Koncelebriralo je deset svećenika, među kojima su bili pitovljanski župnik Robert Bartoszek, župnik Jelse i generalni vikar don Stanko Jerčić, dosadašnji župnik i gvardijan u Tuzli u BiH fra Mario Divković, župni i samostanski vikar u Rami-Šćit u BiH fra Branko Malekinušić te poljski svećenik Lukaš Krabčik uz kojega je bio časni brat Andrej Kučinski. Liturgijsko pjevanje predvodili su domaći muški i ženski pučki pjevači.

Prije misnog slavlja oko župne crkve obišla je tradicionalna procesija u kojoj su na dva mjesta moćnikom sv. Jakova blagoslovljeni okupljeni vjernici i župa Pitve. Na početku misnog slavlja pitovljanska djeca pozdravila su biskupa Palića i uručila mu buket cvijeća.

Biskup Palić u propovijedi je naveo kako je sv. Jakov bio sin ribara Zebedeja i Salome i stariji brat Isusova učenika Ivana. Obojica su bili među prvima od Isusa pozvanim učenicima. Zbog njihove revnosti Isus ih je nazvao „Boanerges“ – „sinovi groma“. Sa sv. Petrom bili su trojica omiljelih Isusovih učenika i nazočni u najvažnijim događajima Isusova života, kao što su Isusovo preobraženje i njegova smrtna muka i strah u vrtu Getsemani. Jakov je pogubljen u vrijeme kralja Heroda Agripe I. 43. godine kao prvi mučenik među apostolima.

Potom se biskup Palić osvrnuo na pročitani ulomak Evanđelja po Mateju u kojemu Jakovljeva i Ivanova majka zajedno sa svojim sinovima traži od Isusa da njezini sinovi u Isusovu zemaljskom mesijanskom kraljevstvu sjednu uz njega, jedan s desne, a drugi s lijeve strane. Takvo kraljevstvo Židovi su očekivali od dolazećega Mesije. Znakovito je kako majka sa svojim sinovima traži to nakon Isusova govora učenicima o njegovoj muci, smrti i uskrsnuću. To znači da je njihova želja i molba bila u potpunoj suprotnosti od onoga o čemu je Isus upravo govorio. Stoga Isus poučava ovu dvojicu svojih učenika kako sjediti s njime u njegovu kraljevstvu zahtjeva ‘piti čašu’ koju će on popiti. A ta ‘čaša’ je simbol duševnih i tjelesnih patnji sve do smrti.

Ne znamo koliko su to dobro razumjeli Jakov i Ivan. Ali oni su hrabro odgovorili: “Da, možemo”. Oni su samo htjeli učiniti sve kako bi dobili prestižna sjedala uz Isusa. Isus je navijestio da će piti njegovu čašu. Kao što je poznato, kasnije je Jakov postao prvi mučenik među apostolima, a Ivan je postao svojevrsni ‘živi mučenik’ kroz svoje progonstvo na otoku Patmosu. Ipak, Isus im nije mogao dopustiti potrebnu posebnu povlasticu. Jer najčasnija mjesta na Isusovoj strani u vječnom kraljevstvu određuje isključivo Bog u svojoj suverenosti.

Evanđelist Matej donosi i reakciju ostale desetorice učenika. Bili su gnjevni na Jakova i Ivana. Njihov bijes na dvojicu braće pokazuje da su i oni sami željeli ta mjesta i da je među učenicima postojala konkurencija i suparništvo.

Isus svojim učenicima pomaže shvatiti kako životni principi njegovih učenika, životni principi Crkve danas i današnjih njegovih učenika moraju biti različiti od principa ovoga svijeta i svjetskih moćnika. Htjeti se izdići iznad drugih, vladati drugima i poniziti drugoga nije princip Evanđelja. Naprotiv, u Kraljevstvu Božjemu postaje se najveći i prvi tako da se drugima bude poslužitelj i sluga.

Isusov odgovor Jakovu i Ivanu pokazuje kako on nije kritizirao njihovu želju za odrastanjem, da budu veliki ljudi. Isus nije protiv onih koji žele postati, biti veliki ljudi. Isus im je samo pokazao put kako mogu doista postati veliki. Taj put je služiti drugima. Isus želi da se njegovi učenici identificiraju sa slugama, odnosno sa stavom sluge. Sluga ne traži svoju volju i ugodnost svoga života. On usmjerava sve svoje misli i djela prema onome što njegov gospodar želi i treba. Sluga je uvijek morao stajati uz gospodara i činiti ono što gospodar želi. Isus želi da se njegovi učenici usredotoče na potrebe drugih, da ih mogu razumjeti. Kad ljudi na taj način dožive da im Isusovi učenici pomažu, onda će ih automatski ljubiti i to ljubiti iz srca.

Premda učenici neće možda odmah prihvatiti i provesti u djelo ovaj Isusov nauk, kasnije su prihvatili identitet služenja drugima i imali su veliki pozitivan utjecaj na svijet oko sebe. Tko želi vladati nad drugim ljudima i tako biti velik, nikada ne može osvojiti srce drugoga i nikada neće biti poštovan kao osoba. Ali, kada služimo drugima iz srca i kad problem i potreba drugoga postaje i naš problem koji želimo riješiti, onda postajemo veliki ljudi.

Isusovo poslanje nadilazi jednostavno služenje. On, Sin Božji, došao je služiti, njegovo služenje je imalo jasan cilj: osloboditi ljude od grijeha i smrti. To je prvotno poslanje Crkve i svih nas; voditi ljude do spasenja.

Sveti Jakov je, unatoč svemu, bio i ostaje velikan vjere, jedan od učenika koji je živio dubok i intiman odnos s Gospodinom Isusom. Jakov nije postigao svoju veličinu ‘guranjem’ na prva mjesta do Gospodina, nego smrću za Gospodina. I to je divna pouka svima nama danas. Sigurno ima među današnjim Isusovim učenicima onih koji bi željeli asketsku svetost. I mi želimo u Crkvi vidjeti samo svetost. Sablažnjava nas ono grešno i negativno. Ali, Bog se ne boji imati uza se grešnike – a i mi smo takvi – krhke karijeriste, djetinjaste učenike, koji će, unatoč tome što su vidjeli slavu i patnju Božju, postati ono što On želi.

Lijepo je da se, u sredini ljeta, sjetimo apostola i slavimo apostole. Navikli smo apostole, a i svece općenito, ne smatrati stvarnim ljudima, koji su imali svoj životni put, svoje osjećaje, svoje pogreške, sa snovima u srcu. Jakova, a i druge, često zamišljamo kao kip, a ne kao stvarnu osobu. Međutim, koliko je strasti moralo proći njegovo srce da bi sve ostavilo i slijedilo Učitelja? I ostalo mu vjerno do smrti. Prema predaji, njegovo tijelo pokopano je u Španjolskoj, koja je stoga odredište hodočasnika još od srednjeg vijeka.

Molimo sv. Jakova da budemo istinski tražitelji Boga, tražitelji i vršitelji njegove volje. I da se na ovoj zemlji, gdje smo hodočasnici, vježbamo u krepostima i služenju, kako bismo jednom mogli sjesti u njegovu zajedništvu s desne ili s lijeve Krista Gospodina, rekao je biskup Palić.

Na kraju misnog slavlja župnik Bartoszek, koji pastorizira i župe Vrisnik i Svetu Nedjelju, zahvalio je biskupu Paliću, svećenicima i vjernicima. A biskup Palić izrazio je osobitu radost što ga je na početku misnog slavlja pozdravilo devetero djece. Stoga je istaknuo „da je to znak kako ovdje još ima života, unatoč tomu, nažalost, a to je naša stvarnost, što na ovim našim otocima nestajemo. Ali, ne smijemo gubiti nadu. Naprotiv, mi koji smo sada tu trebamo ispuniti svoje poslanje, trebamo sve učiniti kako bi se situacija i stanje promijenili, ponajprije svjedočeći svoju vjeru poput sv. Jakova. Don Robert je iz Poljske. Zahvaljujem mu što je izrazio želju i stavio se na raspolaganje i u službu naše biskupije. Jer, u našoj biskupiji djeluje samo šesnaest dijecezanskih svećenika i sedam redovnika. Naša biskupija je uvijek davala duhovna zvanja. U njoj su se rađala zvanja. Ovo je poticaj za jednu župnu zajednicu da molimo Gospodina kao gospodara žetve da pošalje radnika u žetvu svoju, na ovo područje naše biskupije. To je jedna od zadaća koju vam posebno stavljam na srce. Kad god se okupljate na ovakva slavlja, molite i za duhovna zvanja da Gospodin takne srca i duše naših mladića i djevojaka kako bi poput sv. Jakova i ostalih Isusovih učenika upoznali te živjeli i naviještali Evanđelje, Isusovu Radosnu vijest o Kraljevstvu Božjemu“.