Doživjeti mučeništvo najuzvišenija je stvarnost te se u Crkvi blagdani svetaca slave na dan njihove smrti, rekao je mons. Perić. No, u slučaju sv. Ivana njegovo rođenje za ovaj svijet slavi se više njego njegova zemaljska mučenička smrt, „najvećom slavom, svetkovinom: gloria, credo, pjesme, kađenje, pontifikal“ opisao je mons. Perić, pohvalivši da se u Medviđi Glavosjek sv. Ivana stoljećima svečano slavi kao svetkovina.

„Kod Ivana Krstitelja više, jače i svečanije se slavi rođenje na ovaj svijet, nego rođenje za drugi svijet. Samo kod Ivana Krstitelja. Moram reći da ja to dobro ne razumijem. Ne znam zašto je to tako. Je li to zato što Ivan nije doživio Isusa kao raspetoga, umrloga, uskrsloga, što on nije doživio što je to otkupljenje? Ivan nije doživio otkupljenje koje je Isus izvršio na Kalvariji. Prije toga Ivan je umro, prije Isusove smrti i uskrsnuća mu je odsječena glava“ rekao je mons. Perić, poželjevši: „Volio bih imati glas Ivana Krstitelja. On nije imao mikrofon, a čulo ga se iz doline Jordana na vrh brda. Još više, volio bih imati Ivanovo čisto srce i čistu pamet“.

Podsjetio je na veličinu činjenice „da je u trenutku kada je Gospa došla Elizabeti, u Elizabeti dijete zaigralo od radosti. Crkva smatra da je u tom trenutku Ivan bio očišćen od Istočnog grijeha i da je rođen bez grijeha. Isus, Gospa, Ivan i nitko više. Zato mu Crkva želi potvrditi i reći, baš ono u čemu je Bog na poseban način intervenirao – da je Ivan došao na ovaj svijet čist od iskonskoga grijeha te je Crkva uzdigla slavu Ivana na najvišu svetkovinu“ poručio je biskup Perić.

Podsjetio je da se i blagdan sv. Leopolda Mandića slavi na njegov rođendan, 12. svibnja, a umro je 31. srpnja 1942. g. „Budući da je taj dan sv. Ignacije Lojolski, veliki svetac Katoličke Crkve, utemeljitelj Družbe Isusove, blagdan Mandićeve smrti prenesen je na njegov rođendan. Tako se dopustilo. Ali inače se slavi prijelaz sveca u nebo“, rekao je predvoditelj slavlja, istaknuvši tri velika materinstva i sinovstva u povijesti kršćanstva.

„Na prijelazu iz Staroga u Novi Zavjet u Palestini su živjele tri rođene, glasovite sestre koje su imale tri još glasovitije kćeri. Od Ane je došla Marija, od Sobe je došla Elizabeta, a od Mare je došla Saloma. Te tri glasovite kćeri imale su najglasovitije sinove. Od Marije je došao Isus, od Elizabete je došao Ivan Krstitelj a od Salome je došao Ivan, evanđelist apostol i njegov brat Jakov“ rekao je mons. Perić.

Biskup je govorio o veličini Ivanove osobnosti. „Ivan je krštenjem opraštao grijehe. Ali Ivan nije mogao dati posvetnu, djelatnu milost“ istaknuo je  propovjednik, opisavši to metaforički kao da je Ivan sagradio kuću, očistio je i uredio zidove, ali ta kuća nema vrata, prozora ni namještaja, nego je prazna kuća.

„Ivan je očistio dušu i rekao: ‘Iza mene dolazi jedan koji će ti napuniti dušu svojom milošću’. On je tvorac te milosti. Ja njemu nisam kadar niti odriješiti vezice na sandalama. Ivan! Pa da je Ivan htio, on je sebe mogao proglasiti Mesijom: ‘Ljudi, za mnom, ja sam vaš Mesija!’. Mislite da ljudi ne bi povjerovali? Pa to je bila snaga, to je bio glas, to je bilo uvjerljivo! Ne, ne! Onda ne bi bio Ivan. Onda bi bio jedan od heretika, jedan od krivih proroka. Nije to Ivan. Ivan kaže: ‘Ja nisam dostojan vezati mu vezice’“ istaknuo je mons. Perić.

Ivanova poniznost i prepoznavanje Mesije očituje se i u trenutku kada je Isus stao u red da primi krštenje na rijeci Jordanu, kad je htio doći pred Ivana. Ivan je prepoznao Isusa i začudio se: ‘Odakle ti tu? Ja da tebe krstim? Ne, ja ću u vodu, a ti mene polij’. „Pusti neka se dogodi sva pravednost Božja“, kaže na to Isus. Pravednost je da Ivan krsti Isusa. Ivan nema Isusa od čega očistiti. Isus je Bog. Bog od Boga, svjetlo od svjetla. Nema Isus u sebi nikakve ljage. Nego, to se dogodilo da se pokaže Presveto Trojstvo. „Začu se glas Očev: ‘Ovo je Sin moj ljubljeni, u njemu mi sva milina’. Sjajan oblak iznad Isusa u Jordanu znak je prisutnosti Duha Svetoga. Onaj isti Duh Sveti koji je bio nad Marijom i Isus koji je druga božanska osoba – potvrđuje ga Otac, potvrđuje ga Duh Sveti. To je Presveto Trojstvo“ istaknuo je biskup Perić, dodavši da i mi primamo posvetnu milost Duha Svetoga kada nas krsti svećenik.

Biskup Perić ohrabrio je puk i tumačenjem Ivanovog pitanja o Isusovom mesijanstvu u jednom trenutku njegovog života. Ivan je bio utamničen i nije mogao razumjeti Isusovu šutnju na njegovo zatočeništvo.

„Ivan čami u zatvoru, nema svjetla ni hrane, a Isus ništa. A rekao je, zatvorena pohoditi. A mame nam prve rodice! Je li ovo Mesija? Je li ovo pravi? To da Ivan pita? Ivan koji ga je vidio, koji je vidio Presveto Trojstvo, koji je doživio Glas Očev, slavu i sjaj Duha Svetoga, Isusa pred sobom, najedanput počeo ljuljati se. Klima. Kažu neki, ma nije Ivan to sumnjao. Nije Ivan sumnjao, nego on je rekao svojim učenicima radi njih, učenika, da idu pitati Isusa je li to on ili drugog da čekaju“ rekao je biskup Perić, snažno poručivši: „Ma, zašto ne bi rekao da je Ivan imao potres vjere? Svatko od nas to ima. Svatko od nas ima potres vjere! Svatko od nas ima burne dane – vjerujem, ne vjerujem, polu vjerujem, sumnjam. Više ne vjerujem, nego vjerujem. Vjerujem, ali pomozi mojoj nevjeri“, ohrabrio je mons. Perić ljude kada dožive stanja malovjernosti u nekoj situaciji života, istaknuvši da je i „vjera Ivana Krstitelja stavljena na kušnju“.

„Izdrži, Ivane! Božja ruka je nad tobom i u zatvoru. Izdrži! Zašto i ja ne bih mogao doživljavati svoju muku s vjerom, s nevjerom, sa sumnjom, sa svime što prolazi kroz čovjekovu glavu, u mraku. Nikad sunca, mjeseca, nema ništa, samo mrak. Zašto se Isus ne javi, zašto ne pošalje kakvu poruku? Ne razumije Ivan. Pa ne razumijem kako se Bog ovako prema meni ponaša? Ja dobra, ja vjerna, ja idem u crkvu, ja se ispovijedam, ja se pričešćujem, a uzeo mi sina!? Je li tako postavljate pitanja Bogu kad dođe do gusta?“ približio je Ivanovu situaciju biskup Perić pitanjima koja ljudi nekad postavljaju u svom odnosu s Gospodinom.

Na pitanje dvojice učenika Isusu što će reći Ivanu, tko je on, Isus im je rekao: ‘Recite Ivanu ono što ste vidjeli: bolesni se liječe, gladni nahranjuju. Grešnicima se opraštaju grijesi, mrtvi uskrisuju. Javite to Ivanu’. A Ivan je nešto drugo očekivao. Kaže Isus onima što su bili oko njega: „Nema ga većeg rođenog od žene!“. Od Ivana! Tako dobiti pohvalu za živog Ivana!? Nema ga rođenog od žene, većeg od Ivana! A onda Isus dodaje: „A i najmanji u Kraljevstvu Božjem veći je od njega“. Ovdje ga pohvalio do nebesa. A tamo ga spustio ispod najmanjega koji se spasio. Moramo priznati da su to baš teške stvari. Nije ih lako od prve ni protumačiti. Ali oni koji to tumače i koji uvjerljivo djeluju, kažu: Ivan nije doživio Isusovu patnju. Ivan ništa ne zna o Isusovom križu. Ivan ništa ne zna o Isusovih šest sati na križu“, rekao je mons. Perić, podsjetivši da je i Isus u jednom trenutku na križu rekao: ‘Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?’.

„Ako to Isus kaže!? Ako Isus u Getsemanskom vrtu kaže: Oče, daj da me mimoiđe ovaj kalež, ovaj križ, ovaj križni put, ovo raspeće, ova smrt. Ako to Isus moli, što bismo da Ivan bude veći od Isusa!? Ivan doživljava dramu svoje vjere! Ivan doživljava dramu svoga pouzdanja, svoga znanja. Znam li ja toga čovjeka? I zna li on mene? Kakvi su naši uzajamni odnosi? Njegov prema meni i moj prema njemu? Nema ga između nas tko nema kucaja vjere i nevjere, sumnje i svega što prolazi kroz nas u raznim prigodama života. A imamo samo vjeru s pomoću koje se spašavamo. Bez vjere nema spasenja“, poručio je biskup Perić.

U svjetlu vjere biskup Perić pojasnio je i kontekst Ivanovog kasnog začeća od majke Elizabete i oca Zaharije u njihovoj poodmakloj dobi te Zaharijinu nevjeru da se to njima može dogoditi.

Kada je vršio obred žrtve u jeruzalemskom hramu, Zaharija je imao približno 80 godina. Bilo je puno svećenika koji su prije Zaharije to vršili te je i Zaharija dobio ždrijebom da može prikazati žrtvu u hramu.

„U tom trenutku, dok je s kađenjem obilazio oko žrtvenika, Zahariji se ukaže anđeo Gabrijel: ‘Zaharija! Dogodine u ovo doba zagrlit ćeš sina’. – Ne vjerujem. Daj mi kakav znak. Ja 80-ta godina, Elizabeta preko 70 godina, nikad se nije čulo tako nešto. Daj mi znak. Anđeo mu na to zatvori usta devet mjeseci. Nijedne riječi. Kako ne vjeruješ? Vidiš pred sobom anđela, iz njegovih usta izlazi riječ koja ti je bila najdraža u životu, u koju si izgubio vjeru i smisao. A ti ne vjeruješ!? Svećenik, pa ne vjeruje! Mogu sve savršeno obavljati na oltaru, a da ne vjerujem. Zašto si svećenik?“ upitao je biskup Perić.

Zaharija je zanijemio te je Elizabeti napisao poruku, nije to mogao izreći. „Elizabeta je u svojoj duši to željela i vjerovala. Za Elizabetu evanđelist Luka kaže da je bila puna Duha Svetoga. Tri mjeseca prije nego će Elizabeta roditi, dolazi joj Gospa s već začetim djetetom Isusom, najvećim čudom i najvećim misterijem u našoj Crkvi i vjeri, uz Presveto Trojstvo kojega je dio Isus, druga božanska osoba. Svećenik ne vjeruje, a Gospa kad joj je taj isti anđeo Gabrijel rekao da će začeti dijete, od prve je povjerovala. Rekla je samo jednu riječ, ali inteligentnu riječ: ‘Kako će to biti?’. Ja vjerujem da će to biti, ali kako će to biti“ rekao je propovjednik, istaknuvši da se i u toj situaciji angažiralo Presveto Trojstvo.

„Otac nebeski šalje Duha Svetoga, on će se nadviti i osjeniti Mariju i ona će po Duhu Božjemu primiti Drugu božansku osobu, a od sebe će dati svoje tijelo koje žena daje. Marija je puno inteligentnija, puno vjernija, s puno vjere u ono što isti Anđeo govori Zahariji i njoj. Zaharija hoće znak, Marija ne traži znak. Ona samo kaže, ‘Ne znam kako će biti’.

„Odakle meni da majka moga Boga dolazi k meni?“. To je prvi put da se čedo u Mariji, Isus Krist, naziva Bogom! Elizabeta ima 80 godina, nema djeteta. Bila je sramota što nema djeteta, a pod starost nitko joj neće vjerovati da je trudna. Mole, poste, žarko se obraćaju Bogu. Besprijekorni, i fizički oboje potječu iz Aronove, svećeničke loze. Čistokrvni Židovi. Čine i imaju sve što se traži po zakonu. Moralno su besprijekorni, pravedni, puni vjere. A nemaju djeteta“, rekao je mons. Perić, istaknuvši da je začeti dijete Božji dar. „Ako Bog ne da duše, nema te. Ako Bog da duše, ima te“, poručio je propovjednik, upozorivši kako danas mnoga moderna zla i pobačaji „još više proizvode nerodstvo“.

Kad je Zaharija progovorio, rekao je neka sinu ime bude Ivan, što znači – Od Boga ljubljeni. Ivan je i najčešće ime u kršćanskom svijetu. „A ruka Božja bijaše nad njim“, dodaje Božja riječ.

„Ivan je trebao poći u Jeruzalem, u bogosloviju. Tata mu je bio svećenik pa bi i on to trebao biti, prema Starom Zavjetu. No, Božja ruka ne pokazuje prema Jeruzalemu, nego okrenula na drugu stranu. U pustinju. Na Jordan. Ima 30 godina. Kad ga je Duh Božji zahvatio, kad se Duhom Božjim ispunio, kad je počeo pozivati narod na obraćenje, na čišćenje duše i srca od svih zala, od idolopoklonstva, od psovke, nepoštovanja Božjeg zakona i Božjeg dana, od nepoštovanja roditelja, života, tijela svoga i tuđega, imovine i istine, ne kradi ne laži. Kad je počeo grmjeti, nema ga tko nije bio radoznao da ode i čuje tu Ivanovu propovijed“, rekao je biskup Perić, potaknuvši narod: „Zazovimo sve hrvatske svece i mučenike, sv. Nikolu Tavelića, sv. Marka Križevčanina, sv. Leopolda Mandića, sve hrvatske blaženike i blaženice, pet Drinskih mučenica blaženica, da budemo vjerni, do kraja. I kad nas nose i muče bure i kad nas sumnje taru, da ostanemo vjerni Bogu i da nad nama neprestano bdije ruka Božja“.

Tragom pitanja koje su ljudi postavljali za sv. Ivana: „Što će biti od ovoga djeteta?“, biskup Perić je upozorio i ohrabrio: „Što će biti od našeg hrvatskog naroda u RH i u BiH? Topimo se. Odlijevamo se. Odlazimo iz središnje Bosne, iz središnje Hercegovine, iz središnje Hrvatske. Kao da je nekima stalo više do toga da se ne rađa, a više da umiru. Tražimo svoje mjesto na ovome svijetu. Ako nam je Bog dao od 7. st. predivno mjesto za život, kopna i mora, mi tražimo po svijetu gdje je naše mjesto. Ali vjerujemo da će Božja ruka biti nad svim hrvatskim narodom gdje god se on našao. Od nas se traži vjernost prema Bogu, a Bog će ostati uvijek vjeran“ poručio je biskup Ratko Perić.

Slavlje je počelo procesijom koncelebranata i puka s kipom sv. Ivana od crkve sv. Ivana koja se nalazi na medviđarskom groblju do župne crkve. Suslavili su medviđarski župnik don Krešo Ćirak, don Anđelko Buljat, dekan Benkovačkog dekanata, don Ivan Perković, župnik Kistanja koji je predvodio janjevačke vjernike koji nastanjaju Kistanje, don Ivan Topalović, vojni kapelan u Zadarskoj nadbiskupiji, don Nikola Tokić i fra Mate Bašić, župni vikar Samostana i Župe Presvetog Trojstva u Karlovcu.

Fra Mate Bašić rodom je iz obližnjeg Kruševa te je nakon mise rekao: „Bilo mi je osobito drago doći u Medviđu, jer uvijek su ljudi iz Kruševa dolazili na hodočašće u Medviđu. Kao što je i narod iz Medviđe uvijek dolazio sv. Josipu u Obrovac, sv. Kuzmi i Damjanu i sv. Juri u Kruševo te Gospi od Anđela u Karin. Taj kraj na taj način je i povezan. Ljudi iz ovoga kraja rado odlaze na hodočašća u susjedna mjesta. Svjedočimo vjeru ovoga naroda, a osobito pradavnu vjeru hrvatskog naroda koji živi na tom području, koji je uvijek bio vjeran Crkvi i papi i pokazivao je ljubav prema svima“ rekao je fra Mate.

Kod sv. Ivana fra Mati je osobito dojmljiva osobina da je on onaj koji se treba umanjivati, da bi Krist rastao. „Od dana svetkovine i rođena Ivana Krstitelja dani postaju sve kraći. Dotada imamo duže dane. Od sv. Ivana dani postaju sve kraći, do Božića kada noć postaje sve kraća, a dani duži. Crkva prati liturgiju, ali prati i kozmos, jer Bog je stvoritelj čitavog svemira. Na taj način upućuje poruku i nama, kao i sam Ivan – ako želimo živjeti Krista, moramo činiti ono što je Krist činio: da se lišimo sami sebe, jer to je jedini način da Krist raste u nama. Odreći se samog sebe, u tome je doista bio primjer sv. Ivan i to je ono što bismo trebali i mi kao vjernici činiti, osobito u vremenu kada svatko ima pravo na neko svoje ja – odreći se toga ja i pustiti da Božje ja zavlada u nama samima i među ljudima“ potaknuo je fra Mate Bašić.

Na blagdan Usika sv. Ivana u medviđarskom kraju tradicionalno se okupljaju Medviđari raseljeni diljem Hrvatske i svijeta. Taj je kraj doživio brojna neprijateljska osvajanja tijekom povijesti, pa i u Domovinskom ratu. U blizini župne crkve u Medviđi nalazi se spomen obilježje i križ s uklesanim imenima 17 civilnih žrtava iz Medviđe koji su 9. veljače 1993. g. doživjeli pokolj od četnika. Najstarija žrtva imala je 88 godina, a najmlađa žrtva je bila 18- godišnja djevojka Mira Erstić.

Župa Prikazanja BDM u Medviđi pretrpjela je razaranja i 1941. g., kad su četnici zapalili župnu kuću; 1999. g. bila je izgrađena nova župna kuća u čijoj su se dvorani, do obnove župne crkve, održavala misna slavlja. Tek što je medviđarska župna crkva bila obnovljena 1990. g., crkva je doživjela stradanje 1991. g. kada su je srpski pobunjenici minirali i zapalili. U Medviđi je župna crkva obnovljena 2002. g. te se u njoj nalazi kip sv. Ivana Krstitelja na čijem se duhu izdržljivosti i krepostima i u situacijama podnošenja mučeništva marljivi Medviđari oduvijek nadahnjuju te su primjer opstanka hrvatskog naroda u teškim životnim okolnostima.

Pjevanje na misi tradicionalno je predvodio župni zbor sv. Cecilije iz Kistanja pod vodstvom s. Blaženke Delonga. U slavlju su sudjelovali i članovi medviđarskog i obrovačkog KUD-a odjeveni u narodne nošnje svoga kraja.