Draga braćo i sestre!

Pripravu za proslavu vazmenog otajstva započeli smo na Pepelnicu riječima: „Obratite se i vjerujte evanđelju!“ Razmislimo što znači riječ obraćenje, obratiti se. Da bismo je bolje razumjeli, zavirimo u Stari zavjet gdje, posebno u korizmenom vremenu, pratimo putovanje izabranoga Božjeg naroda iz egipatskog ropstva u obećanu zemlju. To je, zapravo, slika putovanja čovjeka i čovječanstva iz ropstva zla i grijeha u slobodu djece Božje.

U povijesti izabranog naroda možemo pratiti kako su ljudi napuštali Boga i odlazili nekim svojim putem, klanjali se krivim bogovima i ponovno se vraćali jedinom pravom Bogu koji ih vjerno čeka. Obraćenje je, zapravo, vraćanje, povratak. To je preokret, odvraćanje od nekoga ili nečega i priklanjanje nekome ili nečemu. Mogli bismo pojednostaviti i reći: Čovječe, okreni se! Okreni se od svih zemaljskih briga, okreni se od svih poziva koji se čine tako primamljivim i pogledaj na drugu stranu. Okreni se od vremenitog i zemaljskog i upravi svoj pogled prema vječnosti. Živiš li samo ovdje na zemlji u vremenu ili si stvoren za vječnost?! Takvo razmišljanje mnogima je teško i gotovo nepotrebno ili, kako će mnogi reći u ovom našem vremenu, konzervativno i zaostalo. Ipak smo ljudi 21. stoljeća, ljudi silnog napretka, bogati mnogim novim saznanjima i dostignućima, okrenuti prema budućnosti. Silno vjerujemo u čovjeka, njegove sposobnosti i njegov napredak. Obraćenje zahtjeva u čovjeku napor i traži od njega da ostavi svoj vlastiti životni smjer i okrene se prema Onome koji kaže: „Ne boj se!  Samo vjeruj!“ (Mk 5, 36)

U mnoštvu pitanja, koja se postavljaju u ovom našem običnom životu, ističe se pitanje: Kome vjerovati? Tko je dostojan našeg povjerenja? Tko je vjerodostojan? Vjerujte evanđelju, vjerujte radosnoj vijesti koju nam je donio Krist Gospodin. Prihvatiti i vjerovati evanđelju nije nipošto poput pristajanja uz neku ideologiju. Prihvatiti evanđelju znači živjeti evanđelje, prakticirati evanđelje. To znači odgovoriti na Isusov poziv: „Pođi za mnom!“ (Mk 2, 14)

U korizmi smo razmatrali Isusove posljednje dane u vremenitom zemaljskom životu. Išli smo zajedno s njim njegovim križnim putem i nadahnjivali se za naš vlastiti križni put, bilo osobni, bilo obiteljski, bilo narodni. Čak smo i pojedine tragedije cijelog naroda, a posebno našeg hrvatskog, nazvali križni put. Razmišljali smo o smislu žrtve koju prihvaćamo za dobrobit čovjeka. Bez prihvaćanja žrtve nema prave ljubavi i mira, a to je ono za čim čovjek najviše čezne. Isus nam je pokazao put i valja ga slijediti. I zato radosno pođimo s njim križnim putem jer nas na kraju čeka život, čeka nas punina života. U vazmenom otajstvu Isusove muke i smrti vrhunac je Uskrs kojega rado slavimo i čestitamo jedni drugima. Svim vjernicima, ali i onima, koji ponekad poput apostola Tome posumnjaju ili koji posustaju na križnom putu, želim Uskrs prožet čvrstom vjerom, pouzdanom nadom i ljubavlju ispunjeni život. To je siguran put prema vječnom Uskrsu. Neka nam je sretan i blagoslovljen ovogodišnji Uskrs, ali i onaj u vječnom životu zajedno s uskrslim Gospodinom. Aleluja!