Tumačeći Markovo evanđelje (7,24-30), biskup je u homiliji istaknuo kako Isus dolazi u krajeve Tira i ulazi u neku kuću, u želji da njegov dolazak bude diskretan i u tajnosti. Ali ne uspijeva. Tek što je ušao u kuću ulazi neka žena, poganka, i preklinje Isusa da njezinu kćerkicu oslobodi od opsjednuća Zloga. On izgovara nešto neuobičajeno i što se ne razumije odmah na prvu: »Pusti da se prije nasite djeca! Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima« (Mk 7,27). Prvi kršćani koji su dolazili iz židovstva smatrali su da oni imaju pravo da njima prvima bude navještena Radosna vijest, pa i to da samo njima bude navještena, da se oni spase.

Mnogi od njih, kao i mnogi od nas kršćana, svoju vjeru doživljavaju kao nešto samo naše i u što se drugi ne treba petljati. To bi bila neka religioznost ili vjera koja se nikada nije utjelovila. Vjera koja nikada nije dobila svoj vidljivi i opipljivi oblik, nikada nije postala kruh koji se dijeli drugome. Ta poganka svojom vjerom razbija postavljene mitove o tome tko ima pravo i tko bi trebao biti prvi. Jedini uvjet za čudo je vjera u Isusa Krista kao Mesiju. Vjera koja se utjelovila, postala vidljiva, postala kruh kojim se hrani drugoga. Jedini pravi smisao kruha je da se drugi njime hrani. Ako ima vjere dovoljno, bit će i kruha dovoljno, i za djecu i psiće, i za Židove i za pogane, poručio je biskup.

Gdje je naša vjera? Kako je očitujemo? Kako je svjedočimo i živimo, upitao je biskup, istaknuvši da ne možemo govoriti o kršćanstvu, o učenicima Isusa Krista, a bez onoga što stoji u temelju svega: vjera. I danas kad slavimo nebeski rođendan blaženog Alojzija Stepinca, ne možemo ga nikako razumjeti, ako isključimo najosnovniju komponentu njegova života, a to je vjera u Isusa Krista. Iz toga proizlazi sav njegov život, poručio je krčki biskup.

Iz evanđelja kao nepobitne i svevremenske riječi Božje koja je postavila jasna načela po kojima se jedino može ispravno živjeti i vječno spasenje zadobiti. Kad je netko u to uvjeren i kad zna da izvan toga ne postoji nikakva druga istina koja bi bila jača i veća od ove, onda može sve, pa i mučeništvo prihvatiti i podnijeti, dodao je. U svijetlu današnje riječi Božje možemo veoma dobro spoznati i razumjeti sav život blaženog Alojzija Stepinca, kao kršćanina vjernika i kao hrvatskog rodoljuba.

Isus Krist, makar Sin Božji, kad se utjelovio i rodio kao čovjek, onda je to bilo u točno određenom vremenu, prostoru i narodu. On kao Bog prihvatio je kategorije našeg ljudskog prostora i vremena. Odgajan u vjeri svojih otaca, prihvaćajući stoljetnu Božju objavu i Božja obećanja dana izabranom narodu, Isus naviješta Radosnu vijest najprije svome narodu i želi njegovo spasenje, ali nikada iz te Radosne vijesti ne isključuje i sve druge. I svaki put, kao i danas, hvali vjeru koja postoji izvan njegovog naroda. U tom istom duhu odvija se život blaženog Alojzija Stepinca koji je duboko ukorijenjen u svome hrvatskom narodu, koji je u svakom pogledu domoljub i rodoljub, ali sve to živi i proživljava isključivo kroz Kristovo evanđelje i po evanđeoskim načelima, svjestan da od Boga proizlazi sav svijet i da Bog želi spasenje svakog čovjeka i svih naroda. Stepinčeva vjera i rodoljublje nisu isključivi nego uključivi. Time što svoje ljubi, drugoga ne mrzi i ne isključuje. To je vjera koja je prerasla u djelo. Vjera koja je dobila svoj oblik i svoj smisao. Vjera koja jedina spašava i vodi u život vječni, zaključio je biskup Petanjak.