Biskup Radoš je misu slavio u zajedništvu s biskupom u miru Josipom Mrzljakom, zatim kanonicima Stolnog kaptola i najbližim suradnicima, župnicima i župnim vikarima varaždinskih gradskih župa te drugim svećenicima. Na velikom su slavlju sudjelovali mnogobrojni vjernici iz varaždinskih, kao i okolnih župa, redovnice te ovogodišnji prvopričesnici u bjelini iz Katoličke osnovne škole Svete Uršule.

Pozdravljajući okupljene vjernike na početku euharistije biskup Radoš je rekao kako na svetkovinu Tijelova na poseban način slavimo Onoga koji za sebe kaže da je Živi Duh koji je s neba sišao. Kruh koji će i danas sići među nas, koji je svaki put prisutan kada slavimo euharistijsko slavlje. Onaj tko blaguje ovaj kruh, živjet će uvijeke, poručio je uvodno biskup Radoš.

U svojoj homiliji okupljenom narodu Božjem u varaždinskoj katedrali mons. Bože Radoš je kazao kako želimo proslaviti svetkovinu Tijela i Krvi Kristove, kao najveću tajnu naše vjere. Želimo je dotaknuti, o njoj razmišljati i utisnuti u svoju dušu i sjećanje.

– U hramu našega sjećanja žive događaji koji su prošli, ali su sačuvani. Dovoljan je jedan podražaj da se u naše misli vrate naše djetinjstvo ili drage osobe koje su daleko ili su, pak, prešle granicu ovoga života. Dovoljna je jedna riječ da se vrate u naše misli i da ožive i ponovno žive. Sjećanje nije samo vraćanje u razum i misao. Etimologija riječi nerijetko će nas vratiti na početak i otkriti nam bit. Recordare, Talijani kažu ponovno ući u svoje srce. Čovjek koji je izgubio pamćenje da se sjeti ponovno ući u svoje srce, izgubio je sebe i bogatstvo koje čuva i od kojega živi – rekao je biskup Radoš.

U nastavku propovijedi mons. Radoš je razmatrao nad čitanjem iz Knjige Ponovljenog zakona gdje Mojsije opominje svoj narod neka se sjeća puta kojim ga je Gospodin vodio po pustinji četrdeset godina kako bi ga ‘ponizio i iskušao i doznao što mu je u srcu’. Mojsijevu poruku “Sjeti se!” Obećanom Božjem narodu biskup naziva toplom te nadalje podsjeća kako je Gospodin bio uza svoj narod cijelo vrijeme. Pustinjom je, slikovito dodaje mons. Radoš, tekla rijeka Bože ljubavi.

– Božja ljubav je tekla tako moćno da je mogla probiti stijenu kako bi njegov narod imao vode, kako bi imao život. Ta ljubav je tekla tiho, a opet tako moćno da je svakoga jutra Izrael mogao pokupiti ono što je Gospodin posijao za njih. U toj pustinji i pustoši Gospodin je bio prisutan, bio je dobar, bio je Otac koji ih hrani kruhom, ali i svojom Riječi. Više od one mane kojom ih je Bog svakodnevno hranio, Izrael se treba sjetiti Božje ljubavi i blizine koja ih nikada nije napustila. Ovo sjećanje je zapravo da ne bi srce postalo tvrdo i kameno, da se ne zatvori u sebe. Jer ono što je tvrdo i zatvoreno, ne može više biti plod. Želimo da srce bude otvoreno, da u njega ponovno uđe Božja ljubav kako bi bili plodni i zemlju natopili te živjeli od onoga što Bog daje – poručio je mons. Bože Radoš.

Izraelska mana je slika kruha koji s neba silazi. Slika je to Božje ljubavi koja teče kroz Stari zavjet tiho, možda i ispod zemlje, ali postat će vidljiva ljubav koja hoda s nama, rekao je biskup te u nastavku podsjetio na Isusove riječi učenicima na Posljednjoj večeri ‘sjetite se, ovo činite meni na uspomenu, sjetite se i neka vam prođe kroz srce ono što sam vam učinio’.

– Gospodin poručuje svojim apostolima neka se sjete njegovih riječi i neki im prođu kroz srce, ali kao žive riječi koje od toga kruha čine čudo, prvo temeljno i najveće čudo. Bog se po tom kruhu ponovno pojavljuje među nama kao živi Bog, postaje naša hrana i naš život. Sjetite se, neka te riječi prođu kroz vaša srca i Bog će postati živ u našim životima. Tako je to tajanstveno i moćno. Isus će preobraziti naš život ako mu dopustimo da otvori našu nutrinu, naše srce i prođe kroz njega. Neće to više biti srce od kamena, neće biti neplodno ni natopljeno mržnjom, već ljubavlju koju ima onaj koji je sišao među nas potpuno nam se predavši – poručio je biskup.

Slavlje je tradicionalno zaključeno svečanom tijelovskom procesijom ulicama i trgovima užeg centra grada Varaždina, uz molitvu i pjesmu. U svečanosti je tradicionalno sudjelovao velik broj vjernika, svećenika, redovnika i redovnica, a pokaznicu s Presvetim Oltarskim Sakramentom, koju je nosio biskup Radoš, pratili su uobičajeno članovi Varaždinske građanske garde.

Svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove, Tijelovo, svake se godine slavi u četvrtak nakon nedjelje Presvetoga Trojstva. Sama je svetkovina ustanovljena s nakanom da se posebnim danom proslavi jedno od najvećih otajstava katoličke vjere, Kristova trajna prisutnost u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Od pontifikata pape Ivana XXII.(14. st.) ova svetkovina slavi se procesijom u kojoj se u pokaznici nosi Tijelo Kristovo. Noseći Tijelo Kristovo u svečanoj povorci i blagoslivljajući njime ne samo one nazočne već cijeli svijet, katolici se u isto vrijeme podsjećaju kako oni sami svojim životom moraju biti žive pokaznice i biti izvor blagoslova za svijet, pokazujući da kao hodočasnici, stupaju za Kristom prema konačnom cilju svoga života.