Draga braćo svećenici,

drage sestre redovnice,

dragi štovatelji blaženog Ivana Merza,

draga braćo i sestre u Kristu, Spasitelju,

„Ivan, o mužu vrli, ti si Božji nama dar,

Zbog vrlina neumrlih, uzdignut si na oltar.“

Tako započinje nama dobro poznati himan u čast našeg domaćeg Blaženika Ivana Merza. S tim himnom smo i započeli ovo današnje svečano liturgijsko slavlje, koje, unatoč još uvijek trajućoj pandemiji koronavirusa, slavimo u ovoj katedrali s većim brojem vas, nazočnih, nego što je to bio slučaj prošle godine, kada je bilo ograničeno kretanje.

To „uzdignuće na oltar“ i unošenje u popis blaženika i svetaca Crkve, dogodilo se onog povijesnog, nezaboravnog dana, jedinstvenog u višestoljetnoj povijesti Katoličke Crkve na području naše biskupije i zemlje – 22. lipnja 2003., u ovom gradu, na našem Petrićevcu. Osobno je tada Kristov Namjesnik na zemlji veliki i nama osobito blizak i drag sveti papa Ivan Pavao II. već odmah, nakon slijetanja u ovdašnju zračnu luku navijestio „urbi et orbi“ da će uskoro, „za vrijeme svetog misnog slavlja, imati radost u popis blaženih unijeti ime mladoga Ivana Merza, koji je rođen ovdje u Banjoj Luci i koji je svijetli primjer kršćanskog načina života i apostolskog zalaganja“.

Slično je ponovio i na samom početku mise. Za novog blaženika je tada rekao i ovo: „Bio je vjernik svjetovanjak, uzoran i hrabar, čovjek kulture i osjetljiv za bogoslužje, uronjen u nadnaravno, djelatno zauzet u širenju kraljevstva Božjeg. Njega vam želim – nastavio je Papa – dati kao svjedoka Kristova i zaštitnika (vašega), ali istodobno i suputnika na putu u vašoj povijesti, u ponovnoj izgradnji onog što je srušilo nasilje, u pomirbi među pojedincima i obiteljima, u promaknuću istinske društvene obnove u pravdi i miru. On će od danas biti uzor mladeži, primjer vjernicima svjetovnjacima“.

Želim vas, draga braćo i sestre, ukratko podsjetiti zašto Crkva, inače, časti blaženike i svece, zašto pojedine svoje članove uzdiše na čast oltara!

Zato, što su oni kao članovi proslavljene Crkve u Nebu za nas članove putujuće Crkve ovdje na zemlji, ona naša braća i sestre u vjeri i krsnoj milosti, koji su u svojoj osobnoj vjeri i u svome zemaljskom životu i ponašanju, djelovanju, u njihovim naporima i borbama postali uzori za naš vlastiti život.

U kalendaru Crkve nalaze se brojni blaženici i sveci iz prošlih vremena, odn. davnih vjekova. Ali također ima i ne mali broj onih iz prošlog, 20. stoljeća. Među njima je i naš domaći sin – blaženi Ivan Merz! Za nas, Banjolučane i za cijelu našu biskupiju, ali i domovinu BiH i za cijeli naš hrvatski narod, on je osobito važan i dragocjen kao primjer uspjela života, kao uzor za nasljedovanje  i kao naš zagovornik i pomoćnik.

Jer, našim čašćenjem njega, našim pouzdanjem u njegov zagovor i našim molitvenim obraćanjem njemu – i mi možemo, a i trebamo dobiti potrebne poticaje i pomoć za oblikovanje svoga ispravno življenog kršćanskog života, kako bi on bio u Božjim očima uspješan, kao što je, po sudu Crkve, i njegov život bio uspješan.

A život blaženikâ i svetacâ je bio zato uspješan jer su oni bili svjesni da je i njima, kao i Presvetoj Djevici i Bogorodici Mariji, po njezinom vlastitom priznanju „velika djela učinio Svesilni“, i da stoga i njihova „duša veliča Gospodina“. Dakle, što su blaženici i sveci bili, što su  i kako su oni živjeli i proživljavali i što su u Crkvi i za Crkvu učinili, to su bili i učinili poglavito zahvaljujući snazi Božje milosti, kojoj su se spremno otvorili.

Tako je bilo i u slučaju našeg blaženika Ivana. On je rođen u ovom gradu prije 125 godina! Ovaj lijepi jubilej zavrjeđuje da ga mi, njegovi štovatelji, ove godine obilježimo dodatnim slavljima. Na potezu ste prvenstveno vi, naši vjernici svjetovnjaci, a svećenici i redovnici će se tome zasigurno pridružiti! Svoje djetinjstvo te osnovno i srednje školovanje završio je u ovom gradu. Tijekom dramatičnih godina I. svjetskog rata, započeo je bio studirati u Austriji, da bi, prekinuvši studij, bio poslan na krvavo ratište u Južni Tirol, gdje je doživio svojevrsno duhovno obraćenje. Nakon rata nastavlja studij u Austriji a onda u Francuskoj.

Po završetku studija vraća se u Zagreb 1922. i djeluje na Nadbiskupskoj gimnaziji kao profesor i u isto vrijeme po cijelo Hrvatskoj i BiH kao izvrstan apostol, osobito među mladima i katoličkim odraslim vjernicima laicima. Umire u Zagrebu blaženom smrću nakon operacije na današnji dan 1928., u 32. godini života.

U svojoj propovijedi, na misi beatifikacije, sveti papa Ivan Pavao II. je izrekao i ove znakovite i poticajne riječi: „Ime je Ivana Merza za čitav jedan naraštaj mladih katolika značilo program života i djelovanja. Ono to mora biti i danas!“

Jedan suvremenik blaženog Ivana Merza (Dušan Žanko), koji je dobro poznavao i njega i njegovo izvanredno plodno apostolsko djelovanje, napisao je deset godina nakon Ivanove smrti ovako: „Suđeno je za neke ljude da nikada ime njihovo ne silazi s poprišta duhovne borbe čovječanstva. … Ime se Ivana Merza može već danas sigurno ubrojiti među imena onih, koji se neće izbrisati ni na nebu ni na zemlji (…) Deset godina poslije njegove smrti ime njegovo poprima istu svježinu kao i u danima najviše popularnosti za života (…) Makar kako paradoksalno to zvuči, Ivan Merz je postao čak simbol izvjesne duhovne orijentacije i kamen međaš hrvatskog katolicizma zato, jer je izrekao nekoliko starih, u svim kodeksima, svim dogmatikama i svim crkvenim historijama formuliranih principa o Crkvi, o Papi, o biskupima i o svećenicima i o njivom odnosu prema katoličkom svijetu, ili, bolje, o odnosu katoličkog svijeta prema njima (…) Nema jače ideje u Merčevu liku od ideje Crkve; Crkve, koja kroz Papinstvo čuva nauku i jedinstvo, te Crkve, koja kroz liturgiju moli i prinosi žrtvu hvale Ocu i pomoću koje – veli Merz – vjernik u svojoj duši proživljava sve faze vječnog života Kristova i kroz koju i svaki katolik postaje velik i univerzalan.“

Da je ovaj suvremenik našeg Blaženika Ivana imao pravo, kad je ovako o Ivanu pisao, potvrdio je 65 godina kasnije u svojoj propovijedi na misi beatifikacije na Petrićevcu, ovdje, u Ivanovom rodnom gradu, sveti papa Ivan Pavao II. Tada je on, između ostalog, o Ivanu ustvrdio i ovo: „Ivan Merz je bio vrsni mladić, koji je znao povećavati bogate prirodne darove što ih je posjedovao, pa je postigao mnoge ljudske uspjehe … No … ono, zbog čega je on danas pribrojen zboru blaženika jest njegov uspjeh pred Bogom. (…) Ivan  Merz je u školi bogoslužja, koje je vrelo i vrhunac života Crkve, stasao do punine kršćanske zrelosti i postao je jedan od promicatelja bogoslužne obnove u svojoj domovini. Sudjelujući u misi, te hraneći se Tijelom Kristovim i riječju Božjom, nalazio je poticaj da bude apostol mladeži. Nije slučajno izabrao za geslo ‘Žrtva – euharistija – apostolat’“. Tako je rekao papa.

U potvrdu ovih zadnjih citiranih papinih riječi mogu nam za našu duhovnu orijentaciju i korist biti neke od Ivanovih riječi, koje nam je on ostavio u svojim zapisima.

S obzirom na opravdanost i plodnost svjesnog povezivanja – njegove vlastite boli i patnje, koju je on, kao 25-godišnji student u Parizu morao podnositi, s trpećim Isusom i njegovim Presvetim Srcem, koje je „mir i pomirenje naše“, „žrtva za grijehe“ i „izvor sve utjehe“, Ivan je u svome „Dnevniku“, na Jurjevo, 23.4.1921., tj. prije točno 100 godina, zapisao ovako: „Bol moja još uvijek traje i zbog toga ne pisah skoro ništa. U prošlom razdoblju hvalim Isusu Kristu što sam mogao za vrijeme korizme zaroniti u more boli Njegova Srca i što sam živio u tako uskoj vezi s Njime. (…) Srce Isusovo, Tebi posvećujem svoj život, ako je na Tvoju slavu da trpim i da tako dođem k Tebi, neka bude Tvoja volja i molim Te da uza me budu u Tvome kraljevstvu i moji roditelji.“

U jednom svom pismu bolesnom prijatelju, par godina kasnije, Ivan je napisao i ovo: „Znam da je teško trpjeti, ali neki ljudi imaju poziv trpljenja. Mi smo tijelo Kristovo, to su na njemu uloge podijeljene. Jedni moraju trpjeti da uklone kaznu Božju, koja bi se morala stresti na okolicu (…) Pošto slučaja nema, to držim da je plan Providnosti upravo u tome da spoznamo ovaj misterij iz Njegova (Kristova) života: trpjeti za druge. Istina je da je lako govoriti o Križu, a teško ga je nositi.“

Glede jedinstvene vrijednosti svete mise i sv. pričesti u životu svakog kršćanina, blaženi je Ivan ovako pisao: „Najveća stvar koja opstoji na svijetu jest sv. Crkva; najveća stvar u Crkvi jest misa, a u misi pretvorba. I kao što je Krist za svoga zemnog života bio usmjerio sve svoje misli prema Golgoti, tako Zaručnica Kristova, Crkva, upire svoje poglede prema oltaru (…) Euharistija, najjače sredstvo , za nas je na ovoj zemlji ona vatra koja u nama pali hrđe grijeha i daje života našoj duši, tako da i ona usplamti novim žarkom (…) Euharistija nas vodi k vrhuncu kršćanske savršenosti, pravog unutarnjeg života. Ona je naša prva radost na zemlji; po njoj već postajemo dionicima buduće nebeske slave.“ – Tako je pisao katolički laik Ivan Merz 40 godina prije Drugog Vatikanskog koncila, koji je sličnim riječima protumačio suvremenu nauku Crkve o Euharistiji. – Ne treba nas, stoga, čuditi, nego radovati i sokoliti činjenica, da je papa Benedikt XVI., koji je meni osobno potvrdio da se „svaki dan moli bl. Ivanu Merzu, našeg Blaženika uvrstio među osamnaest najvećih mistagoga Katoličke Crkve – kao uzor štovanja Euharistije.

U svome apostolatu bl. Ivan je imao na umu – između ostalog – i „dužnost katolika pred Bogom da vole svoju domovinu i da rade bolje nego itko drugi za posvetu domovine“. Ovako je pisao: „Tek kršćanin može pravo ljubiti svoju domovinu. Ljubeći domovinu, on ljubi ponajviše ono što je najvrjednije u toj domovini, a to su, bez sumnje, ljudske duše, a u tim ljudskim dušama njihov neumrli život (…) Tjelesni život je radi našeg duševnog života, jer je tijelo radi duše. A što nam koristi ako naša duša misli i djeluje, a nije u milosti posvećujućoj? Ta milost posvećujuća je zalog naše sreće u vječnosti. Ona je zalog da ćemo postići konačnu svrhu radi koje smo stvoreni. Stoga se pravo rodoljublje ne smije zaustavljati na zemlji, već ono mora gledati u vječnost. (….) Najbitnije je za svakog rodoljuba da nastoji da duša njegova i duše njegove braće (ljudi) ne bude u smrtnom grijehu.“

Draga braćo i sestre u Kristu, Spasitelju,

svatko je od nas, barem koji put, ako ne i više puta, i to ne samo u ovom tjeskobnom vremenu pandemije, doživio bolest i slabost, fizičku ili psihičku. Jesmo li i mi, budući da smo kao i blaženi Ivan kršćani, poput njega, svoje boli i patnje združili s Isusovim patnjama i s njegovom žrtvom, koju On prikazuje nebeskom Ocu za spasenje naših duša i spasenje svih ljudi? Jesmo li spremni poput bl. Ivana Srcu Isusovu posvetiti svoj život i svoje trpljenje, na slavu svetog Imena Isusova i da tako radimo na spasenju svoje duše i duša naših bližnjih, i naših roditelja, ali i drugih naših bližnjih?

Jesmo li i mi, upravo u vrijeme pandemije, i nemogućnosti dolaska na slavlje svete mise, osjećali tim veću čežnju i duhovnu glad za primanjem  Presvetog Tijela Isusova u sv. pričesti i s tim i najdragocjenije Božje medicine za naše bolesno i malaksalo tijelo i još bolesniju i uplašeniju našu dušu?

Jesmo li i mi, poput bl. Ivana, a u duhu jasnih naputaka sv. pape Ivana Pavla II., spremni pravilno se zalagati, snagama svoga uma i srca, u silno potrebnoj duhovnoj, materijalnoj i sveobuhvatnoj obnovi našeg rodnog kraja, naše domovine i našeg naroda, kako bi ona, po želji pape „ponovno postala zemlja pomirbe, susreta i mira?“

Upamtimo dobro: „Sveci i blaženici, pa tako i bl. Ivan Merz, mogli su postići takav stupanj vlastite duhovne savršenosti i mogli toliko doprinijeti za izgradnju Kristova Kraljevstva, prvenstveno zahvaljujući svojoj svjesnoj i dosljednoj suradnji s Božjom milošću, kojom su bili obdareni. I nama je zagarantirana Božja pomoć!

Ako se utječemo u pomoć i zagovor našim blaženicima i svecima, onda dobro i ispravno činimo, ako na umu imamo Božje djelovanje u njihovim životima i u njihovim djelima. Bog je njih kao ljude imao i ima za svoje suradnike, za partnere. Jednako tako ima i nas! Zato mu i mi, u duhu primjera blaženog Ivana Merza i danas i svaki dan iskreno zavapimo: NAUČI NAS GOSPODINE PRAVILIMA SVOJIM! Amen.