Hodočasnici su molili krunicu i pristupali ispovijedi. Potom je pobožnost križnog puta s postajama prema spilji Majke Božje predvodio gospićko-senjski biskup Zdenko Križić i ondje slavio svečanu misu koju su koncelebrirali svećenici Željko Kuten, domaći župnik, kancelar i tajnik Mišel Grgurić, Željko Blagus, župnik u Josipdolu i ogulinski dekan, Josip Priselac, župnik u Bosiljevu, Josip Štefančić, župnik u Tounju, fra Petar Grubišić, župnik Župe bl. Alojzija Stepinca u Ogulinu, Nikola Prša, župnik Župe Sv. Križa Ogulin, Pejo Ivkić, župnik u Oštarijama, Bruno Lovaković, župni vikar u Ogulinu, fra Mirko Gregov, trećoredac u ogulinskom samostanu, Antun Luketić, sužupnik na Udbini, a asistirao je bogoslov Kruno Brajdić. Pjevao je župni zbor.

Biskup Križić je na početku propovijedi rekao: “Ovdje smo u starom svetištu Majke Božje od utjehe kojoj se rado utječu vjernici ogulinskog kraja i hodočasnici iz graničnih župa Zagrebačke nadbiskupije. Dolaze Marijini hodočasnici tražiti njezinu pomoć, zagovor, milosti i uslišanja. Utječući se Majci Mariji, nalaze utjehu i ohrabrenje u mnogovrsnim životnim nevoljama kojih nikada nije nedostajalo“.

Biskup je nastavio pitanjem: „Zna li itko bolje utješiti i ohrabriti nego majka?! Isus nam je Mariju darovao za Majku u trenutku svoje najveće patnje. Čovjek u patnji uči biti tješitelj. Tko nije iskusio patnju, ne može razumjeti patnju drugih i ne zna biti utjeha. Marija je kao Majka prošla najveću patnju i dobro razumije trpljenje. Ima li za majku veće patnje nego gledati strašnu muku svoga djeteta, a pomoći mu ne može? Patnja čovjeka čini osjećajnim, ganutljivim, nježnog srca. Doduše, ne svaka patnja, nego samo ona koja se podnosi strpljivo u ljubavi. Marija je prošla tu tešku školu pa je, s pravom možemo nazvati Majkom boli, Majkom koja razumije bol“.

Biskup se potom osvrnuo na liturgijska čitanja, posebno na apostola Pavla te rekao: „ u čitanju koje smo čuli, Pavao govori o Bogu koga naziva ‘Bog svake utjehe’. Apostol svakog vjernika potiče, približite se Bogu jer će u njemu naći utjehu u svakoj svojoj životnoj nevolji. Nažalost, previše je vjernika koji ne dožive to iskustvo. Mnogi u svojim patnjama proklinju, psuju, prigovaraju – i Bogu i svima oko sebe, ali na taj način neće naći ni utjehu niti olakšanje. Ne znaju strpljivo Bogu prikazivati svoje patnje i tako ih pretvoriti u blagoslov. Psovkom i proklinjanjem patnja postaje samo gora i sve teže podnošljiva. Ako čovjek podnese svoju patnju u ljubavi i strpljivo, patnja ga oplemeni, učini mu srce nježnijim i sućutnijim, ona ga preobrazi. Takva osoba postaje sposobna biti drugima oslonac i utjeha. To je ono što Isus očekuje od svakog svog učenika: da bude pomoć i ohrabrenje svojoj braći i sestrama. Zato apostol Pavao veli da nas ‘Bog tješi u svakoj našoj nevolji da bismo i mi, sve koji su u nevolji, mogli tješiti onom utjehom kojom nas same tješi Bog’. Kada su vjernici indiferentni prema patnjama drugih, opasno je, jer bi takvi mogli ostati bez pomoći i utjehe kada se sami nađu u kakvim nevoljama“.

Propovjednik je okupljene pozvao riječima: „Draga braćo i sestre! Pomoć i dobrota koju iskazujemo drugima, ne propadaju. To će nam se jednom vratiti. Možda ne po onima koje smo mi pomogli. Možda nam nekada takvi neće reći ni hvala, ili nam mogu uzvratiti zlom za dobro koje smo im iskazali. Međutim, to nas ne smije obeshrabriti. Ne smijemo se uvjeriti da su dobar i zao isti, kako se čuje reći. Nisu isti. Ako ti za dobrotu ne uzvrati onaj kome si je učinio, Bog će naći nekog drugog tko će ti pomoći, a za koga ti možda, nisi učinio nikada ništa. Možda ga niti ne poznaješ. Dobrota i ljubav su vrijednosti koje ne propadaju. Apostol Petar u svom govoru poslije Isusova uskrsnuća veli da je Isus ‘prošao zemljom čineći dobro’, i k tome dodaje, kako nije bilo moguće da njegovo tijelo ostane u grobu. Dobrota i ljubav su snaga uskrsnuća. Slušali smo u evanđelju izvješće o prvom Isusovom čudu koje se dogodilo na jednoj svadbi.

Drago mi je da je upravo prvo čudo učinio na jednom velikom ljudskom slavlju: svadbi. Došao je dijeliti radost s ljudima i učinio sve da se radost ne prekine.

Poruka je jasna: Bog se raduje ljudskom slavlju. Želi uzeti udjela u tome, želi s ljudima dijeliti radost. S Isusom radost ne osiromašuje. Ne trebamo se bojati da bi Isus kvario naša slavlja, naše blagdane. On želi sudjelovati u našim radostima, a ne priječiti ih. On pomaže da se može slaviti, da slavlje traje što dulje u životu ljudi.

Naša vjera, braćo i sestre, nije prijetnja radosti i veselju. Štoviše, Bog želi da čovjek bude radostan. Isus to, kao svoju želju stavlja pred učenike govoreći im, kako hoće da njegova radost bude u njima i da njihova radost bude potpuna.

Stoga, apostol Pavao poziva kršćane da se raduju uvijek s naglaskom da je to za njih volja Božja. Volja Božja nije samo u tome da nosimo naše križeve, da strpljivo podnosimo trpljenja i patnje, nego da budemo radosni. Po Isusu vidimo da kršćanin nije čovjek koji je pozvan da samo drugima izražava sućuti, koji samo treba tješiti, nego mora znati s drugima dijeliti radost, odnosno, drugima nositi radost.

Na toj svadbi Marija prva primjećuje tjeskobu obitelji gdje se slavilo. Ne samo da je primijetila nego i priskače u pomoć. Osoba prave ljubavi uvijek je takva: prva primjećuje tuđu muku, i prva pomaže.

Drago mi je da je upravo Marija primijetila kako nemaju vina i zato se zauzimala kod Isusa. Nije na stolu nestalo nečega bitnoga, kao što je npr. hrana pa bi trebalo intervenirati, nego vino. Uočavamo da Marija nadilazi tu razliku između nužnoga i ne nužnoga. U ljubavi ove podjele nema. Na koncu i nevažno, u nekim okolnostima može biti vrlo važno, može biti veliki znak ljubavi, pozornosti, blizine. Nekada i za siromaha jedan cvijet može biti važniji od zdjele juhe, jedan osmijeh draži od milostinje, mala pozornost potrebnija od novčane pomoći.

Marija intervenira na svadbi govoreći Isusu: ‘Nemaju vina’. Što bi rekla Isusu danas, čega mi nemamo, što nama manjka? Nismo tako bogata zemlja, ali nam stolovi nisu prazni. Imamo i kruha i vina, međutim, nedostaju nam neke druge vrijednosti zbog kojih mnogi nisu sretni. Čovjek je u svojoj životnoj žurbi, strci za punim stolom, izgubio mnoge stvari koje su bitne: zanemario je sebe, svoju nutrinu, nema vremena za kontemplaciju. Čovjek danas ima pune stolove, a je li uistinu, radosniji i sretniji? Dok nutrina ne ispuni srce, ništa neće donijeti sreću.

Ljudi najčešće, misle da je razlog nezadovoljstva tjeskoba zbog nedostatka zdravlja ili novca. Ali što je s tolikima koji imaju novaca i previše, i pucaju od zdravlja, a ne osjećaju se sretnima? Koliko je izuzetno bogatih i planetarno popularnih ljudi (glazbenika, glumaca, športaša) završilo u drogi pokušavajući s tim ispuniti unutarnju prazninu i besmisao života! Za mnoge je to išlo do smrtnog ishoda. A novaca su imali ‘kao blata’“.

Biskup je propovijed završio pozivom na davanje i darivanje, na ispunjavanje onoga što god Isus zapovijeda: „Kako reče dr. Petrana Brečić, ravnateljica Klinike za psihijatriju u Zagrebu, u intervjuu Večernjem listu prije mjesec-dva: ‘Dogurali smo do paradoksa, nesretni smo jer nismo sretni. Ništa čudno, sve je podređeno pojedincu i individualnom zadovoljstvu. I eto još jednog paradoksa, jer ljudi ne mogu biti sretni ako je svrha isključivo osobno zadovoljstvo. Kada bi to činilo sreću, bogati bi bili najsretniji, a to i nije baš tako. Sreća stiže s osjećajem da smo bili dobri prema drugima’.

Čovjek se ispunjava radošću pružajući radost drugima. Bez toga nema osjećaja sreće. Individualizam nije nikoga učinio sretnim. Zato nas Isus poziva: ‘Dajte i dat će vam se.’ Čovjek kada ima otvorene ruke i otvoreno srce, onda može i primiti. Stisnuta ruka i zatvoreno srce čine osobu nesposobnom za davanje i primanje, a to rađa prazninu“.

Biskup je zaključio: „Marija nam želi biti blizu u svim našim nevoljama, želi da budemo sretni, ali da bi to postali ona nam savjetuje samo jedno: ‘Što god vam Isus rekne, učinite!’ Čineći tako, nećemo se nikada pokajati, i radosti nam neće uzmanjkati kakvegod bile okolnosti“.

Nakon mise biskup, svećenici i svi okupljeni nastavili su pjevati Litanije Majke Božje ispred spilje Gospe Lurdske.