Govoreći o Bleiburgu i križnom putu koji je slijedio, Ljubić je istaknuo kako se tu dogodilo najveće stradanje Hrvata, ali i u svjetskim razmjerima jedan od najvećih pokolja i zločina prema nekom narodu. „Nekoliko stotina tisuća pobijenih ljudi na križnom putu na veličinu od četiri ili pet milijuna stanovnika je užasna tragedija. Posebno kada znamo da su većina stradalih bili intelektualci i srednji sloj koji su, kako intelektualno i gospodarski, a tako i demografski, trebali biti nositelji budućih generacija i ovladavanja našeg naroda slobodom. Zbog ove istine se devedesetih umiralo i zbog te istine pokušavalo se sve prikazati kao osveta i obračun s ideološkim neprijateljem, a što nije točno. Bleiburg i križni put su bili obračun s državnošću hrvatskog naroda… Priča o Bleiburgu je priča o slobodi hrvatskog naroda. Onaj koji ovlada tom slobodom može reći da je slobodan čovjek i zato je bilo za očekivati udar na misu, komemoraciju te simboliku Bleiburga. Iz tog razloga mi 30 godina nakon obnove hrvatske državnosti nemamo točnu brojku stradalih, ni iz bliza istražena grobišta, zbog toga u Hudoj jami otkrivene kosti tri godine nisu imale adresanti iz hrvatske države koji bi ih preuzeo i dostojno pokopao“, rekao je Ljubić te dodao kako je vrijeme da mi sami ovladamo svojom slobodom i da se prekine praksa da nam netko izvan Hrvatske govori kako da obilježimo grobove svojih bližnjih.

U nastavku predavač je rekao kako je nakon završetka Drugog svjetskog rata posve prirodno bilo komemorirati hrvatsku tragediju i moliti se za duše ubijenih ljudi u slobodnom Bleiburgu dok je hrvatski narod bio pod komunističko-jugoslavenskom diktaturom, no obnova hrvatske državnosti morala je to promijeniti. Jer o kakvoj to slobodi hrvatskog naroda govorimo, ako se komemoracija najstrašnijeg stradanja hrvatskog naroda još uvijek mora održavati u Austriji, ne ondje gdje se nalaze kosti stotine tisuća drugih ubijenih u Drugom svjetskom ratu i poraću. I to sve nakon što su ti isti koji su te zločine počinili politički i vojno slomljeni devedesetih godina, nakon novih velikih žrtava našeg naroda. Bleiburg je danas sinonim, simbol i metafora svih hrvatskih stradanja i komemoracija žrtvama Bleiburga mora biti isključivo u organizaciji države, a ne tek pod njenim pokroviteljstvom te je se mora institucionalizirati. Drugo, komemoraciju treba napraviti u Zagrebu te tako Bleiburg sačuvati od zaborava i donijeti u centar svijesti našeg naroda. Do devedesete smo kao pripadnici jednog naroda izražavali sućut i molili se Bogu, poštovali svoje žrtve i spašavali taj plamičak sjećanja. Od devedesete do danas pokušavamo ispričati tu priču, ali ne uspijevamo. Zato bi komemoracija hrvatskoj žrtvi u Zagrebu, dobila nacionalno ime, a kada nacionalno ime imate na nekom identitetskom obilježju znači da ste svjesni svoje državnosti i slobode te da znate njome upravljati. Dvadeset i osam godina nakon priznanja RH konačno je vrijeme da barem svoja najvažnija pitanja centraliziramo i usmjerimo pod svoju kontrolu te da zajedno sve nacionalne institucije, političke strukture, Katolička Crkva i pojedinci budu jedna cjelina o koju će se razbiti vrata paklenih laži. To je jedino rješenje“, rekao je Ljubić te predložio da se na samom Bleiburškom polju napravi spomen muzej i institut za istraživanja koji bi svjetski uglednim znanstvenicima dao mogućnost da sami uvide istinu o stradanju Hrvata.

Na kraju u zanimljivoj raspravi moglo se čuti nekoliko ideja o komemoraciji a biskup Košić je predložio da se 15. svibnja u svim crkvama na području Hrvatske održe mise za bleiburške žrtve.