Svečanu misu zadušnicu za poginule mladiće i sve poginule u Matićima u vrijeme Domovinskog rata predvodio je požeški biskup Ivo Martinović koji je porijeklom iz toga mjesta. Uz domaćeg župnika i gvardijana toliškog samostana fra Marija Jurića sudjelovali su fratri iz Provincije franjevaca trećoredaca i iz samostana u Tolisi te brojni vjernici spomenute župe i mjesta Matići.

Na početku misnog slavlja biskup je istaknuo kako je mjesto u kojem su se okupili sveto jer ga je Bog stvorio, oblikovao i posvetio. Spominjući se 29. obljetnice pogibelji sjemeništaraca i mladića poručio je vjernicima kako spomenuta obljetnica „poziva da budemo svjesniji svoje prolaznosti i veličine života“.

„Meni je posebna milost i zahvalnost pred Gospodinom da mogu kao biskup prvu misu slaviti u Matićima upravo na ovaj dan. Ovaj dan koji je u sebi velik, svet, ne po mojoj biskupskoj službi, nego po žrtvama poginulih“, rekao je biskup te podsjetio vjernike na imena žrtava: sjemeništarci Damir Dominković, Slaven Marković, Ivica Marković i Pejo Mikić te četvorica mladića iz Matića Marinko Mikić, Tomislav Pejičić, Pejo Marković i Iljo Orkić. Pozvao je potom vjernike da zahvale Bogu što ih je okupio i dao im milost da mogu zajedno kao braća i sestre, kao njegovu učenici slaviti Boga i moliti njegovu Majku za pomoć i zagovor.

Osvrnuvši se na naviješteni evanđeoski ulomak o susretu Isusa sa ženom Kanaankom biskup je započeo homiliju rekavši kako je Isusov pristup spomenutoj ženi neočekivan i pomalo zbunjujući. Isusovo prividno odbijanje žene biskup je pojasnio tumačeći mentalitet i ponašanje Židova Isusova vremena koji se ne druže i izbjegavaju komunikaciju s poganima i nevjernicima. „Ova žena Kanaanka je poganka. Mi bismo rekli da ne vjeruje u Boga, da je ateistkinja. I ona prilazi Isusu sa svojim stavom moleći za pomoć i zdravlje kćerke. Ono što je razumljivo, to je majčinska, roditeljska briga, uvijek takva da će sve učiniti, sve žrtvovati kad su u pitanju djeca. Pogotovo kad je u pitanju zdravlje i život djece“, rekao je biskup te naglasio kako ova žena pruža dvostruki primjer, primjer majke koja se žrtvuje i zalaže za svoje dijete i primjer ustrajnosti u molitvi. „Ona je primjer i uzor ustrajnosti nama koji se zovemo i jesmo vjernici. Ona je primjer kako jedna poganka, nevjernica, može moliti iskreno i tražiti od Boga nešto za sebe, za svoje dijete, za svoju obitelj. Ne smijemo se umisliti da smo mi najbolji molitelji. Koji puta nas drugi svojom molitvom mogu, trebaju i smiju posramiti. Molitva je naš odnos prema Bogu i taj odnos svatko ostvaruje na svoj način. Svatko moli iz svoga srca, osjećaja, stvarnosti, još više iz ljubavi prema Bogu. Molitva je ljubav prema Bogu i zato opasnost je kad mi druge prosuđujemo po molitvi“, poručio je biskup ističući kako je molitva pitanje nutrine ljudskog bića i osobnog čovjekova odnosa prema Bogu.

Komentirajući nadalje Isusov odgovor „O ženo, velika je vjera tvoja“ (Mt 15, 28) biskup je istaknuo kako je vjera kod svakoga različita unatoč tomu što svi ispovijedamo istu vjeru. „Iako svi zajedno molimo, idemo na misu, svi zajedno slavimo Boga, redovito slušamo njegovu riječ, ali odgovor svakoga od nas prema Bogu je drugačiji jer svatko odgovara svojim srcem na Božju poruku i darovanu riječ. Veličina moje vjere je pitanje moga bića, bez obzira da li tko to znao ili ne. Ja veličinu svoje vjere gradim u Bogu, ne u ljudima oko sebe koji će me hvaliti ili prezirati. Moja vjera i moja molitva su nešto osobno kao kod ove žene Kanaanke“, zaključio je biskup te pozvao nazočne da u tom svjetlu preispitaju svoj odnos s Bogom. „Ako vjera nije svjedočenje, onda je to znak da se ne hrani molitvom. Ako naša dobra djela nedostaju, onda je znak da nismo dovoljno upoznali Isusa Krista, da ga dovoljno ne slijedimo. Stoga ovo današnje evanđelje je poziv da se zapitamo ne pred drugima nego u srcu, kakva je moja vjera. Može li Isus za mene reći, ‘velika je tvoja vjera’?“, protumačio je.

Biskup je nadalje u homiliji primijetio kako je Isus na početku evanđeoskog ulomka naizgled tvrd te se čini kao da izruguje ženu, ali joj poslije uslišava vapaj. „Primijetili smo kod Isusa da je promijenio svoj stav. Nije ustrajao u odbacivanju žene niti joj rekao ‘ti si poganka i nemaš više ništa za tražiti od mene’, nego je rekao ‘neka ti bude, velika je tvoja vjera’ (Mt 15, 28). Isus je promijenio svoj stav i pristup prema toj ženi. Jesmo li spremni promijeniti svoj stav, u svom redovitom životu, u svom ponašanju? Možda je to najteže, promijeniti svoj stav, svoje mišljenje, svoj pristup, svoju tvrdoglavost, oholost, umišljenost. Promijeniti svoj stav znači biti svjestan da sam grešan, da nisam savršen, da drugi ima u sebi bogatstvo, da riječ drugoga može biti ono što me obogaćuje, da nije važno samo moje mišljenje, pristup, orijentacija i cilj. I drugima ima nešto što me može obogatiti da mogu rasti u vjeri“, poručio je biskup te na kraju homilije preporučio vjernike Bogu kako bi zajedno rasli u molitvi, vjeri, nadi i ljubavi.

Nakon popričesne molitve fra Mario Jurić je uime franjevačkoga samostana u Tolisi izrazio sućut i blizinu ožalošćenim obiteljima poginulih. Zahvalio je svim sudionicima slavlja, a na poseban način predvoditelju požeškom biskupu Ivi Martinoviću. Čestitao mu je na biskupskom imenovanju te obećao molitvenu podršku kako bi mogao lakše nositi križ biskupske službe. Zahvalivši župniku i gvardijanu na pozdravim riječima biskup je napomenuo kako je ova obljetnica spomen na poginule sjemeništarce i mladiće znak nevinih žrtava „koje možemo slobodno nazvati ‘naši mučenici’ koji nas iz neba zagovaraju. Ovo slavlje je znak naše povezanosti s njima i međusobno. I to trebamo još više poticati i podržavati. Stoga koristim priliku da zahvalim na osobit način fra Mariju kao gvardijanu i župniku i svim fratrima u Tolisi za ovo poštovanje i ljubav koju iskazuju vama, dragi roditelji, jer vaši križevi su puno veći. Križ moj možda je težak, ali mislim da vi koji ste izgubili svoju djecu nosite puno veći križ“, poručio je biskup te sve nazočne preporučio Bogu kako bi mogli nositi svoje križeve s vjerom, molitvom, međusobnom ljubavlju i poštovanjem.