Na duhovnim vježbama okupilo se tridesetak svećenika od koji neki djeluju u Riječkoj nadbiskupiji, te u Krčkoj i Gospićko-senjskoj biskupiji. Voditelj duhovnih vježbi kao glavnu temu odabrao je prispodobu o milosrdnom Ocu. Tumačeći glavne likove iz te prispodobe: Oca, te mlađeg, odnosno rasipnog, i starijeg, samo izvanjski dobroga sina, zahvatio je na dubok način mnoga važna pitanja koja se tiču svećeničkog, ali općenito vjerničkog života i poslanja. Istaknuo je da obojica sinova nisu uistinu poznavala Očevu ljubav i da promjena života započinje upravo u susretu s Očevom ljubavlju. Nakon poniznog pokajanja i priznanja vlastite krivice i promašenog života, mlađi sin otvara perspektivu promjene svoga života, jer otvara svoje srce Očevoj ljubavi i traži njegovu pomoć, dok stariji sin pokazuje da još ne poznaje oca i da je samo izvanjski dobar i vjeran ocu. Njegovo obraćenje tek treba započeti, a mlađi sin treba ustrajati i s vremenom, postojanim životom potvrditi započeto obraćenje.

Voditelj duhovnih vježbi dvojicu sinova usporedio je sa svećenicima koji napuste svoj poziv i koji ostanu, ali vrlo površno, u svom pozivu. Upozorio je da su u opasnijoj situaciji ovi drugi koji su samo izvanjski i činovnički u svojoj svećeničkoj službi, poput starijeg sina koji je samo izvanjski bio vjeran svome ocu, a nije poznavao njegovu ljubav. Svećenike je pozvao da neprestano bdiju da ne postanu poput starijeg sina što im se vrlo lako može dogoditi. Zatim ih je potaknuo da se više otvore Očevoj ljubavi kako bi iz snažnijeg iskustva te ljubavi, mogli biti što bolji svećenici, koji će žarko moliti za svoje vjernike i bdjeti nad njima da ne odlutaju, naglasivši da bez kvalitetne molitve nema ni učinkovitog navještaja i svećeničkog poslanja.

U bogatom duhovnom programu koji je uz voditeljeve nagovore uključivao i svakodnevnu svetu, molitvu časoslova, i klanjanje Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu svećenici su se imali priliku duhovno obnoviti i naći dovoljno vremena i za međusobno druženje i rekreaciju.