Uvodeći u misno slavlje, biskup Šaško je rekao: „Donosimo pred Gospodina nesebično služenje vas koji ste pozvani biti očitovanje Božje blizine bolesnicima i slika Krista liječnika, koji ste pratitelji ljudi u njihovim prolascima kroz razne kušnje koje izazivaju bolesti. U ovu euharistiju uključujemo i sve one koji i u ovome trenutku rade u klinikama, na odjelima, u ambulantama, kao i one koji se pripremaju za nova dežurstva, za bdjenja, za pokušaje ublažavanja tegoba bližnjih. U našim su nakanama, ali još više, u Kristovu prinosu ljubavi, bolesnici i članovi njihovih obitelji, kako ovdje na Rebru, tako i u drugim bolnicama i domovima, u obiteljima, i posebice u samoći. I ovo slavlje govori da nitko tko vjeruje u Boga nije sam“.

Tumačeći u propovijedi Evanđelje po Mateju u kojem dva slijepca vjerujući u Gospodina ozdravljaju (Mt 9, 27-31), biskup Šaško istaknuo je da smo svi mi „slijepci koji pokušavaju ići za Isusom, u nama postoji Božji dar kojim možemo osjetiti Isusa kao čežnju koja čovjeka pokreće”. Prvo je čudo osjetiti se slijepim jer sljepoća žudi za svjetlom kojim na nov način vidimo sebe i druge ljude. Isus nam daruje to novo svjetlo mijenjajući naš pogled. Kršćanstvo se toliko puta očituje kao nov način gledanja poznatoga, kao promjena i liječenje našega životnoga pogleda, rekao je biskup.

Dvojica slijepaca već su doživjeli čudo jer vapaj je oblik molitve koji najsnažnije govori o tome što treba biti molitva – izražaj onoga što kao istinska čežnja viče u najdubljim slojevima našega bića. Kada ispovijedamo svoju vjeru primamo milost novih očiju i novoga pogleda, istaknuo je biskup Šaško.

Pitajući zašto dobivamo dojam da naša molitva nije uslišana, propovjednik je istaknuo da se kao kršćani obraćamo Bogu koji najbolje poznaje što nam je potrebno. Istina, životno puno puta nije lako prihvatiti istinu da Bog ne ispunjava naše želje nego svoja obećanja. Čudo se događa onda kada svojom vjerom prihvatimo što je Božje, što Bog ostvaruje za nas, što nam je Bog darovao u svome Sinu, poručio je biskup Šaško.

Upozorio je da svrha i smisao čuda nije u njemu samome već je ono znak koje nam otkriva prisutnost Božjega kraljevstva; ono je dakle putokaz prema drugoj dimenziji. Napomenuo je da nije važnije što sam ja ili netko drugi uslišan, već tko je to učinio i radi čega. Božja riječ danas daje putokaz za otvaranje pogleda, da bismo vidjeli čuda kojima Bog ispunjava naše dane, velikodušnost, ljepotu ljudske blizine, i najveće čudo koje možemo doživjeti – primijetiti blizinu Boga koji je došao i koji dolazi.

Obraćajući se bolničkom osoblju biskup je istaknuo da su upravo oni „službenici Božje blizine ljudima, dionici čudesnih djela”. Jer na tom se mjestu znanost i vjera, znanje i nespoznatljivo susreću na čudesan način. Medicinski stručnjaci i znanstvenici s drugih područja u ovim pandemijskim neprilikama posegnuli su za rječnikom koji je više nalik religijskomu negoli akademskomu – vjera, nada, ljubav, žrtva zacijelo ne dolaze iz „rječnika raščlambe pozitivnih podataka o mjerljivoj stvarnosti”. Pa ipak, upravo ti pojmovi obuhvaćaju cijeli naš život; za njih uvijek ima i treba biti mjesta, istaknuo je biskup.

Predstavljajući ukratko život sv. Barbare, istaknuo je da ju je od rane dobi odlikovalo učenje i skrovitost, nenametljivost. Današnji je dan, dan prije pogubljenja i to očevim mačem, spomen njezinih odgovora sucima prije 1731 godinu. Crkva čuva onaj spomen koji ne mogu udaljiti godine i stoljeća, što je prepoznala osobito u svojim mučenicima, napomenuo je biskup Šaško, dodajući: “Ali, ono što nas istinski približava, što spaja vremena i prostore jest ljubav, satkana od istine, dobrote i ljepote”.

Posebno je istaknuo da je svetu Barbaru resilo učenje i skrovitost, te odvažnost i ustrajnost, i okupljenim liječnicima i zdravstvenim djelatnicima napomenuo da i njihov rad traži puno tišine, samozatajnosti i trajnoga učenja. Suprotnost hrabrosti nije poglavito strah i kukavičluk, nego – sebičnost. A biti liječnik ili medicinska sestra, biti dio osoblja koje se brine za bolesne izravan je govor nesebičnosti. Za nju je potrebna odvažnost, taj dar Božjega Duha, da bi se trošilo za druge, istaknuo je biskup. I četvrta odlika svete Barbare – ustrajnost – također je vidljiva u njihovu pozivu. Uz svoje izlaganje života za druge, ne treba zaboraviti da ste i vi izloženi Gospodinovoj ljubavi, poručio im je, dodajući da je zato ta crkva dragocjena.

Te odlike – učenje i skrovitost, odvažnost i ustrajnost – ne pripadaju samo svetoj Barbari, nego i vama i u dubokoj su suprotnosti s onime što promiče suvremenost, napomenuo je biskup okupljenima. A ako se društvo oblikuje na temelju takvih naglasaka, razumljivo je da dolazi do nesporazuma, napetosti i nemira. Ako ne znamo koje su istinske vrednote, tada je i komunikacija dovedena do nerazumljivosti, poručio je biskup. No, govor liječničkog i medicinskog poziva je jasan: biti uz čovjeka u njegovoj ranjenosti, necjelovitosti, u trpljenjima. Božansko je to poslanje. Upravo zbog njega pozvani ste čuvati i promicati istinu o čovjeku, o njegovoj stvorenosti, o njegovoj krhkosti, o njegovoj uzvišenosti; istinu koja ne smije biti na raspolaganju bilo kakvoj manipulaciji: političkoj, gospodarskoj, medijskoj, poručio je biskup Šaško okupljenima.

Među koncelebrantima mise bili su župnik i bolnički kapelan Zdenko Perija, dekan Maksimirsko-trnjanskoga dekanata preč. Josip Golubić i profesor na KBF u Sveučilišta u Zagrebu dr. sc. Fra Ante Crnčević.

Na samu svetkovinu sv. Barbare, u subotu 4. prosinca, slavit će se dvije mise: u 9.30 sati za djelatnike preminule u 2021. te svečana misa u 18 sati.

Bolnička župa osnovana je 1942., istovremeno s početkom djelovanja bolnice koja je izgrađena u predjelu Zagreba koji se zvao Rebar. Izgradnju bolnice inicirala je i u pedesetpostotnom iznosu putem zaklade financirala Zagrebačka nadbiskupija. Bl. Alojzije Stepinac župi je za zaštitnicu odredio sv. Barbaru, zagovornicu dobre smrti. S vremenom je bila potrebna i obnova te crkve, te je dovršena 2014. godine. U ožujku prošle godine oštećena je u potresu, te je tijekom ljeta ponovno obnovljena.