Nakon pandemije COVID-19, ovogodišnje sudjelovanje biskupa Radoša u listopadskoj pobožnosti Marijina puta u Klenovniku, bilo je drugo otkako je imenovan varaždinskim biskupom.

Brojni hodočasnici iz različitih župa Varaždinske biskupije, među kojima i više djece, okupili su se u središtu Klenovnika u ranim poslijepodnevnim satima. Nakon pozdravnih riječi koje je biskupu Radošu i nazočnim svećenicima te klenovničkom načelniku Mladenu Blašku uputio župnik župe Presvetoga Trojstva u Klenovniku Josip Jagarčec, podsjetio je i na povijesne činjenice da je prije 350. godina, 1672., godine, vlasnik Klenovnika grof Ivan IV. Drašković dao postaviti kamenih pilova s prikazima radosnih, žalosnih i slavnih otajstava krunice Majke Božje.

Nakon uvodne molitve biskupa Radoša, hodočasnici su oformili procesiju te su uz pjevanje prigodnih crkvenih popijevaka, čitanje razmatranja i molitvu krunice, zaustavljajući se kod svake od petnaest kamenih postaja otajstava krunice Blažene Djevice Marije. Tijekom pobožnosti kako su se hodočasnici približavali kapeli Sv. Vuka, sve ih je bio i veći broj, jer su se u zaseocima i na raskrižjima puteva priključivali novi sudionici.

U najjužnijoj kapeli u Europi posvećenoj sv. Vuku, regensburškom biskupu iz 10. stoljeća, koja je u Vukovoju izgrađena prije više od 500 godina, misno slavlje predvodio je biskup Radoš u koncelebraciji s generalnim vikarom Varaždinske biskupije mons. Antunom Perčićem, župnikom Župe bl. Alojzija Stepinca u Ivanovcu Alojzijem Pakracom, župnikom Župe sv. Leonarda u Goričanu Josipom Drvoderićem, župnikom Župe Uskrsnuća Isusova u Kućan Marofu Zoranom Gložinićem te domaćim župnikom Jagarčecom.

„Mirno, pobožno, skrušeno, išli smo Marijinim putem. Put je bio ispunjen molitvom, postajama Isusova života i vjerujem da smo kroz to putovanje putovali, hodili i svojim životom. Jer to i je zapravo cilj, da dok hodimo s Bogom, da nas Bog povede u naš život i da vidimo koji su naši putevi Božji putevi, a gdje se naši putevi razilaze. Na početku misnoga slavlja molimo Gospodina neka nas obrati da svi naši putevi budu Božji putevi, odnosno da Božji putevi budu naši putevi. A tamo gdje se mi ne možemo vratiti, može Božja milost i njegova dobrota. Zazovimo Božju dobrotu neka nas vrati na svoj put kako bi zajedno s njim išli putem Božjim“, rekao je biskup Radoš na početku misnoga slavlja, pripravljajući sve nazočne na pokajanje. Drevna gotička kapela Sv. Vuka, koju zbog nekadašnjeg izgovaranja njemačkog imena Wolfgang u lokalnom govorom nazivaju i sv. Bolfnik, pod svojim je svodovima po tko zna koji put primila hodočasnike koji su se uspeli do svečeve kapele i gromkim pjevanjem i molitvom iskazali ljubav prema svojoj vjeri i baštini.

Na biblijsku baštinu Marijinih putovanja te kako su u evanđeljima opisane etape Marijina puta – radosti, svjetla, žalosti i slave – po kojima je Bog djelovao u njezinu životu, biskup Radoš ukazao je u homiliji istaknuvši činjenicu da je Krist povezao nebo i zemlju i da uvijek kada čovjek nosi Boga u svome životu, tada i Bog nosi čovjeka.

Osvrćući se na Mariju ulogu u povijesti spasenja, biskup Radoš je istaknuo da je „Ona tu da sačuva vjeru da grob, da gubljenje, da smrt, nije zadnja riječ“, što Ona „svjedoči sa svojom jasnoćom, vjerom u život, poniznom vjerom da je onaj kojeg je ona rodila ne samo čovjek nego Bog – a Bog ne može umrijeti, jer je došao da da život svakom stvorenju“.

Pojašnjavajući četiri etape Marijina života, biskup Radoš je rekao: „U prvoj etapi trebali bi jasno zaključiti da smo i mi put kojim Bog treba proći, i da ga trebamo nositi drugima.  U drugoj etapi da pođemo za njim, da budemo njegovi učenici jer jedino tako možemo primiti ono što nam želi predati. U trećoj etapi da budemo i sudionici njegove ljubavi, njegovoga trpljenja, muke, kako bi se očistili i bili spremni za jedno drugo putovanje, putovanje u Očevu kuću. I onda četvrta etapa je etapa Duha Svetoga. Ta etapa započinje sa groba. Tamo gdje život staje. Ljudi znaju kazati: Ovdje je kraj, ovdje više nema hoda za one koji su u grobu. Ali Isus sa groba započinje hodati, započinje brzo ići, i učenici sa groba trče u svijet, nošeni su snagom Duha Svetoga koju šalje onaj koji je prvi otišao, koji je povezao nebo i zemlju, uzašao na nebo, sjedi s desna Ocu, koji šalje Duha Svetoga da nama bude vjetar u leđa da možemo ići Božjim putem. Kažemo da su putevi Duha Svetoga za nas nepoznati unaprijed, ali ako se upustimo, pustimo da nas vodi Duh Sveti, onda će nas sigurno voditi pravim putem, putem života, radosti, mira, putem koji otvara prostor budućnosti i ne zaustavlja se ovdje. To je put koji svatko od nas želi. Prva koja ide tim putem je Marija, ne svojom zaslugom nego zaslugom Isusa, njezina sina, koji je mukom, smrću i uskrsnućem otvorio nama put k Ocu. Ona je prva koja ide tim putem te je prikladno da ona prva ide za svojim Sinom u snazi njegove ljubavi. Tako nam ona pokazuje koji je cilj našega putovanja, našega hodočašća“.

Pozvavši na kraju homilije da svi budu zahvalni i svjesni kako je život koji je Bog dao čovjeku najveći Božji dar, biskup Radoš je zaključio: „I danas smo hodočastili, putovali zajedno s Marijom, zajedno zahvaljivali Bogu na daru našega života, na daru života naših najbliži, zahvaljivali na daru Života koji je došao po njoj, Života pisano velikim slovom, koji se zove Isus Krist, naš Gospodin, naš Bog. Na njemu smo zahvaljivali i tražili milost da ona bude ona koja će nas podržavati i zagovoriti kod svoga Sina da i mi idemo Božjim putem kako bi naš put imao svoj konačni cilj u kraljevstvu nebeskom“.

Među brojnim hodočasnicima, na misnom slavlju u kapeli Sv. Vuka posebno je lijepo bilo vidjeti desetak ministranata iz Župe Uskrsnuća Isusova u Kućan Marofu koji su najprije bili hodočasnici na Marijinu putu zajedno sa svojim roditeljima i župnikom Gložinićem, a zatim su, obučeni u ministrantska odijela, posluživali kod oltara i pobožno sudjelovali u slavlju.

Na završetku misnoga slavlja svima je na sudjelovanju zahvalio klenovnički župnik Jagarčec, ponudivši svima da se, tijekom obilaska oltara zaštitnika kapele Sv. Vuka, posluže prigodnim letkom o povijesti župne crkve u Klenovniku, koji je objavljen u prigodi ovogodišnje proslave 200. obljetnice posvete crkve, a čija je gradnja započela 1726. godine.

Trudom članova mjesnog lovačkog društva i dobročinitelja, svi su okupljeni bili počašćeni prigodnim lovačkim grahom i napitcima na prostoru ispred kapelske kuće.