Koncelebrirali su: generalni vikar mons. Franjo Velčić, tajnik vlč. Josip Karabaić, biskupijski ekonom vlč. Anton Depikolozvane i krčki župnik vlč. Anton Valković. Vjernici su bili raspoređeni u samoj katedrali, kapeli Srca Isusova, kripti katedrale i crkvi sv. Kvirina.

Biskup Petanjak vjernicima je uputio homiliju:

Isusov rođendan, njegov ulazak u svijet, utjelovljenje Boga i rođenje Boga kao čovjeka, ostvarenje je proroštava, ispunjenje je Božjih obećanja, ali i udovoljavanje ljudskoj želji i potrebi da Boga vidi.

Bog, čiji je dolazak na svijet nagovješten od samog postanka svijeta, ulazi u našu ljudsku povijest neočekivano. Rekli bi čak potajice. Kao da dolazi na prstima kako ne bi nikoga probudio, nikoga uzbudio, ničim na sebe pozornost svratio.

Sve nam to sugerira ovo evanđelje koje svake godine čitamo i slušamo ove noći. Evanđelje doduše započinje svečano, proglasom rimskog cara Oktavijana, zvanog Cezar August, koji pokazuje svoju veličinu popisom stanovništva, kojeg nitko ne voli, jer se stanovništvo popisuje zato da se vidi koliko ima poreznih obveznika i koliko bi bilo sposobnih za vojnu u slučaju rata.

S jedne strane politički se režimi organiziraju, učvršćuju, izdaju se carski dekreti, popisuje stanovništvo, a s druge strane Bog ulazi u povijest, ali ne odozgo nego odozdo. Makar mi Boga uvijek guramo negdje visoko u zvijezde, u nebo, Bog je došao među nas od nas, odozdo, iz obitelji.

Mjesto rođenja nije Rim – glavni grad carstva, nije ni Jeruzalem – središte bogoslužja, nego Betlehem. I samo mjesto Isusova rođenja nije bogzna što: obična štala. Prvi koji će zato doznati su pastiri, i oni posljednji u toj društvenoj ljestvici. No, Bog se služi onim što ljudi preziru kako bi i preko zla postigao nešto dobra.

Što smišlja Bog danas da okrene ovo naše nesretno zlo u dobro? Gdje će se Isus Krist ove godine roditi?

Nije lako odgovoriti na ovo pitanje, jer iz povijesti spasenja znademo da Bog voli iznenađenja, i da bude ondje gdje ga se najmanje očekuje. Još je nešto bitno: Bog se ne ponavlja. Njegovi su dolasci uvijek drugačiji, uvijek novi i nepredvidivi. Bilo bi stoga preuzetno s naše strane tvrditi ili bilo koga uvjeravati kako mi znamo gdje će se Krist ove godine roditi.

Sigurno će doći onima koji ga žarko očekuju, iako to ne znači da će biti na način kako ga se očekuje. Tu je zapravo bit Božjih dolazaka. Kako ga prepoznati?

Nikako ne možemo slaviti ovaj Božić, a ignorirati ovaj povijesni trenutak koji sada živimo.

Evanđelje kaže da se Isus rodio kad je bio popis svega svijeta. Kao da time hoće poručiti ako se popisuje sav svijet onda u tom popisu mora biti i Mesija koji upravo tih dana dolazi na svijet. Ma gdje god bio, tu je negdje na zemlji, s nama i među nama. Netko će ga primijetiti.

Kažu da je ova pandemija na cijelom svijetu. Nema gdje je nema. Imaju li Božić i pandemija nešto zajedničko?

Oboje ukazuju na neki zajednički put koji se mora proći, a taj put je da se došlo do toga da je na ovom svijetu ipak najvažniji čovjek i ako je moguće spasiti čovjeka onda sve drugo odlazi u drugi plan. Onda više nije najvažnija ni ekonomija, ni putovanja, ni zabave, ni provodi,… jer ako si i najbogatiji, a ove dane moraš provesti u izolaciji i karanteni ili ne daj Bože na respiratoru, što vrijedi sve što imaš kad se ničim ne može kupiti jedan udisaj zraka koji život znači.

Bog je postao čovjekom, odrekao se svega svoga božanskog sjaja, moći i veličine, samo zato da pokaže čovjeku koliko mu je stalo do čovjeka. Bog je stavio čovjeka u središte svoga interesa.

Je li to ova pandemija uspjela učiniti? Jesu li Božić i pandemija postavili u središte svijeta čovjeka?

Po Isusovom rođenju Bog je to učinio dragovoljno, iz svoje vječne i nama nikada do kraja razumljive ljubavi.

Ova pandemija postavlja ponovo čovjeka u žižu svjetskog razmišljanja, ali ne tako što se vrši popis svega svijeta, nego što se vrši popis svih zaraženih, svih umirućih, svih preminulih na svijetu.

Je li Božić Božji put spasenja čovjeka, a pandemija ljudski put spasenja čovjeka?

Je li Božje spašavanje čovjeka ide preko njegove vlastite žrtve i nedokučive ljubavi, time što se Bog žrtvuje od Betlehemske štale pa do Kalvarije i Golgotskog križa, a ljudsko spašavanje ide preko tuđih grobova?

Kako su različiti putevi Božji i putevi naši!

Hoće li se ikada doznati i hoće li ikada itko odgovarati za ovo zlo svega svijeta koje sigurno nije došlo od Boga nego od čovjeka. Koje nije došlo od Boga čovjekoljupca, nego od čovjeka čovjeku, jer »čovjek je čovjeku vuk.«

Hoće li oni koji su odgovorni za ovo zlo svijeta doći ovih dana do Betlehemske štale i vidjeti kako se ljubi čovjek i kako se spašava čovjek?

Hoćemo li svi mi, jer svet Pavao kaže: »Svi su sagriješili i svima je potrebna milost Božja« doći sa svojim djelom krivnje i odgovornosti za ovaj svijet i od Boga koji je čovjekom postao naučiti kako se ljubi i kako se spašava čovjek? Amen.