Poštovani biskupe Majiću, 2. ožujka 2025. navršila se godina dana kako ste postali banjolučki biskup. Kako biste opisali to razdoblje?

Biskup Majić: Bilo je to intenzivno razdoblje, puno izazova i moje škole kako obavljati biskupsku službu, biti biskup te uistinu mučeničke biskupije i upoznati njezinu stvarnost. Bogu hvala, kroz ovih godinu dana dublje sam ušao u stvarnost ove biskupije od Crkve mi povjerene, nastojao sam i, Bogu hvala, uspio doći u sve župe. Ostalo mi je još nekoliko župa u kojima nisam s narodom slavio misu, ali posjetio sam svakoga župnika, vidio sam stanje u kojem se nalazi. Pokušali smo u tom prvom hodu ne samo gledati, nego i učiniti što je žurno, ali i osmišljavati i put kojim nam je svima ići, da ne bude naš ljudski put, nego put u ime Božje, nadahnut Duhom Svetim, Evanđeljem, samim Isusom koji je put, istina i život.

„U ime Božje“ i Vaše je biskupsko geslo?

Biskup Majić: Da, u ime Božje sve. U proteklom vremenu bilo je interesa medija za moju službu i Banju Luku, pa me jedan novinar u intervjuu pitao, kada jednom dođe da te Bog pozove ili dođe kanonska dob, po čemu bi volio da te pamte. Odgovorio sam: ‘Sve što sam mislio, govorio i činio bilo je u ime Božje’.

Još odjekuju Vaše riječi nakon ređenja: „Ne volim kada se o vjernicima ove biskupije govori kao o ostatku ostataka ili građanima drugoga reda. Jer vjernici ove biskupije nisu nikakav ostatak, ni drugi red, nego vjernici Kristovi, Bogu hvala, građani prvoga reda za koje ću, uz pomoć Božju, uložiti sve napore da budemo i vjerodostojni građani svoji na svome.“ Koliko ih je i kako žive?

Biskup Majić: To su moje prve riječi, moj plan i program. Dakako, uvijek u dosluhu s Duhom Svetim i u otvaranju Njemu, da tim putem hodim, da vjernike hrabrim kako bi se vjera koja je, Bogu hvala živa, umnažala, da ne bismo gubili nadu, da utvrđujemo nadu, i koliko god bilo srce ranjeno, da se u njega ulijeva ljubav Božja i da se u njega širi. Kad govorimo o Katoličkoj Crkvi, Banjolučka biskupija je opustjela biskupija, neću reći pustinja, ali to je sveto tlo, i kao takva ne može biti ostatak ostataka. U Banjolučkoj biskupiji gori grm vjere koji ne izgara. To je ono što želim prenijeti na vjernike. Čini mi se da te riječi ugodno odjekuju u srcu vjernika Banjolučke biskupije. Što se tiče trenutačne situacije, iskreno moram reći da sam se malo pribojavao. Da ne ulazim dublje u statistike posljednjih trideset godina, uzet ću vrijeme od 2015. do 2024. Godine 2015. bio je pohod ‘Ad limina’ kada je moj predšasnik biskup Franjo Komarica išao zajedno s drugim biskupima biskupske konferencije u Rim. I tada se Svetoj Stolici dostavljaju podaci o stanju vjere, broju vjernika, itd. Tada je u Banjolučkoj biskupiji bilo više od 35 tisuća vjernika. Kada sam išao ‘Ad limina’ prošle godine bilo je 23 tisuće vjernika. Znači, 12 tisuća vjernika nestalo je u 9 godina. To je 1400 vjernika svake godine. I bojao sam se tog trenda da će se nastaviti. No, Bogu hvala, nije. Nakon toga broj je ostao isti. Raduje me da je zaustavljen trend pada. Vidjet ćemo što će vrijeme donijeti i kakva će nam budućnost biti. Osobno me veseli što se na prostoru Livanjskog dekanata pokazuju povratci. Ako Bog da, na Uskrsni ponedjeljak poći ću u župu Podhum, za našu biskupiju to je veliki događaj, jer će biti pet krštenja. Među njima su i blizanci, peto i šesto dijete jedne obitelji povratnika. To su naše male nade koje ulijevaju božansku nadu. Vjeruj, vjera će te spasiti, živi Evanđelje i živjet ćeš.

U vremenu nakon rata devedesetih godina prisutnost svećenika u BiH značila je određenu sigurnost za mnoge vjernike koji su odlučili ostati. Gdje je bio zvonik, tu im je bilo ohrabrenje. Je li tako i danas?

Biskup Majić: Naše je nastojanje da svećenik bude prisutan u svakoj župi. I ako Bog da, to ćemo uz Božju pomoć i uspjeti održati. Spomenut ću da sam prije 15 dana imao duhovne vježbe u samostanu Plehan. I govori mi gvardijan da je te nedjelje, dok je išao na misu u filijalu, povezao jednu staricu i spomenuo joj da mu dolazi biskup iz Banje Luke, te da mu se zbog toga žuri. Ona je rekla: ‘Bogu hvala, kad je biskup tu, mi smo sigurni, kad je Crkva tu, mi smo sigurni, kad je svećenik tu, mi smo sigurni.’ Gvardijan kaže kad su počeli graditi samostan, mnogima je to bio znak da tu opstanu i da se tu vraćaju, obnavljali su kuće. Vjernici imaju povjerenja u Crkvu, slijede Crkvu, ona im je svjetionik, ono što je neprolazno. Prolazne su patnje i nedaće, ali Bog je vječan.

Biskupe Majiću, kako je prihvaćena ruka koju ste na ređenju pružili kada ste rekli: „Otvaram svoje ruke i usmjeravam korake na put ekumenskoga i dijaloškoga zbližavanja koje je uvijek i svagdje neophodno, posebno na ovim našim prostorima i u ovim vremenima ispunjenim traumama prošlosti i neugodnih izazova sadašnjosti i budućnosti.“ Velika je odgovornost biti biskup sada pred neugodnim izazovima sadašnjosti?

Biskup Majić: Sigurno da je to odgovornost, ali i poziv. Nema odgovora bez odgovornosti, nema izvršavanja poziva bez odgovornosti. Kad preuzimamo neku službu, po službi se ne preuzima čast, nego se umnaža odgovornost, umnaža se zahtjevnost. Toga sam svega svjestan i nastojim, u osposobljenosti koju mi je sam Bog dao po sakramentu reda i onim svim drugim darovima, odgovoriti i na te zahtjeve. Biti biskup povjeren vjernicima, biti čovjek Evanđelja, čovjek Crkve, vjere svima s kojima živim.

Imate li pastoralne programe i kako ih ostvarujete u Banjolučkoj biskupiji?

Biskup Majić: Mi smo svjesni koliko nas ima, svjesni smo, Bogu hvala, i svoje ograničenosti. A upravo u toj svijesti ograničenosti ne predajemo se, nego otvaramo se Duhu Svetom da nas prosvijetli i da nam pomogne. Ne možemo imati ono što imaju u drugim biskupijama, razvijene urede, planove i programe. Gledajući sastav našega puka, ne možemo govoriti da imamo velike projekte s djecom, mladima ako nemamo djece i mladih. Ali Bogu hvala, ima prostora za djelovanje. Malo promišljajući, jer sam po naravi pastoralac, a i studirao sam pastoralnu teologiju kao postdiplomski, želio sam staviti težište na to. Bogu hvala, izgradile su se crkve ili obnovile, tako i župne kuće. Idemo sada malo brojem, ali u Bogu veliko stado okupljati i nuditi što možemo. Osnovao sam 13 povjerenstava za 13 ciljanih staleža/skupina. Svako ima svojeg povjerenika i članove. Još smo u osmišljavanju programa kako rasti u našoj situaciji, a onda će po tim planovima i programima biti, ako Bog da, i plodova.

Nema sumnje, povijest 20. stoljeća pokazala je da je područje Banjolučke biskupije natopljenu krvlju mučenika. U svibnju prošle godine najavili ste pokretanje postupka za beatifikaciju vlč. Filipa Lukende i s. Cecilije Grgić. Što se radi u sadašnjoj fazi pripreme kauze?

Biskup Majić: Ne samo za vlč. Filipa Lukendu i s. Ceciliju Grgić, nego za i ostale svjedoke vjere, svećenike koji su ubijeni i u Domovinskom ratu i u Drugom svjetskom ratu. Već smo 2014. godine dobili od Svete Stolice odobrenje ‘nihil opstat’ za pokretanje kauze četvorice svećenika svjedoka vjere koji su ubijeni u Drugom svjetskom ratu –Waldemar Maksimilijan Nestor, Juraj Gospodnetić, Stjepan Barišić i Ante Dujlović. A sada ćemo od Svete Stolice zatražiti dopuštenje za pokretanje postupka za naše mučenike, svjedoke vjere (terminološki ih ne smijemo zvati mučenicima, nego svjedocima vjere, iako su uistinu ubijeni ‘in odium fidei’ i prolili su svoju krv). Vjerujem da neće biti zapreka, te da ćemo dobiti što smo i tražili. Imenovao sam jednog svećenika koji je na Dikasteriju za kauze svetaca završio potrebnu izobrazbu da može voditi tu kauzu. Obilježavamo sve obljetnice i stratišta, slavili smo mise u dopuštenom obliku i vjernike potičemo na zagovornu molitvu njima, jer uz pravni kanonski proces treba se osjetiti da glas svetosti živi u narodu. To je put kojim nam je ići. Duboko se nadam, jer se uistinu radi o mučenicima, da nećemo dugo čekati, da će doći pravorijek Vrhovnoga svećenika i da ćemo ih častiti na oltaru. Kroz brojne razgovore s civilnim vlastima imamo obećanja, a želimo im vjerovati, želimo ostvariti napore u pronalasku zemnih ostataka svećenika koji je također ubijen ‘in odium fidei’ vlč. Ratka Grgića, župnika u Novoj Topoli koji je 16. lipnja 1992. oko podne izveden iz svoje kuće, stavljen u auto i odvezen u nepoznatom smjeru, te mu se od tada gubi svaki trag. Vrijedi spomenuti, kad su mu prije toga savjetovali da ode, opasno je vrijeme, neka se skloni dok ne prođe zlo, on je rekao: ‘Kapetan zadnji napušta brod.’ Kud ćete veće svjedočanstvo od toga? Svjesno ni iz kojega drugog motiva, nego iz ljubavi prema Kristu i Crkvi, biti svećenik, biti snaga vjernicima, ostao je do kraja znajući da to znači i gubitak zemaljskog života.

Budući da razgovaramo uoči Nedjelje solidarnosti i korizmene akcije „Tjedan solidarnost i zajedništva s Crkvom i ljudima u BiH“, a Vi osobno imate iskustvo ravnatelja Caritasa od 2019. do kraja 2023. godine (Biskupijâ Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkan), iz prve ruke nam možete reći što ovakva solidarnost konkretno znači?

Biskup Majić: Puno nam to znači. Znači nam i financijski dar i materijalni prinos koji se skuplja u tom Tjednu solidarnosti, nedjeljna milostinja koja će se skupljati u svim župama u Hrvatskoj. Mi smo malobrojni, a potrebe su velike. Akumulacija financijskih sredstava je nedostatna. Svaka financijska injekcija nam dobro dođe. No, još više od financijskog dara, znači nam osjećaj blizine i zajedništva, da nismo sami niti ostavljeni. Svakoga dana u svoje molitve uključujem osamljene, ostavljene, da nikada ne pomisle da su sami, da je Bog s njima. Isus sam kaže da želi biti prepoznat u ljudima u potrebi – gladni, žedni, goli, bosi (usp. Mt 25,31-46). Evo, taj osjećaj ljudskoga srca, ljudske dobrote, Božjom ljubavlju ispunjen, nama itekako znači. Zato zahvaljujem za svaki dar i financijski doprinos, ili pomoć na bilo koji drugi način. Zahvaljujem i svima onima koji nas prate u molitvama i duhovnom zajedništvu. Volio bih da to duhovno zajedništvo ne živi samo jedan tjedan u godini, nego da bude naše trajno obilježje.

Na kraju kažimo i koja je konkretna pomoć potrebna Caritasu Banjolučke biskupije?

Biskup Majić: Problem Caritasa u BiH jest taj što se ne pomaže od strane civilnih institucija. I mi smo, kao Caritas i Crkva u BiH, prinuđeni tražiti pomoć od drugih. Caritas obuhvaća razne ustanove koje se brinu za ljude u potrebi – od kolijevke do groba. Mogu reći, s velikom zahvalnošću dobrom Bogu, ravnatelju Caritasa i svim djelatnicima, oni poklanjaju pažnju i brigu za čovjeka od kolijevke do groba, od vrtića do hospicija. Uključene su i potrebe obitelji s djecom, mladi i njihovo zapošljavanje, osobe s poteškoćama. Na području Banjolučke biskupije osjeća se potreba za kućnom njegom i skrbi tolikih koji su ostali. I iz godine u godinu povećava se broj župa u kojima je nekada bilo dvije ili tri tisuće vjernika, a sada je deset. Ljudi su ostali sami, do prvog susjeda im je daleko. Ako ne dođe djelatnik Caritasa s riječima utjehe i ohrabrenja, ali i s hranom i lijekovima, ne znam tko bi im to donio. To su konstantne potrebe koje su zadovoljene u socijalno uređenim državama, gdje se Crkva ne treba tako brinuti oko toga. A kod nas je veliki posao prepušten Crkvi, ne samo da time koordinira, već da se o svemu pobrine. Dobro dođu lijekovi, hrana, ogrjev, sve ono što je potrebno za svagdanji život. Premda to nije redoviti slučaj, ali ima obitelji i osoba kojima je to nedostižno, životno potrebno.