Uvodeći u slavlje biskup je pozdravio sve okupljene vjernike, kao i one koji su se slavlju pridružili putem izravnog prijenosa na internetu i u eteru Radio Marije, posebno istaknuvši prvopričesnike, svećenike, bogoslove, aspirante, redovnice te bolesnike i patnike. „Ovim slavljem počinjemo Sveto trodnevlje u kojem razmatramo otajstvo muke, smrti i uskrsnuća Isusa Krista. Ulazimo u nedokučivu Božju ljubav, u Božji svijet darivanja, patnje i uskrsnuća, u svijet Života“, istaknuo je biskup.

U homiliji biskup je uputio vjernike u dubinu otajstva euharistije, povezujući starozavjetnu Pashu s Kristovim djelom spasenja i istaknuvši njezino središnje mjesto u životu Crkve. Polazeći od riječi svetoga Pavla „Ja od Gospodina primih što vama predadoh“, biskup je pojasnio kako je euharistija Kristov dar koji Crkva neprestano prima i predaje. Podsjetio je da već u Starom zavjetu, u izvještaju iz Knjige Izlaska, Bog daje upute o slavljenju Pashe, događaja koji će trajno podsjećati izraelski narod na oslobođenje iz ropstva i na Božju vjernost.

Tu starozavjetnu stvarnost Isus na Posljednjoj večeri ispunja novim sadržajem. „Euharistija je nova pasha“, istaknuo je biskup, pojašnjavajući da Krist, ostajući vjeran židovskoj tradiciji, u nju unosi nešto posve novo, dar samoga sebe. Njegove riječi: „Ovo je tijelo moje – za vas“ i „Ova čaša novi je Saveza u mojoj krvi“ označavaju novu i konačnu stvarnost spasenja.

Biskup je protumačio da euharistija nije tek neki simbolički čin ili spomen na prošli događaj, nego živa prisutnost Krista: riječ je o „spomen-činu u kojem on ostvaruje svoje božansko djelovanje“. U tom otajstvu Krist ostaje trajno prisutan među svojim narodom, hraneći ga i posvećujući.

Govoreći o toj stvarnosti, upozorio je kako ljudski razum ne može do kraja shvatiti dubinu euharistijskog otajstva. „Nije važno razumijemo li sve u njoj. Važno je da vjerujemo Kristovim riječima“, poručio je, podsjećajući kako ni apostoli nisu mogli u potpunosti razumjeti Kristova djela, pa ni njegovo uskrsnuće. Poručio je „da smo pozvani otvoriti se Bogu i vjeri koja nadilazi razum i koja nas vodi u iskustvo Božje blizine.“

Nadalje, biskup je u homiliji stavio naglasak na Božju ljubav koja se očituje u Kristovim gestama. Tumačeći evanđeoski prizor pranja nogu, biskup je istaknuo da Isus preuzima ulogu sluge, čineći ono što su tada činili robovi: „Isus pere noge da bi pokazao ljubav Božju.“ Time pokazuje da prava veličina leži u služenju, a ne u moći. Tu istu ljubav Krist očituje i u svojoj žrtvi na križu, kao i u ustanovljenju euharistije: „Isus ustanovljuje euharistiju da bi njegova ljubav ostala trajno među nama i da bi nas hranio svojom ljubavlju“, rekao je. Euharistija je stoga, kako je istaknuo biskup, „srce Božje ljubavi, poniznosti i služenja“ te izvor iz kojeg vjernici crpe snagu za svakodnevni život.

U nastavku se osvrnuo na ljudsku slabost, grijeh i nutarnje rane koje svaki čovjek nosi. Poput apostola Petra, i današnji vjernici često osjećaju nedostojnost pred Božjom ljubavlju. No upravo u tome se očituje Kristova milost: on ne dolazi osuditi nas, nego oprati, izliječiti i obnoviti naše rane. Biskup je pozvao vjernike da ne ostanu zatvoreni u vlastitim slabostima i teškim stvarnostima, nego da svoj život, sa svim križevima, sumnjama i nejasnoćama, povjere Kristu.

Pojasnio je kako „za nas euharistija ne smije ostati samo obredni čin, nego mora postati životna snaga koja oblikuje kršćanski identitet: poziv na život u ljubavi, služenju i darivanju, po uzoru na Krista.“ Spominjući i ustanovljenje svetoga reda, biskup je pozvao na molitvu za svećenike koji, unatoč vlastitoj krhkosti, nose veliku odgovornost naviještanja i slavljenja Kristovih otajstava vjere. „Milost Duha Svetoga prisutna je u svakom svećeniku, ali svakom svećeniku potrebna je i molitva da unatoč kušnjama ustraje na svom putu i iskreno služi Bogu“, istaknuo je.

Na kraju homilije biskup je vjernike uveo u duboku simboliku završetka mise Večere Gospodnje. Izostanak uobičajenog otpusta i ogoljenje oltara znak su napuštenosti Krista koji nakon Posljednje večere ostaje sam. To je prijelaz u Getsemanski vrt, u šutnju, molitvu i bdjenje.

Pozvao je vjernike da se pridruže Kristu u njegovoj osamljenosti i molitvi te da mu povjere svoje strahove, tjeskobe i životne noći. Zaključio je ohrabrujućom porukom nade: „On je pobijedio svaki strah i svima donosi mir dok ide ususret muci i smrti na križu.“

Na kraju slavlja biskup je prenio Presveti Oltarski Sakrament u kapelu sv. Ivana Pavla II. u kripti katedrale te je pozvao vjernike da ostanu u molitvenom bdjenju u njegovoj prisutnosti. Svima je poželio „večer ispunjenu sabranošću i zahvalnošću prema Isusu za ljubav kojom je išao za nas u smrt.“