Premda je voditelj ‘obradio’ ponašanje i mlađeg i starijeg sina, zapravo se neprestano isticalo očevo postupanje i prema jednom i drugom, što ukazuje na to koliko Isus nastoji predstaviti nebeskoga Oca u njegovoj dobroti i milosrđu.

Isto tako, izgubljena ovca i drahma u drugim dvjema prispodobama, predstavljaju čovjeka koji je izgubljen onda kada se udalji od ljubavi prema bližnjemu pa time i od Boga. No Bog neprestano traži čovjeka, dolazi čovjeku ususret i iskazuje mu ljubav”, naglasio je voditelj te tu evanđeosku istinu povezao sa svećeničkom službom, istaknuvši kako ona u svojim temeljima mora uključivati iskustvo Boga, milosrdnoga Oca – Boga ljubavi.

“Ono što želimo prenositi drugima, da su od Boga ljubljeni, moramo i sami iskusiti. Isus nas poziva na novost odnosa prema Bogu: ‘Kad molite, govorite: Oče!’ (Lk 11,2). Bog je naš otac i izvor ljubavi. On nas voli i kada mi sami sebe ne volimo. Svatko je od nas poseban, Bogu drag i neponovljiv. Svatko od nas treba upoznati svoju vlastitu povijest odnosa s Bogom, dobrim Ocem. U svemu smo različiti osim u jednome, a to je da smo Božja djeca. Iskustvo Božje ljubavi postaje pokretač našega autentičnog kršćanskog života. No, često ne iskusimo tu ljubav dok se ne suočimo sami sa sobom te priznamo istinu o sebi. Istina nam, kao i mlađem sinu, postaje terapija i siguran povratak Ocu. Biblija nam govori da zlo (grijeh) uvijek sankcionira sam sebe. Grijeh čovjeka istjera iz kuće vlastitog identiteta, kao što se dogodilo i mlađem sinu, jer grijeh je uvijek stanje iseljenosti i lutanja, i dok se ne sjetimo odakle smo pali, stalno se vrtimo u krugu sebičnosti i žalovanja. Kada mlađi sin kaže ‘ja ovdje umirem od gladi’, može se slobodno reći da umire od praznine besmisla, a to je najgore stanje, koje se može izliječiti samo iskrenim sagledavanje (spoznavanjem) sama sebe i priznanjem da nam nešto, prije svega netko tj. Bog nedostaje.”

Odluka za dobro, postaje prijeloman trenutak u njegovu (našem) životu! Nakon toga ostaje hod u vjeri koji mora biti na neki način i hod u nepoznato, jer onda ne bi bio hod u vjeri. Isus nije smirio vjetar i valove da bi Petar u miru mogao doći k njemu, nego ga je pozvao da prema njemu krene u vjeri. I naša molitva mora biti čin ponizne vjere koja počinje od vlastite svjesnosti sebe pred neizmjernim Bogom.

“Ustrajnost u odluci vratiti se kući očevoj daje mlađem sinu unutarnju snagu da se suoči sa sobom i svojom stvarnošću do kraja. Svi moramo učiti na tome primjeru da se ljubav rađa onda kada promatramo, tj. kontempliramo objekt ljubavi a to je Bog sam”, neke su od misli odnosno naglasaka u razmatranjima mons. Križića o odnosu mlađega sina i njegova oca u Isusovoj prispodobi.

“Stariji pak sin, koji je ostao kod kuće”, kako je voditelj istaknuo u razmatranjima “ne razumije ili ne želi razumjeti o čemu se radi. Otac i njemu iskazuje ljubav i želi pokazati kako zapravo za obojici čini ono najbolje: iskazujući im milosrđe i želeći njihovo izmirenje. Kada vidimo kako otac moli sina, možemo slobodno zaključiti da nebeski Otac, na neki način i nas moli.”

Stoga”, rekao je poticajno biskup, “pitajmo se često: koliko puta ja uslišavam želje nebeskog Oca? Otac žarko želi da spoznamo i prihvatimo kako smo djeca Božja te da zbog toga radosno i zahvalno živimo. Vjerujem li da sam dijete Božje i da me On neprestano traži?” naglasio je biskup drugo važno pitanje, jer svećenik, prije svega, mora biti čovjek koji svakom drugom svjedoči da ga Bog prihvaća i ljubi.

“Zato je svećenik uvijek pozvan biti duhovni otac, na Božji način prihvaćati sve ljude i svjedočiti dobrotu Oca nebeskog. Svećenik mora biti spreman doživjeti čak i razne neugodnosti, ali ne smije on stvarati neugodnosti drugima. Površnost u svećeničkom životu morala bi biti nepoznanica (tj. ono što ne postoji!), a stremljenje prema uvijek dubljoj duhovnosti stalno prisutna. U svećeničkom životu nije uspjeh ostati u pozivu, kao što je stariji sin ostao kod kuće, nego je uspjeh postati i ostati vjeran Bogu. Zato po biti svojega poziva, svećenik mora stremiti uvijek prema onome mističnom, prema sve većem jedinstvu s Bogom. Da bi svatko od nas izbjegao hladno služenje bez ljubavi, svećenička se ljubav moram nužno uzdići u nadnaravno, znajući i imajući iskustvo da je Bog ljubav. Tada je naš život označen autentičnom radošću”, zaključne su misli biskupa Križića.

Uz nekoliko dnevnih nagovora i slavlja svete mise, sadržaj duhovnih vježbi na kojima je sudjelovalo dvadesetak svećenika, obogaćen je molitvom časoslova, adoracijom te molitvom krunice i križnoga puta.