. Istina i svjetlo koji sve više gube u pomrčinama našeg svijeta. Mnogima smeta to svjetlo i Božja istina koja se utjelovila u Kristu i kojega Crkva, uza sve svoje slabosti pa i povijesne promašaje, sa sv. Ivanom želi svjedočiti, pokazivati ljudima, svijetu i pomagati da se obratimo iz nevjere i grešnosti“, poručio je biskup Ivas, potaknuvši: „Sveti Ivane mučeniče, stvori nama srca čista, da slijedimo našeg Krista“.

Biskup Ivas bio je u Medviđi 1960.-ih godina kao mladi zadarski bogoslov, sa svećenicima Grgom Baturom, Tomislavom Bondulićem i drugima. Na blagdan Glavosjeka sv. Ivana Turci su za svojih pustošenja bili pobili puno Medviđara. Stradali su i u Drugom svjetskom ratu i u srbijanskoj agresiji na Hrvatsku. U zaseoku Erstići četnici su 9. veljače 1993. g. ubili deset hrvatskih civila, od kojih je najmlađa žrtva imala 18, a najstarija 88 godina. Četnici su to učinili u odmazdi za oslobodilačku akciju HV-a Maslenica. Spomenik u čast žrtvama u Domovinskom ratu nalazi se pokraj medviđarske župne crkve Prikazanja BDM. Četnici su 1991. minirali i zapalili župnu crkvu u Medviđi koja je netom bila obnovljena, 1990. g. Ponovno izgrađena, posvećena je 2002. g.

Ove je godine prvi put u Medviđi održana i Velika devetnica ususret Usičenju sv. Ivana. Od blagdana Rođenja sv. Ivana Krstitelja do nedjelje prije Glavosjeka, Medviđari su devet nedjelja slavili misna slavlja u crkvi Sv. Ivana Krstitelja sa župnikom Medviđe don Krešom Ćirkom, razmatrajući značenje mučeništva koje je podnio sv. Ivan Krstitelj i za naše vrijeme te Oporuku bl. Alojzija Stepinca.