1. Poneki tumač je zgodno primijetio da je ‘glavni lik’ u današnjemu Evanđelju – gozba. Isus je volio gozbe, zajedništvo za stolom s ljudima; i sliku gozbe često je uzimao kao sliku nebeskoga kraljevstva. Rado je bio za stolom s prijateljima, ali i s farizejima, javnim grješnicima, s onima koje su drugi osudili i isključili. Za stolom nam je predao najljepše pouke.

Isus nije nikada odjeljivao tzv. stvaran život od duhovnoga života, kao da bi duhovni život bio nestvaran. Temeljne zakonitosti posvuda su jednake. U životu današnjih vjernika takva je dosljednost puno puta narušena, jer blagovanje s prijateljima, pa i s članovima obitelji često je u raskoraku s našim zajedništvom u crkvi.

Zašto je to važno primijetiti?

Za proroke je istinsko štovanje Boga vidljivo u životu, a za Isusa sve što čovjek čini treba izvirati iz Božje riječi i iz njegova dara. Tako su za Isusa zajedno i kruh i poljsko cvijeće; jato vrabaca i djeca u igri; slavljenička gozba i samotna molitva u noći.

Sjedeći za stolom s Levijem, Zakejem, s farizejom Šimunom, s tisućama ljudi na obali jezera, s Dvanaestoricom na Posljednjoj večeri, Isus je od kruha koji se dijeli, koji je lomio, stvarao čudo novoga susreta, nešto poput ogledala za tadašnje suvremenike i nešto poput plana za sve koji ga žele slijediti.

2. Pozvati Isusa za stol bilo je izazovno. Bila je to prigoda da mu se postavljaju pitanja, da ga se promatra, da ga se pokuša obescijeniti postavljanjem zamki. Međutim, za one koji su imali loše namjere Isusova je prisutnost ujedno bila i otvorena opasnost, jer su Isusovi postupci i riječi zbunjivali, dovodili u pitanje ponašanje domaćina i gostiju.

Tako je i u Evanđelju koje smo upravo slušali. Isus savjetuje da uzvanici zauzmu posljednje mjesto. To, istini za volju, savjetuju i neki drugi, ali je Isusova posebnost u tome da razlog za to nije lažna poniznost, neka žrtva ili osjećaj skromnosti. Isusovi učenici trebaju voljeti posljednje mjesto, jer je to Božje mjesto; mjesto Boga koji se objavio kao poslužitelj. Nije došao da bude služen, nego da služi. Bog koji počinje od posljednjih; ne od: uglednih, velikih, zaslužnih, bogatih, pravednih, preuzvišenih, prečasnih, časnih…; ne od ljudi koji žele napredovati u karijeri, u moći, u vladanju.

To je obrat Boga koji se utjelovio radi nas i našega spasenja.

3. Isusov je govor redovito pratila i neka gesta, znakoviti postupci i ponašanje. Naime, govor gesta, određenih znakova, razumiju svi ljudi: djeca i odrasli, učeni i neuki, jer je taj njegov govor govor srca. Takve geste stvaraju obrat na ljestvici vrijednosti i u načinu življenja.
Isus taj obrat pojačava…

Najprije spominje četiri skupine ljudi koje ne bi trebalo pozivati na objed ili večeru: prijatelje, braću i sestre, odnosno bližu i daljnju rodbinu te bogate susjede. Ako se izuzmu oni s kojima postoje moguće napetosti, to su redovito ljudi koji pripadaju lijepim životnim odnosima, ispunjenima toplinom, puninom osjećaja, srdačnosti i prihvaćanja, potpore i dobrohotnosti.

Isus ističe i razlog zbog kojega kaže da takve ne pozivamo, a to je mogućnost uzvraćanja. Našemu je Gospodinu stalo da se sve ne zatvori u prividnoj ravnoteži uzajamnosti davanja i primanja; logike trgovanja, čistih računa, ili pak nadmoći, očitovanja snage i oholosti.

Umjesto spomenutih, Isus predlaže druge četiri skupine ljudi: siromahe, sakate, hrome i slijepe. To su četiri stube ili smjerokaza koji omogućuju ići onkraj mogućnosti uzvrata i vode u područje darovanosti.

To je poziv koji je uvijek zvučao nelogično, neopravdano, pa tako i danas: Ispuni svoj dom, svoje srce, svoj život brigom za ljude koji nisu prihvaćeni i koji nisu primijećeni. Jasno je – ne radi se samo o gozbi, o blagovanju. Ono je slika cjeline međuljudskih odnosa.

4. Zbog toga je današnja Radosna vijest tako prikladna za naše davanje hvale Bogu za stoljeće služenja, darivanja i žrtve sestara milosrdnica.

Isus naviješta i uprisutnjuje Boga koji voli bezuvjetno; koji voli naizgled gubitničkom ljubavlju. Taj njegov dar je put novosti kojoj smo i mi povjerovali i kojom nastojimo živjeti svoju vjeru.

Siromasi, sakati, hromi i slijepi – četiri su kategorije koje mnogi doživljavaju kao nesretne ljude koji ne mogu širiti ništa osim tuge. Te četiri skupine ljudi upozoravaju na naše stranputice koje sežu do dobro nam poznatih kušnja, onih Isusovih i naših; kušnja koje se tiču svačijega života: kušnja moći odnosno vladanja, bogatstva i viđenosti.

Toj kušnji podliježe i naše doba: bogati su moćni, bahati vladaju, ugled se može kupiti ili ga se, barem medijski, može stvoriti i tako predstaviti.

Prođimo još jedanput četirima skupinama koje se svode na dvije: na siromašne i bolesne. No, dobro je vidjeti baš četiri naglaska koja su u suprotnosti sa sadašnjim poimanjem vrijednosti čovjeka.

Siromasi nemaju ništa pa se čine bespomoćni.

Sakati uglavnom ne mogu proizvoditi pa ostavljaju dojam beskorisnih.

Hromi se otežano kreću pa se čine neprisutnima.

Slijepi ne vide izvana; ne procjenjuju izvanjsko pa ih ne privlači zemaljski ugled te su i sami nerijetko smatrani neuglednima.

Takvi ljudi kao da smetaju svijetu ‘promicanja dojmova’. Doduše, u tome su svijetu i oni ponekad iskoristivi, također za prolazne dojmove, kao što su: humanost, solidarnost, suosjećanje.

5. Ne možemo danas preskočiti ni sebe. Ovdje stotinu godina živi zbilja koja ne može preživjeti od dojma, nego je ukorijenjena u drukčija polazišta.

Pozvale su nas sestre, ne zato da bismo im uzvratili. To ionako nitko ne može učiniti u dovoljnoj mjeri. Pozvale su nas da budemo s njima. U konačnici, sestre su prenositeljice Kristova poziva na susret s njim. Jer, euharistija koju slavi Crkva je upravo to: dioništvo u nebeskome kraljevstvu.

Današnja Radosna vijest, današnje slavlje u Lužnici nas pita: Koga mi u životu cijenimo, do koga nam je stalo, koga pozivamo i koga bismo pozvali? Uostalom, zašto smo ovdje; što nas privlači i što ima snagu privlačiti stotinu i stotine godina? Koju to vrijednost ima ovaj prostor, ovaj dvorac, park i perivoji, polja, staze i raslinje? Jesu li to samo ljepote i zanimljivosti kakve ima sve što je staro više od stotinu godina?

Ovdje je nedvojbena posebnost prisutnost Kristovih učenica, kćeri i sestara sv. Vinka Paulskoga. Pritom je najmanje važan ovaj dvorac. Netko će odmah zaključiti da je on izvanjski u suprotnosti s onim što nam Isus izravno govori. Dvorci odišu svijetom bogatih, bliskih, rodbinski i interesno povezanih, za svijet uglednih i moćnih.

No, sestre milosrdnice u dvorcu pokazuju istinu da se na svakome mjestu, u svakome ozračju može živjeti ljepota evanđelja i kršćanske kulture nošene i protkane poniznošću. Ona tada iznutra mijenja odnose, vrijednosti i ciljeve.

6. To je govor našoj hrvatskoj i europskoj suvremenosti. Gledajući ove prostore kroz stoljeća i u njima stogodišnju prisutnost sestara, lako ćemo shvatiti što za sobom ostavlja oholost, a što poniznost.

Sestre su ove prostore preobrazile u dvorane, perivoje i polja milosrđa, poniznosti i vječnosti. Njihov rad svjedoči o svim djelima milosrđa, i tjelesnih i duhovnih. Ovdje se u Lužnici zrcali istina da su na gozbu Božje ljubavi pozivale siromahe i bolesne; za njih živeći i ne tražeći za sebe povlastice i dojmove.

Gozba ljubavi i nebeskoga kraljevstva vidljiva je u brizi za promicanje otajstva života, za odgoj i obrazovanje, za obitelji i društvo u cjelini. Za tu su gozbu građeni: samostani, bolnice i sirotišta, učilišta i susretišta, u kojima je naviještana i svjedočena Očeva dobrota, Kristova blizina, snaga Duha životvorca, nadahnitelja i pratitelja.

Sve je očitije da nam u crkvenome i u društvenome životu nedostaje nešto što se ne može postići nego je dar. Crkva je našla u slijepoj ulici svaki put kada je u svojim razmišljanjima, u govoru i djelovanju polazila od zasluga i oslanjala na ljudska postignuća, zaboravljajući da živi od darovanosti, od milosti vjere, nade i ljubavi.

I društvo nailazi na slične poteškoće, ako svoje snage iscrpljuje zatvoreno u prolaznost, poglavito zbog toga što isključuje važnost vječnosti.

7. Lužnica, prostor koji spaja ljepotu zemlje i prirode s kulturom; Lužnica sa sestrama upućuje upravo na vječnost, usko povezanu s poniznošću. Čovjek koji ne računa s vječnošću teško može biti istinski ponizan. Može biti razočaran, malodušan, nepokretan i bezvoljan, pritisnut k zemlji, ali ne istinski ponizan.

Neki su jezici preuzeli lijepu poveznicu između riječi humus (zemlja) i humilis (ponizan), ali to ne znači pritiješnjenost zemljom i zemaljski. Svatko tko je u dodiru sa zemljom, s klijanjem i rastom, otkriva čudesno otajstvo darovanosti života, radosti i ljubavi.

Naše suvremene poteškoće leže u odvajanju čovjeka od te jednostavne istine čudesnoga dara koja je vidljiva na zemlji i u zemlji; a zanemarivanje darovanosti odvaja i čovjeka od čovjeka.

Sestre ovdje stotinu godina obrađuju zemlju, siju i sade, mučeći se i radujući se plodovima, od kojih je nastajala ljepota zajedništva, radost djece u učionicama, bolesnika u bolnicama, obitelji u svojim domovima. Nepregledno mnoštvo koje je nastalo odazivom Kristu, odazivom na poziv Vječnoga.

8. I dalje vrijedi: gdje nema vječnosti, nema poniznosti; gdje nema poniznosti nema darivanja, gdje nema darivanja, nema zajedništva. Može se stvoriti dojam, ali za dojam se ni ne živi niti se za dojam umire.

Iz moga srca i očiju ne mogu nestati sestre milosrdnice koje sam kao dječak promatrao kako se mole i marljivo rade u vrtu, na poljima, u stajama. I tada sam naslućivao nutarnji stav povezan s vječnošću. Čudilo me kako uvijek sve stignu napraviti, ali se na njima ne vidi žurba.

Kasnije sam shvatio da sam bio na putovima, perivojima, poljima milosrđa i darovanosti, poniznosti i vječnosti.

To privlači i uvijek će privlačiti. To vrijedi kao pouka nama u Crkvi da ne idemo za logikom koju nudi svjetovnost. Jednako je tako to poučno za društvo i za katolike u njemu da kao okosnicu pronalaze načina za ugrađivanje vječnosti kao konačnoga razloga za sve oko čega nastoje. Za nas kršćane i katolike vječnost je zajedništvo u ljubavi Trojedinoga Boga.

Mi smo već dionici toga zajedništva, najviše po euharistiji.

Pozvani smo, jer se prepoznajemo siromašnima, sakatima, hromima i slijepima, ali s darom koji nadilazi svaku našu nemoć i ograničenja.

S tim smo darom blaženi, pronalazimo svoju radost na licu bližnjih svaki put kad ne radimo nešto iz sebičnosti, u društvu redovito zvanoj ‘interesom’, nego iz velikodušnosti, jer Bog daruje radost onima koji otvaraju prostore ljubavi, počevši od poniznosti.

9. I na kraju još samo crtica o imenu ‘Lužnica’ koje je očito povezano s lugom, kao šumarkom, gajem, vlažnim i močvarnim mjestom. No, lug je i pepeo, onaj koji nastaje izgaranjem drveta.

Jučer sam se sjetio Lužnice u pomalo neočekivanom kontekstu – pri svome pokušaju da očistim odvod. U starini (ne tako davnoj) rado se čistilo pepelom, a to i druga prirodna sredstva i danas se vraćaju u uporabu. Međutim, danas je pepeo rijetkost, a pri mojemu pokušaju i ne bi bio od posebne koristi.

Ipak je pomogla upravo lužina. Poznate su nam alkalne otopine dobivene izluživanjem drvnoga pepela. Na tome tragu je i natrijev karbonat, soda bikarbona, ubrojena među slabije lužina koju sam za čišćenje odvoda koristio u kombinaciji s octom.

Nekako mi se nametnula misao o povezanosti Lužnice i čišćenja. Ne mislim pritom samo na osobnu zahvalnost sestrama koje su se brinule za čistoću u ustanovama i zajednicama u kojima sam živio od sjemenišnih dana, nego mislim na čistoću koja je dolazila i dolazi od upućivanja na vječnost i po svjedočenju vječnosti u svakidašnjici.

Samo vječnost pročišćuje do dna ljudskoga bića, do srži istine o čovjeku i svijetu. Samo vječnost koju nam je otvorio i darovao Isus Krist mukom i uskrsnućem istinski preobražava.

Nadam se da ćemo prolazeći pokraj ovoga samostana ili na spomen Lužnice, osjetiti čežnju za vječnošću i ostati u molitvi za naše sestre, za nova nadahnuća, za nove korake koji su mogući samo s poniznošću i kulturom darovanosti.

Volio bih da ponesemo sa sobom istinu da jedno stoljeće Lužnica pročišćuje – Kristovim darom vječnosti! Amen.