Za vrijeme Službe svjetla blagoslovljena je vatra izvan crkve i na njoj je upaljena uskrsna svijeća. Nakon što je u procesiji unesena u crkvu, đakon Petar Tisaj, na đakonskoj službi u župi Navještenja, otpjevao je svečani hvalospjev uskrsnoj svijeći.

U homiliji biskup Šaško je naglasio kako je navještaj uskrsnuća do nas došao prenošen svjedočanstvom žena koje su išle za Isusom.

„Marija Magdalena i Marija Jakovljeva izlaze iz kuće u trenucima kada se miješa tama i svjetlo, nošene žurbom ljudi kojima je do nekoga stalo. Čini se da idu praznih ruku; samo da dođu do groba, da vide, da se zaustave i dodirnu kamen; da potraže onoga koji im je nedostajao. Srce je poticalo na traženje i kao da im je traženje bilo dovoljno.

I baš tu kamo ih je vodilo srce, doživljavaju neobjašnjiv susret neba i zemlje, neopisiv anđeoski poziv da vide gdje je bio položen Isus. Anđelove riječi: Nije ovdje! dio su najradosnije vijesti, drukčije izrečene istine da je Isus živ.
On postoji, živi, ali ne ovdje. Treba ga potražiti drugdje; može ga se primijetiti i naći samo tamo gdje je život; posvuda, osim među mrtvima. Isus je živ u čežnji za ljepotom; u izborima veće ljubavi; u prihvaćanju ljudskih života od začeća; u porođajnim bolima majke; u plaču djeteta koje se rađa. On je u gestama pomirenja, u zagrljajima ljudi koji se vole; u nježnoj brizi za bolesne i tužne; u uzdasima umirućih, u brižnosti za stvoreni svijet…
Dobro je uočeno da izvješće o dolasku žena na Isusov grob otkriva iskustvo praga i to u tri oblika. Prvi je prag vremenski – zora, prag između noći i dana, tame i svjetla. Drugi je prag između života i smrti. Anđeo im govori da Isusa nema u grobu, da ga tamo ne traže, nego da gledaju prema drugomu obzoru, obzoru života i vječnosti. I treći je prag prag između straha i radosti; žene su preplašene događajem, ali obradovane novošću koja im je objavljena.
Zanimljivo je da najuzvišenija vijest u ljudskoj povijesti: da je Isus uskrsnuo, ta najveća zamisliva ‘eksplozija života’ ne potiče odmah na radost, nego rađa nesigurnost, nevjericu i strah. No, baš nam ta činjenica pomaže otkrivati istinsku veličinu događaja. Upravo ta muka ljudi da vjeruju da je Krist pobijedio smrt; upravo strah žena na grobu i sumnjičavost apostola daju naslutiti mjeru teško prihvatljive novosti. To je bilo onkraj svih očekivanja.
I danas ljudi koji ne traže, koji se zatvaraju vjeri najviše što mogu jest doći na tri praga opisana u Evanđelju. Dolaze do praga zore, ali sami ne mogu pobijediti snagu noći. Dolaze na prag praznoga groba, ali sami ne uspijevaju odmaknuti kamen. Dolaze na prag radosti, ali sami ostaju u strahu koji ne prelazi u ushićenje i oduševljenje.
U tisućama godina svoje povijesti ljudska je civilizacija pokušala snagom uma i vještina, volje i osjećaja, nadići i prevladati otajstvo smrti, ali je uvijek morala zastati na pragu.
Samo od trenutka kada je Bog, utjelovljen u svome Sinu, jedini on koji to može, svjetlom probio mrak, život obnovio svojim umiranjem i bojazan preobrazio u radost; od tada možemo prijeći prag svoje smrtnosti i svojih krhkosti.
Najveća je iluzija za čovjeka, najveća varka koja se i danas nudi pod raznim imenima; jest bilo koja vrsta pokušaja samonadilaženja, odbijanje Boga i njegove milosti. Svaki će se put udariti u zid zemaljske ograničenosti i ostati nijem na nekome pragu zemaljskih nemogućnosti.
Osjećamo da je u našoj domovini najpotrebniji taj navještaj – o novim počecima s Kristom. Jer, kao da ne vjerujemo u nove početke. Čini nam se da smo ih imali previše, nadali se i umorili. Kušnja uvijek govori: Više se ne isplati pokušavati. Ostanimo u onome što je učinjeno… Kako je tako je.
Uskrs govori drukčijim govorom, novošću koja nije po ljudskoj mjeri, po mjeri naših umora, naših neuspjeha, naših strahova. To zna Božji neprijatelj; to znaju oni koji žele bezvoljne, malodušne, neslobodne i umrtvljene ljude s kojima se može upravljati i držati ih u pokornosti. Molimo za milost anđeoskoga navještaja Života i novih početaka.
Iz naznačenoga ‘iskustva pragova’ itekako se vidi da Uskrsnuće nije izmišljotina tih žena. Bilo bi daleko lakše, uvjerljivije, utemeljiti kršćanstvo na Isusovu životu, posvećenom bližnjima, čudesnim djelima izlječenja, ohrabrenja i micanju raznih zaprjeka među ljudima; lakše bi bilo – kako to i danas čine društvene skupine, političke stranke – graditi na stvarnosti ili dojmovima iznimnoga, dobroga života, uspjeha i primjera koje treba nasljedovati.
Bilo bi lakše utemeljiti pokret i religiju na muci, na hrabrome istupanju protiv religijske i političke vlasti, na umiranju koje prašta. Bilo bi bliže čovjeku, bliže ljudskoj mjeri. Ali uskrsnuće, taj temelj na kojemu stoji ili pada Crkva, nadilazi i apostole i žene; shvaćamo da to ne može biti njihov izbor; činjenica koja je istodobno i najteže prihvatljiva i najljepša u cijelome Svetom pismu. Činjenica koja, kada se usvoji, okreće život i takva – daruje život. Ovo je večer koja je rođena iz mnoštva upitnika; večer koja živi od puno zareza, od nedovršenih zapažanja i zadržanih osjećaja, i završava uskličnicima! Čak sedam uskličnika u kratkome evanđeoskom tekstu u hrvatskome prijevodu. I više od toga: zapravo, sve rečenice koje izgovaraju anđeo i Isus mogu na kraju imati uskličnik. ‘Vi se ne bojte! Ta znam: Isusa Raspetoga tražite! Nije ovdje! Radujte se! Nebojte se! Idite, javite mojoj braći da pođu u Galileju! Ondje će me vidjeti!’
Ovdje u vašoj župi Naviještenja, siguran sam da u tim rečenicama prepoznajete skoro jednake riječi onima koje anđeo upućuje Mariji donoseći Blagu vijest o početku koji je promijenio povijest; o začeću, o utjelovljenju Božjega Sina u krilu Djevice Marije. Noć usklika: Ne bojte se; radujte se; idite, javite, vidjet ćete me! Ova noć povezuje, ovdje se obistinjuje povezanost Božića i Uskrsa, Utjelovljenja i Otkupljenja, Stvaranja i Novoga stvaranja snagom Božjega Duha kojom je Isus uskrišen i živi u Crkvi, u nama.
Prihvatimo uskrsno svjetlo. Prvi kristološki himan koji je došao do nas sačuvan na grčkom vezan je uz noćašnje Kristovo svjetlo i nosi naslov Fos hilaron – Radosno svjetlo. Krist je svjetlo koje nas ispunja radošću. To je Krist za nas, nezaslužen i dragocjen dar. Zahvalimo za tolika svjetla koja se pale i koja se vide posvuda gdje netko pruža ruku, pomoć ljudima u potrebi, a puno je onih koji to čine, da bi tješili, ohrabrili, brinuli se, bili blizu, iz vjere u Uskrsnuće, iz snage Krista raspetoga i uskrsnuloga.
Noćas ne možemo i ne smijemo izbjeći predivno pitanje: Koji je tvoj novi početak koji ti nudi Gospodin, a bojiš se s njime prijeći prag u svjetlo, u život i u radost? Nisi sam, a odgovor je noćas ovdje, jer ovdje smo već onkraj pragova koji nas plaše; ovdje smo dionici spasenja. Cijelo noćašnje slavlje je naša ruka u Kristovoj ruci, naši životi u Božjemu zagrljaju“, rekao je u propovijedi biskup Šaško.

Za vrijeme trećeg dijela Vazmenog bdjenja, biskup Šaško je podijelio sakrament potvrde trima odraslim župljankama Doris, Lauri i Doris.

Vazmeno bdjenje animirao je mješoviti župni zbor. Nakon euharistije napravljena je zajednička fotografija biskupa, svećenika i ministranata.

Na Veliku subotu, brojni su vjernici župe Navještenja BDM posjetili župnu crkvu koja je bila otvorena od ranojutarnjih sati i pomolili se na prigodno postavljenom Isusovom grobu.