Uz biskupa Radoša koncelebrirali su generalni tajnik HBK vlč. Krunoslav Novak, predstojnik Nacionalnog katehetskog ureda HBK mons. Ivica Pažin, župnik Župe sv. Josipa na Trešnjevci Damir Ocvirk, te još nekoliko svećenika, među kojima je bio i vlč. Odilon Singbo, docent na Hrvatskom katoličkom sveučilištu.

U životu svake pojedine osobe vidi se ono što je Bog na nju zapisao 

U propovijedi biskup Radoš posebno je istaknuo ljudske vrline sestre Karoline, koja je u pastoralu s Romima, počevši o njima duhovno skrbiti u Kutini nakon dolaska iz Rima sa studija, pronašla svoju misiju na tlu domaće Crkve. Često je isticala da bi se o tome mogli pisati romani, kao i o otkrivanju njezina poziva.

„U životu svake pojedine osobe vidi se ono što je Bog na nju zapisao, što je to Bog zapisao da bude program njezina života i ona na neki način bude živo evanđelje, da ga utjelovi u svome životu, u svome radu“, kazao je na početku propovijedi biskup Radoš, pojasnivši da je upravo iz toga razloga izabrao Evanđelje po Mateju, jer“ želimo čuti odjek onoga dramatičnoga razgovora koji se vodi između Gospodina, Kralja i onih koji dolaze k njemu“.

Spomenuvši se pokojne s. Karoline, nagovijestio je njezin najdramatičniji, konačni, razgovor s Gospodinom, a koji ćemo svi mi ljudi voditi s Kraljem koji nas čeka.

„Želimo sada prisloniti svoje uho i čuti onu koja sada stoji na vratima, na vratima Kraljevstva, kuca i razgovara s Gospodinom. Razgovara s njim, želi biti bliže njega, želi ući, zato je na vratima, pozvana je da dođe“, govori biskup, dodavši da se i „svi mi uvijek isto pitamo kad nam netko blizak odlazi, što je sada s njim, kakav razgovor vodi s Gospodinom, kako ga gospodin gleda?“

Gospodin zna sve o sestri Karolini, kao i o nama svima

Mons. Radoš ističe kako smo mi vjernici danas došli ovdje preporučiti Gospodinu sestru Karolinu, kazati za nju koju lijepu riječ, zajedno s njom pokucati Gospodinu, pojačati njezin glas, dati za nju „argumente“ pred Gospodinom.

„Gospodin zna sve o sestri Karolini, kao i o nama svima, ali On želi to čuti iz naših usta. On zna da sestra koju smo ispratili nije kroz život išla uzdignute glave, nego je imala izoštren pogled prema onima koji su usput, koji se nalaze na marginama, prema onima koji su najmanji, u kojima se Gospodin nastanio i u kojima želi da ga mi prepoznamo“, rekao je biskup Radoš misleći na romsku zajednicu koja je uvijek na marginama bilo kojeg društva.

„Sestra Karolina je na sam Božić izišla je iz svoje kuće, i krenula na svoje zadnje putovanje. Je li znala da ide potražiti onoga koji se rodio za nas, da bude Bog s nama? Ma sigurno je u sebi osjećala da je to ono putovanje u kojem ide potražiti onoga tko se rodio negdje na pašnjaku, kod ljudi koji nemaju ništa, u štalici, među onima koji su najmanji. Tamo na tim betlehemskim poljanama je njegova adresa, i na svim poljanama gdje ljudi koji su marginama traže mjesto pod suncem. Čuvaju svoja stada i idu dalje. Sestra je čuvala, pod navodnicima, pjesmu anđela da dođe, da mu se pokloni, da donese i ona svoj poklon, pošla je zajedno s njima. Sestra nije bila samo od onih koji govore: Gospodine, Gospodine… nego je djelima pokazivala ono što je“, istaknuo je mons. Radoš, dodavši da je sestra Karolina bila ona koja je Gospodinu donosila samu sebe, bila je ona koja je Gospodina prepoznala.

Biskup Radoš je, još jednom, dodatno istaknuo njezinu predanost u pastoralu za Rome.
„Sestra se posebno posvetila jednoj skupini, skupini Roma. I kroz te naočale trebalo je vidjeti, zapisati nanovo ovo Isusovo evanđelje. Da, znala je da su ljudi gladni, da su gladni Krista. Gladni su bili ljudskoga dostojanstva, ljubavi. Imala je uvijek punu košaru dobara kojima je hranila one u kojima je prepoznala Krista, koji su bili, u navodnicima, negdje na pašnjacima….“

Tražimo da nas Gospodin napoji živom vodom i da ta voda poteče u nama i po nama

I zato je biskup pozvao da kažemo da smo žedni ljudskoga dostojanstva, željni da nam Bog vrati ljudsko dostojanstvo, napomenuvši da se skupina kojima se posebno posvetila, odnosno obitelj Isusova kojima se posebno posvetila, tražila da ih se napoji, da zahvate duboko u bunar, zdenac, Isusove ljubavi, da zahvate vodu života.

„Tražimo da nas Gospodin napoji živom vodom i da ta voda poteče u nama i po nama, da nas Gospodin učini svojima, povede nas kroz muku, kroz vodu, pa izvede iz vode i dadne nam život, vječni život, jer onaj koji pije s ovoga izvora, s ove vode, neće ožednjeti nikada.“

Pokojna sestra osjetila je njihovu žeđ za Bogom, za onim koji jedini daje vodu i odgovore.
„Bio sam stranac i primili ste me, primila si me. Gospodin zna da su stranci oni koji su najnesigurniji, da kada dolaze ne dolaze svojima, nego imamo često pogrebe na kojima se pravi distancu. Njezin pogreb nije pravio distancu. U njenom društvu osjećali su se kao kod kuće, pa tako ih je i zvala, tako ih je osjećala, da su to ukućani Božji, pa onda i njezini ukućani.

Biskup je napomenuo da nijedan čovjek nije bez bolesti, nijedna društvena skupina nije bez bolesti, tek su možda neke bolesti tipične za određenu skupinu. Ali dodao je da bolest nije bila ona koja odvaja, već ona koja privlači.

S. Karolina imala je Kristov lijek u svojim rukama 

„Gospodin nam u ruke daje lijek za druge i mi ga nosimo dalje. Sestru Karolinu bolesti nisu odbijale, niti udaljavale od drugih, naprotiv privlačile su je bolesni, jer su trebali lijeka, a imala je Kristov lijek u svojim rukama“, zaključio je biskup Radoš.

Na kraju mise, sažalnicu predsjednika Hrvatske biskupske konferencije i zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića za sestru Karolinu Miljak pročitao je generalni tajnik HBK vlč. Krunoslav Novak.