Na početku je uvodni pozdrav izrekao biskup domaćin, porečki i pulski ordinarij mons. dr. Dražen Kutleša. Molitvi su prisustvovali mons. Ivan Milovan, umirovljeni porečki i pulski biskup, mons. Janusz Blachowiak, tajnik Nuncijature u Zagrebu, te više svećenika. Pjevanje svečane večernje vodio je vlč. dr. Josip Grbac te laniški župni zbor kojim je dirigirao preč. Mario Žmak.

U homiliji, citiravši Duhovni dnevnik blaženika, biskup Perić je kroz blaženikova promišljanja progovorio o oholosti, nazvavši ju „glavnim grijehom“. Prvi je citat od 28. ožujka 1943., kojeg je blaženik zapisao na duhovnim vježbama u Rimu: „Protivna poniznosti jest oholost: koja se sastoji u tome da se pripiše sebi ono što je Božje, njome se hoće postati Bog: ‘eritis sicut dii’ (bit ćete kao bogovi). To Bog ne može podnosit; oholost se baš točno protivi jednosti Božjoj“.

„Pogođen opis oholosti koja je protivna poniznosti”, istaknuo je propovjednik, „ohol čovjek pripisuje sebi što je Božje. Poniznost je istina, a oholost je laž. Ne samo da čovjek laže da je nešto njegovo, a nije njegovo, već i krade od Boga darove i hvali se da su njegovi.” Propovjednik je svoja tumačenja potkrijepio živopisnim primjerima iz života. Citiravši blaženikov zapis sa duhovnih vježbi u Dajli, od 30. kolovoza 1942., u kojem oholost naziva „izvorom svake nesreće“ te „preprekom napretku na putu savršenstva“ propovjednik je istaknuo blaženikovu izuzetnu poniznost, on moli da sebi ne pripisuje ništa osim grijeha, moli da se u njemu nastani „anđeo poniznosti“, a ne „đavao oholosti“.

Na duhovnim vježbama za đakonat, u pulskom Samostanu sv. Franje, blaženik moli Boga „milost da uvijek bude iskren pred sobom i pred Bogom, da ne pristaje nego uz istinu i da se ne straši istine“.

Biskup je zatim, citiravši zapis iz Duhovnog dnevnika od 4. prosinca 1942., spomenuo njegovu unutarnju borbu u nastojanju ustrajanja u vjernosti svećeničkome pozivu. Taj je citat naslovio „Ili mlada Bettina, ili mlada misa“, misleći na djevojku koje je htjela da on odabere put bračnoga života. Četiri mjeseca prije svog svećeničkog ređenja blaženik je, svjestan svoje neznatne snage u opiranju napasti zapisao: „Od Bettine i Alde očuvaj me (Bože). Daj da bude moje srce sasvim u tvojim rukama.“

Na kraju je biskup citirao molbenicu koju blaženik zapisuje 12. lipnja 1943. godine, upućenu Blaženoj djevici Mariji: „Majko, u tvoje se ruke predajem i preporučujem se tebi. Ti znaš moje velike potrebe, Ti poznaš moju nejaku volju.  Ti vidiš moje mane: moje sebeljublje moje oholosti! Svu skrši u meni tu slabu (zlu) travu i posadi u moje srce ljubav živu, djelujuću, osnovanu na vjeri i ufanju. Isprosi mi tu milost od Duha Svetoga. Neka se on nastani u meni i on neka vlada nada mnom. On neka mi pomogne u spoznaji samog sebe, i neka popravi izravna u meni ono što je krivo“.

„Gospa ga je doista i uslišila, sve je prenijela Duhu Svetomu, koji je bdio nad njim. Provjeravao ga u kušnji i čuvao ga od napasti. Pratio ga svojom milošću. Do pobjede. Do oltara da postane Misnik. Do oltara da postane Blaženik, Mučenik”, naglasio je biskup Perić te zaključio homiliju zazivom: „Blaženi don Miroslave, mučeniče, pomozi nam da ne budemo ohole praznine, nego ponizne punine milosti Božje!“

Perić je 2017., kada je objavljeno prvo izdanje Duhovnoga dnevnika bl. Bulešića, radio teološku korekturu izdanja pa je stoga  izvanredan poznavatelj tog blaženika.

Održano je zatim kraće klanjanje pred Presvetim. Biskupi, svećenici i vjernici uputili su se zatim prema župnoj kući gdje je mons. Rajić, uz prigodnu molitvu blagoslovio novouređenu memorijalnu zbirku.

U ondašnjem župnom uredu i još jednoj prostoriji postavljena je memorijalna zbirka spomena na „krvavu krizmu“ i mučeništvo bl. Miroslava. Postavljeni je novi pod, no u župnom uredu izložen je, na originalnom mjestu, dio drvenog poda na kojem je ležalo tijelo Miroslava Bulešića u trenutku mučeništva. Daske, natopljene mučenikovom krvlju postavljene su na tadašnje mjesto, zaštićene staklom i prikladno osvijetljene.

Obzirom na raspored prostora osposobljen je još jedan ulaz kojim se ulazi u veću prostoriju pored župnog ureda. U toj je prostoriji, koja može primiti više desetaka hodočasnika, postavljena stalna projekcija dokumentarnog filma o mučeništvu bl. Bulešića. Osim toga, memorijalna zbirka fotografijama i drugim prigodnim predmetima i muzejskim eksponatima iz prve polovice XX. stoljeća posjetitelje upoznaje s poviješću bogate pastoralne aktivnosti te župe koja je prije Drugog svjetskog rata imala gotovo tisuću stanovnika.

Izložena je fotografija i originalni popis krizmanika generacije 1947., a poseban dio donosi detaljniju povijesnu građu o biskupovom izaslaniku mons. Jakobu Ukmaru kojeg su napadači istovremeno s umorstvom bl. Bulešića pretukli, te ostavili bez svijesti uvjereni da su ga ubili. Zbirka nadalje, slikom i dokumentima, hodočasnicima približava lik i djelo vlč. Stjepana Ceka, tadašnjeg laniškog župnika, kojeg je majka spasila sakrivši ga ispod stepeništa, a koji je kasnije zajedno s više župljana Lanišća, nepravedno, montiranim sudskim procesima, osuđen na više godina zatvora. Autor izložbe je David Ivić, a tekstove su pripremili vicepostulator vlč. mr. Ilija Jakovljević i kancelar biskupije preč. Sergije Jelenić.

U prostoriji župnog ureda, osim dijelova originalnog poda, na istom se mjestu od onda nalazi i komad zidne žbuke pošprican mučenikovom krvlju, a pored toga je njegov portret u prirodnoj veličini. Uz još nekoliko informativnih panoa i predmeta iz onoga vremena pored prozora je pisači stol na koje se nalazi knjiga hodočasničkih zapisa. Perić je ovom prigodom zapisao „Na mjestu mučeništva za vjeru u Isusa Krista svećenika i mučenika blaženoga Miroslava Bulešića uzdižem žarke molitve Presvetom Trojstvu za blaženikovu kanonizaciju, za njegovu Istru, za njegov hrvatski narod i Crkvu Božju. Blaženi mučeniče Miroslave moli za nas.“

U izjavi za medije, na pitanje u čemu blaženi Bulešić može biti najveći uzor ljudima današnjeg vremena, Perić je istaknuo: „Blaženi Bulešić nam je uzor u vjernosti zvanju koje čovjek ima. Jesi li djevojka budi vjerna, čestita i čista djevojka, jesi li majka budi vjerna odana supruga, prava majka svojoj djeci, jesi li svećenik budi čvrst i čist u svome svećeničkom zvanju, jesi li redovnik, redovnica ustraj u zvanju i daj primjer drugima, mladićima i djevojkama da izaberu duhovno zvanje, jesi li biskup budi vjeran biskup na svome mjestu, da budeš primjer i poticaj drugima, da se više nadaju i da više vjeruju.”

Ispod župne kuće obilježeno je mjesto, pojilo, gdje je ubojica, perući okrvavljene ruke i nož, ponavljao riječi bl. Miroslava Bulešića: “Isuse, primi moju dušu!”, te prokomentirao “Primio sam mu je ja!”, a označeno je i mjesto gdje je sakupljena krv iz župne kuće izlivena na posvećeno tlo pokraj crkve.

Jedan od eksponata je i komadić blaženikova kolara koji je okrvavljen u trenutku mučeništva. Izložen je u umjetničkom drvorezu koji je djelo Mate Žmaka Matešića, svjedoka po viđenju laniških događaja, koje je kasnije opisao u knjizi „Krvava Krizma – Lanišće 1947.“

Dio opusa izložbe su također: komadić košulje s tragovima blaženikove krvi koji je izložen uz jednu od njegovih prvih fotografija i prvi reljefni portret kojeg je nekoliko godina nakon mučeništva dao izraditi vlč. Atilije Krajcar 1969.

Tadašnja prostorija župnog ureda, mjesto mučeništva, gdje se na zidu nalazi uokvireni ulomak tadašnje žbuke s blaženikovom krvlju, uređeno je preostalim originalnim namještajem i drugim predmetima koji su se tada ondje nalazili.

Zahvale prije odlaska prema župnoj kući izrekao je vlč. Josip Mašina, župnik domaćin, koji je uz zahvalu biskupima i svećenicima te zahvalu svim suradnicima na projektu postavljanja memorijalne zbirke, posebnu zahvalu uputio mještanima Lanišća na neprocjenjivoj suradnji u svemu što se čini.

Drugi dan obilježavanja obljetnice mučeništva nastavlja se svečanim misnim slavljem u Svetvinčentu, na samu obljetnicu mučeništva, u subotu 24. kolovoza u 18 sati.