Program svečane proslave počeo je jutarnjim okupljanjem članova i članica HLS-a koji su pristizali organiziranim autobusnim prijevozom iz svih županijskih lovačkih saveza.

Svečano misno slavlje, koje je predvodio biskup Križić počelo je u 11 sati. Koncelebrirali su tajnik i kancelar preč. Mišel Grgurić, župnik i čuvar svetišta preč. Josip Šimatović, župni vikar u Otočcu vlč. Antun Luketić, župnik u Gračacu fra Ivan Šimunac i župni vikar fra Marko Đerek.

Organizatori su nakon misnog slavlja zahvalili biskupu i poklonili mu knjigu o lovstvu. Biskup je njima poklonio sliku Krbavskog križa.

Potom su prigodne govore održali župan ličko-senjski Ernest Petry, ministrica poljoprivrede Marija Vučković u ime predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića te saborska zastupnica Anita Pocrnić Radošević u ime predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića.

Biskup je u crkvi blagoslovio Spomen-kamen na sve preminule lovce koji su zatim položili među ostalo kamenje u Spomen- parku gdje je biskup Križić izmolio molitvu odrješenja za pokojne.

U nastavku je propovijed biskupa Križića u cijelosti:

„Sveti Hubert bio je strastveni lovac iz dobrostojeće, plemićke obitelji, bio je i kršćanin, ali ne previše revan. Predaja navodi da se upravo u lovu dogodila promjena njegova života, povezana uz događaj Velikog petka. Tada je u lovu vidio jelena koji je među rogovima imao KRIŽ, (raspelo) i pritom čuo poziv na obraćenje. Taj poziv nije značio da se trebao prestati baviti lovom, nego da njegov život bude više kršćanski, više u skladu s evanđeljem. Hubert tada radikalno mijenja svoj život, postaje osjetljiviji za potrebe siromaha kojima je podijelio svoja materijalna dobra i postao svećenik, a kasnije i biskup.

Hubert se i kao svećenik nastavio moliti za najpotrebnije i djelima ljubavi brinuti se za njih. Ne znam je li poslije imao vremena za lov, ali uvjeren sam da mu je takav način druženja s prijateljima i dalje ostao veoma drag.

Zbog svog života, punog dobrih djela, proglašen je kasnije svetim i to što je bio lovac nigdje se ne spominje kao nešto negativno ili nespojivo sa svetošću. To znači, biti lovac i biti dobar kršćanin itekako može ići zajedno, kako onda tako i danas.

Ne zna se točno dan i godina njegova rođenja, ali se pouzdano zna da je umro 30. svibnja 727. godine u Liege-u. Crkva mu slavi spomendan na 3. studenog, a lovci su ga izabrali kao svog zaštitnika.

Neka on i danas sve vas prati, zagovara i čuva u svakom dobru.

U čitanjima današnjeg dana imamo odlomke usko povezane sa životom svetog Huberta. U središtu pozornosti je krjepost darežljivosti i ne navezanost na materijalna dobra da se ne uguše ona duhovna.

Pavao zahvaljuje kršćanima grada Filipa na njihovoj darežljivosti. Pavao se također posebno brinuo za siromašne kršćane u svim krajevima gdje su živjeli. Smatrao je obvezom svakog kršćanina pomagati braći i sestrama u potrebi. To je zapovijed koju su učenici primili od Isusa: biti darežljivi i imati osjećaja za siromašne. Isus je pohvalio novčić koji je tada imao vrijednost naše lipe, a udovica ga je darovala s ljubavlju i iskrena srca.

Biti darežljiv ne odnosi se samo na materijalna dobra, nego i na duhovna. Biti darežljiv uključuje: podariti nešto vremena onima koji nemaju kome reći kako im je, znati podariti drugima osmijeh, lijepu riječ, neku uslugu, neke male znake pozornosti. I to su važne geste darežljivosti i svatko ih može činiti.

Apostol Pavao ističe dvije stvari: darežljivost spašava ili podržava život onima koji su u bijedi. Ali darežljivost najviše koristi onima koji je prakticiraju, jer to Bog nagrađuje. Isus je rekao da ni čaša hladne vode pružena žednome neće ostati nenagrađena.

Pavao svjedoči svoj stav s obzirom na materijalna dobra. On kaže da ne treba ništa, ima ‘svega u izobilju’. To ne znači da je on imao izobilje materijalnih dobara. Zapravo, nije imao ništa. Išao je od grada do grada i naviještao Radosnu vijest evanđelja, praznih džepova, ali u svojoj duši i svome srcu bio je pun. Bez ovoga puni džepovi ne vrijede ništa.

Čuli smo njegovo prekrasno svjedočanstvo, kad je rekao: „Naučen sam u svakoj prigodi biti zadovoljan. Znam i oskudijevati, znam i obilovati! Na sve sam i svašta navikao: i sit biti i gladovati i obilovati i oskudijevati. Sve mogu u Onome koji me jača.“

Ova Pavlova poruka, važna je za sve nas. Znači nastojati živjeti zadovoljno, i kad se ima i kada nema. Bez ovoga, može nam cijeli život proći u nezadovoljstvu, tjeskobi, brigama, žalosti. Što bismo imali od takvog života? Mnogima život, nažalost, tako proteče. Stalno se bore s nekim željicama koje nikako ne mogu ispuniti i stoga, ne osjećaju se sretnima.

Poznata je pjesma našeg pjesnika Petra Preradovića: „Ljudskom srcu uvijek nešto treba, zadovoljno nikad posve nije: čim željenog cilja se dovreba, opet iz njeg sto mu želja klije.“ Kada se ljudsko srce ispuni samo materijalnim željama, neće se nikada osloboditi nezadovoljstva. Ostat će bez životne radosti. Takav život nije život. Neke bitne životne vrijednosti bez kojih nema sreće, nije moguće kupiti ni srebrom ni zlatom. Zato Pavao na drugom mjestu veli: „Blaženije je davati nego primati.“ Zna to iz iskustva. U čovjeku raste sreća kada osjeti da je nekom drugom podario nešto radosti i sreće. Sreća nije u zgrtanju dobara, nego u darivanju.

Prošle godine pročitao sam u „Večernjem listu“ jedan kratki intervju s ravnateljicom klinike za psihijatriju u Zagrebu dr. Petranom Brečić, gdje ona među ostalim veli: „Dogurali smo do paradoksa, nesretni smo jer nismo sretni. Ništa čudno, sve je podređeno pojedincu i individualnom zadovoljstvu. I eto još jednog paradoksa, jer ljudi ne mogu biti sretni ako je svrha isključivo osobno zadovoljstvo. Kada bi to činilo sreću, bogati bi bili najsretniji, a to i nije baš tako. Sreća stiže s osjećajem da smo bili dobri prema drugima.“

Ovo je istina! Čovjek se ispunja radošću čineći radost drugima. Bez toga nema osjećaja sreće. Individualizam nije nikoga učinio sretnim. Zato Isus poručuje svima: „Dajte i dat će vam se.“ Čovjek kada ima otvorene ruke i otvoreno srce, onda može i primiti. Stisnuta ruka i zatvoreno srce postaju nesposobni primati i unutra se onda rađa praznina.

Isus to veli na ovaj način: „Tko želi svoj život spasiti, izgubit će ga.“ I ovdje je poruka jasna jer Isus govori o onima koji samo misle na sebe, gomilaju i čuvaju samo za sebe, stavljaju svoju sigurnost u ono što posjeduju, štede se i izvlače od svega što je zahtjevno, što iziskuje žrtvu. Mnogi misle da će svoj život produžiti ili svoje zdravlje sačuvati, bježeći od svega što je teško i što traži odricanja.

Na ovaj način život se prosipa, osiromašuje. Samo život koji se daruje drugima, koji se zna raspoklanjati, takav život ima smisla i takav život vodi uskrsnuću jer su vrijednosti takvoga života besmrtne.

Možemo pročitati toliko slučajeva u kojima su od predoziranja umrli planetarno bogati i popularni pjevači, glumci, sportaši. Zašto su posegnuli za drogom? Zbog praznine srca. Sve bogatstvo koje su imali nije im ispunilo srce, zapravo, stvaralo je sve veću prazninu.

U evanđelju Isus upozorava: „Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.“ Isus ne želi reći da je bogatstvo negativno. Ono je negativno kada mu čovjek počne služiti jer tada gubi slobodu i postaje rob bogatstva. Zato Isus kada u Evanđelju govori o bogatašima, redovito ih predstavlja kao samce, kao one koji nemaju obitelji i svu pozornost usmjeruju materijalnim dobrima. Oni više razgovaraju sa svojim bogatstvom nego li s ljudima. I ako imaju obitelji, oni više gledaju svoju imovinu, nego članove svoje obitelji; drže više do svoga bogatstva nego do Boga. Tu je opasnost bogatstva na koju Isus upozorava.

Smatram, kako je najveća vrijednost vašeg lovačkog saveza u vašem druženju, u vašem zajedništvu, rekreativnom odmoru, a k tome još i briga za životinjski svijet i za ekologiju. Takvi ljudi, koji imaju srca za Božju prirodu, za životinje, ne mogu ne imati osjećaja i za ljude, napose one najslabije i najpotrebnije. Neka vas po zagovoru vašeg zaštitnika svetog Huberta Bog trajno prati svojim blagoslovom u vašem druženju, ali i u obiteljskom životu. Amen.”