Dubrovnik je sv. Vlaha izabrao kao svoga zaštitnika još prije 11 stoljeća. Kroz sve to dugo vrijeme grad je imao podosta svojih stradanja, ali je još uvijek tu zajedno sa svojim zaštitnikom, kazao je u uvodu propovijedi biskup Križić te dodao: „On je ovaj grad štitio bolje od njegovih prekrasnih zidina i utvrda.  Sveti je Vlaho za Dubrovnik i više od zaštitnika: on je na neki način identitet ovoga grada. Njegov lik, kao lik nekog svemoćnog stražara, bdije nad ulaznim vratima grada i jamči sigurnost njegovim sadašnjim i budućim naraštajima. On je simbol postojanja i slobode, ali i jamac neuništivosti ovoga grada.“

Rekavši kako se sv. Vlahu, kao i o drugim mučenicima iz toga vremena, ne zna puno jer gotovo da nije bilo ljudi koji su mogli napisati njihovu biografiju, propovjednik je kazao da je „do nas došla predaja njihova velikog štovanja i iskustvo njihova moćnog zagovora“. Sv. Vlaho, biskup i mučenik, svojim je životom, i napose svojim mučeništvom zbog Isusa, ostavio snažan dojam na kršćane svoga vremena, te se njegovo štovanje brzo širilo po cijeloj Crkvi.

Mučenici su bili velika snaga Crkve u njezinim počecima kada je proživljavala najteže kušnje i stradanja, i kada je mogla preživjeti samo snagom mučeništva, nastavio je biskup ustvrdivši da „dok Crkva bude imala mučenika vrata je paklena neće nadvladati“. Razdoblje mučenika nisu samo prva stoljeća kršćanstva, nego to razdoblje zapravo nikada nije niti prestalo. I sv. Vlaho je postao mučenik poslije više godina od Milanskog edikta koji je kršćanima bio proglas slobode.

„Crkva ne poznaje neko razdoblje kada nije morala davati mučenike. Nije to bilo u svim krajevima svijeta, ali je uvijek negdje bilo“, kazao je biskup Križić te naveo podatak organizacija „Open Doors“ od 15. siječnja ove godine u izvještaju  „World Watch List 2020“ gdje je istaknuto kako je progon kršćana u čak 73 zemlje svijeta na visokoj razini, te da je više stotina osoba ubijeno zbog vjere.

Govoreći o mučeništvu koje je bilo cijena rasta Crkve u prošlosti, a to je i u sadašnjosti i u budućnosti, biskup je naveo poznatu Tertulijanovu tvrdnju da je krv mučenika sjeme novih kršćana te skrenuo pozornost kako progonstvo kršćana nije nastalo zato što su kršćani dizali ustanke protiv vlasti ili zbog nekog njihova kriminalnog djelovanja, nego isključivo zbog vjere u Isusa. Kršćanski pisac Tertulijan krajem drugog stoljeća se obraća rimskoj vlasti s pitanjem: zašto progone i ubijaju kršćane iako im ne mogu dokazati nikakvu krivnju? A potom dodaje:  „Svakim danom sudite tolike zatvorenike i toliko ih je osuđeno na smrt zbog ubojstava ili kriminala. Recite mi kada ste to osudili nekog kršćanina kao ubojicu ili kao džeparoša ili kao razbojnika ili kao kradljivca u toplicama. Nitko od takvih nije bio kršćanin. A ako je slučajno bio netko takav mi ga samim tim ne priznajemo kršćaninom“.

Primijetivši kako je kršćanski moral bio iznimno strog gospićko-senjski biskup je dodao: „ Kamo sreće da i danas možemo ustvrditi nešto takvoga, tj. da nema kršćana među kradljivcima, među razbojnicima, među korumpiranima, i sl. U prvoj Crkvi nemoralnog kršćanina zajednica vjernika nije više priznavala kršćaninom.“ Biskup je naveo i citat iz apostolskog pisma „Ulaskom u novo tisućljeće“ pape Ivana Pavla II..: „Crkva je u svojim mučenicima uvijek otkrivala sjeme života. ‘Krv mučenika sjeme je novih kršćana’, taj slavni zakon koji je izrekao Tertulijan pokazuje se uvijek istinitim na ispitu povijesti.

Neće li biti tako također i za stoljeće i tisućljeće koje započinjemo? Možda smo bili previše naviknuti misliti na mučenike u pomalo dalekim pojmovima, gotovo kao da se radi o kategoriji prošlosti, povezanoj osobito s prvim stoljećima kršćanskog doba. Jubilejski spomen otvorio je iznenađujuće prizorište pokazujući naše vrijeme izrazito bogato svjedocima koji su na ovaj ili onaj način znali živjeti evanđelje u prilikama neprijateljstva i progonstva, često do pružanja najuzvišenijega dokaza krvlju. U njima je Božja riječ, posijana na dobru tlu, donijela stostruki rod. Svojim su nam primjerom pokazali i gotovo poravnali put budućnosti. Nama ne ostaje drugo doli, s milošću Božjom, krenuti njihovim stopama“ (br. 41).

Naglasivši sintagmu da kršćanima ne ostaje drugo nego „krenuti stopama mučenika“, biskup Križić je dodao kako nema pravog kršćanstva bez mučeništva i objasnio da se „ne misli samo na mučeništvo krvlju, nego na mučeništvo ljubavlju i služenjem“. Povezujući te misli s pročitanim evanđeoskim ulomkom u kojem Isus kaže da ako tko hoće ići za njih neka se odreče samoga sebe, uzme svoj križ i ide za njim, propovjednik je potaknuo okupljene vjernike na promišljanje o tome je li Isus s ovim prezahtjevan kada traži žrtvovanje života, odnosno je li ovo zbilja moguće svima ili je ostvarivo samo nekim izvanrednim osobama. Ustvrdio je da, s obzirom na to da se Isus obraća svima to znači da je moguće svakome tko želi biti autentičan i tko je spreman platiti određenu cijenu tog postignuća.

U nastavku propovijedi biskup Križić je podrobnije objasnio značenja Isusovih zahtjeva: odreći se samih sebe; uzimati danomice svoj križ; ići za Isusom, slijediti ga. Tumačeći prvi Isusov zahtjev ‘odreći se samih sebe’, kazao je da to ne znači zanemariti i zapustiti sebe, ne voditi brigu o sebi ili, ne daj Bože, mrziti samog sebe. „Odreći se sebe znači odreći se egoizma, odreći se želje biti ‘centar svijeta’. Ili u pozitivnom smislu to znači: biti velikodušan, biti čovjek za druge sa iskrenom željom da i drugi pored tebe budu sretni. Jednom riječju to znači: živjeti ljubav,“ pojasnio je biskup te dodao da je taj Isusov zahtjev nešto posve normalno „jer se bez ovoga ne može ostvariti ni jedna osoba, ni jedna obitelj, ni jedno društvo. Čovjek ne može doživjeti istinsko ispunjenje i sreću ako se ne zna darivati, ako se ne zna raspoklanjati za druge“.

Potkrijepio je to mislima psihoanalitičara Ericha Fromma koji je kazao da je glavni izvor nervoze i nezadovoljstva kod čovjeka u pomanjkanju ljubavi prema drugima. „Za mnoge koji zbog toga završe u depresiji nije rješenje, kako veli on, samo ih smjestiti u bolnicu, nego treba osobi pomoći da se otvori ljubavi i darivanju. Čovjek kada se daje, on se ispunja.“   Dodao je tom i misli ruskog pisca Dostojevskog koji u djelu „Braća Karamazovi“ predstavlja jednu ženu koja se tuži starom monahu Zosimu da ju neprestano progoni opsesija smrti. „Starac joj kratko odgovara: ‘Ljubi i tvoje će opsesije nestati’. To znači: ‘Čini nešto dobroga za druge i u tebi će rasti život, a ne opsesija smrti’“.

Nadalje je biskup Križić kazao kako se lako u Bibliji može uočiti kako i Bog, kada želi nekome nešto veliko dati, uvijek prije toga od njega nešto zatraži. Pa makar čašu vode kao od Samarijanke. „Nije to stoga što je naš Bog egoist, nego zato što osoba može primiti samo ako se otvori. Stisnuta ruka, ali i stisnuto srce, ne može ništa primiti. Čovjek se otvara kada se daje, kada se poklanja. Tada je sposoban i primiti. Vidimo kako je ovaj Isusov zahtjev human, čovječan. Istina, ovo nije lako postignuće, zahtjeva žrtve, ali daje čovjeku neizmjerno više“, protumačio je biskup Isusov prvi zahtjev.

Govoreći o drugom Isusovu zahtjevu ‘uzimati danomice svoj križ’ biskup je kazao kako su  u ljudskom životu poteškoće i patnje neizbježne, ali ih se ne smije gledati samo kao ljudske nesreće. „Puno puta nam patnje mogu postati objave, otkrića, važne poruke s obzirom na život koji treba u nečemu mijenjati. Tako su nam patnje često poziv da postanemo više ljudi, da postanemo bolji, plemenitiji“, objasnio je te dodao: „Bog se često služi baš patnjom da nas pouči, korigira, jer smo u patnji najosjetljiviji i najpozorniji. Koliko god može zvučati čudno, ali je istinito: najviše obraćenja ljudi se događalo u patnji; najjače susrete s Bogom i otkriće Boga ljudi su doživljavali baš u patnjama.“

Kazao je također kako puno osoba koje su u patnjama samo kukaju, dio nažalost psuje, proklinje i bijesni, no patnja s tim ne postaje ništa lakša nego teža. „Tako nošena patnja neće nikoga oplemeniti, i neće dati mogućnost da se u njoj otkriju mnoge važne životne poruke“, poručio je. Isus ne govori da treba tražiti životne križeve ili patnje, nego da ljudi nose ono što im život donese, „svoj križ“. Svatko u svom životu i svom radu ima svoje patnje, svatko svoje, kazao je biskup te ustvrdio: „ Ono što izgrađuje jest: znati nositi svoje križeve, bili oni ovakvi ili onakvi, i ne dopustiti da nas oni izopače, deformiraju, ispune mržnjom i bijesom. Osoba tada postane teška za sve, napose za one s kojima živi.“

„Patnja uvijek nudi dvije mogućnosti: mogućnost da osobu oplemeni, da joj srce učini nježnijim i osjećajnijim, ali jednako tako patnja može osobu duhovno deformirati, isprazniti i osiromašiti. Znati nositi svoje životne kušnje, a ne izgubiti finoću i vedrinu: to je ono što oplemenjuje i posvećuje. To spada u mučeništvo ljubavi. Svi znamo kako su fine one osobe koje su puno propatile, ali nisu izgubile strpljivost ni dobrotu srca. Sigurno je jedno: čovjek koji izgubi sposobnost da trpi, izgubio je sposobnost da se promijeni, izgubio je mogućnost da postane bolji“, kazao je biskup te poručio: „Stoga uzeti svoj križ ne znači drugo nego živjeti ljubav, dobrotu, služenje. To je bio i križ Isusova života. Nije ga nosio s mržnjom i proklinjanjem, nego s ljubavlju prikazivao Bogu za ljude. Ljubav je sposobna svaki križ pretvoriti u blagoslov.“

Treći Isusov zahtjev ‘ići za njim, slijediti ga’ je poziv svakom učeniku da ima uvijek Isusa i njegov primjer pred očima. Isus svoga učenika poziva da ljubi druge, ne više da ljubi druge kao samoga sebe – jer i sebe čovjek može ljubiti pogrešno – nego da ljubi kao što je Isus ljubio. Kriterij naše ljubavi, našeg služenja i naše zauzetosti za druge jest Isus. Ako to nije on, onda to neće biti pravi put, objasnio je gospićko-senjski biskup te ustvrdio: „Isus nam jamči da samo takav život nosi u sebi radost i mir, da samo takav život ima jamstvo vječnosti. Tko ovako gubi svoj život, on će ga imati, jer život se na ovaj način ne gubi. Blažen život koji se istrošio u služenju drugima! Gubi život onaj koji ga želi sačuvati, u smislu, da misli samo na sebe i svoje interese. Gubi život onaj koji izbjegava sve što je naporno i zahtjevno, koji izbjegava svaku žrtvu i svako odricanje za druge ili za opće dobro.“

Na kraju je biskup Križić je istaknuo dubrovačkog zaštitnika sv. Vlaha kao onoga koji je dao svoj život, i taj darovani život je postao sjeme dobra za cijelu Crkvu. „On je dao svoj život u Maloj Aziji, a sjeme te svetosti je niklo i nosi  plodove stoljećima u ovom prekrasnom gradu. To sjeme je dar vjere koju je ovaj grad živio od svog nastanka do danas. Ostaje uvijek pitanje: što će biti sutra? To pitanje je postavio i Isus na dramatičan način: ‘Sin Čovječji kada dođe, hoće li naći vjere na zemlji?’ Odgovor mora dati svatko od nas u svome srcu. Zato molimo svetog Vlaha da svojim moćnim zagovorom štiti puk ovog grada od svakoga zla, da u narodu čuva dar vjere, vjere koja je ovome gradu bila svjetiljka kroz stoljeća, da se ta svjetiljka nikada ne ugasi“, poručio je biskup Križić.

Kako se u ovoj crkvenoj godini poseban naglasak stavlja na poslanje djedova i baka darove na misi prinijeli su upravo djedovi i bake: Anica i Branko Daničić (iz župe sv. Petra – Boninovo), Branko i Veronika Mazarekić (iz župe sv. Mihajla – Lapad) i Frano i Stojka Šutalo (iz župe sv. Andrije – Pile). Misna čitanja i zazive molitve vjernika čitali su predstavnici različitih župa Dubrovačke biskupije, a  liturgijsko pjevanje predvodili su udruženi Mješoviti katedralni zbor i zbor župe sv. Križa iz Gruža kojima je dirigirala Maja Marušić, dok je za orguljama bio Marko Palčok.

Na kraju misnog slavlja biskup domaćin Mate Uzinić zahvalio je predvoditelju mise, dajući odgovor na pitanje kojim je propovjednik završio svoju propovijed o tome hoće li Krist kad ponovno dođe naći vjere i u ovom gradu, te da je potraživši odgovor u srcu našao ono ‘hoće’ budemo li po nadahnuću sv. Vlaha i dalje biti ljudi koji služe, nose svoje križeve i slijedeći Krista pomažu ih nositi i drugima. „Nismo mi izabrali sv. Vlaha nego je on izabrao nas. On je otvorio svoje srce ovom Gradu i zato ovaj Grad može uvijek ponovno otvarati svoje srce njemu i njegovim nadahnućima“, poručio je biskup Uzinić.

Na misi su u svečanoj odjeći sudjelovali festanjuli 1048. feste sv. Vlaha dr. sc. Ivica Đurđević-Tomaš, kapetan i Ivica Vrlić, kamenoklesar, obrtnik, kao i dosadašnji festanjuli te rektor crkve Sv. Vlaha mons. Toma Lučić. Mogli su se vidjeti i vjernici u različitim narodnim nošnjama iz raznih krajeva. Uz biskupa domaćina i biskupa predvoditelja slavlja koncelebrirali su predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zadarski nadbiskup Želimir Puljić, i splitsko-makarski nadbiskup i metropolit Marin Barišić, generalni tajnik HBK hvarski biskup Petar Palić, šibenski biskup Tomislav Rogić, vrhbosanski nadbiskup koadjutor Tomo Vukšić, mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski Ratko Perić, barski nadbiskup i apostolski upravitelj kotorski Rrok Gjonelleshaj, umirovljeni kotorski biskup Ilija Janjić, kao i provincijali i provincijalke nekih redovničkih zajednica, postulator kauze za proglašenje svetim bl. kardinala Stepinca mons. Juraj Batelja kao i izaslanici drugih crkvenih poglavara. Na svečanom misnom slavlju bili su nazočni i predstavnici drugih religijskih zajednica kao i zahumsko-hercegovački i primorski episkop Dimitrije Rađenović.

Na slavlje dubrovačkog Parca stigli su i visoki državni dužnosnici: predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović, premijer Andrej Plenković, izaslanik predsjednika Hrvatskoga sabora Branko Bačić, ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek i drugi ministri, predstavnici raznih institucija, diplomatskog zbora, društveno-političkog i kulturnog života. Na misi je bila i potpredsjednica Europske komisije Dubravka Šuica. Na čelu sa županom Nikolom Dobroslavićem bili su nazočni i županijski dužnosnici, a uz gradonačelnika Mata Frankovića gradski dužnosnici.

Novi katedralni župnik don Marin Lučić pročitao je redoslijed sudionika svečane procesije s Parčevim moćima koja je nakon mise krenula dubrovačkim povijesnim ulicama.