Budući da Hrvatska radiotelevizija (HRT) zbog izvanrednog stanja i oštećenja crkve Svetoga Marka jučer nije bila u mogućnosti od 10 sati na HTV1 i HR1 prenositi misu, misno se slavlje od 18.05 prenosilo na HTV3 i na HR1 od 18.05 sati. Od ponedjeljka 23. ožujka svakodnevna misna slavlja od 18 sati prenosit će se također iz crkve Tijela Kristova u Sopotu na HTV 3 i na HR3 od 18.

“Ponajprije donosim molitveno zajedništvo i blizinu našega nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića, zahvaljujući svima koji su očitovali svoju blizinu nadbiskupu i cijeloj nadbiskupiji u trenucima pogođenosti današnjim potresom”,  istaknuo je na početku misnoga slavlja biskup Šaško.

Izdvojivši one koji su vezani nekom službom kojom pomažu cijelomu hrvatskom društvu da lakše podnosi teškoće proizašle iz širenja bolesti, Zagrepčane i Zagrepčane koji su jutros doživjeli potres, napomenuo je kako najviše osjeća prisutnost onih za koje ovih dana najviše molimo: za oboljele, za članove njihovih obitelji, za liječnike i medicinsko osoblje te za sve koji se na razne načine skrbe za bolesne i pogođene potresom. “Dok se suočavamo s kušnjom, uzrokovanom – kako se to uobičajilo reći ‘nevidljivim neprijateljem’ – Danas smo ovdje, gdje učimo vidjeti onu ‘Nevidljivost’ od koje sve živi i po kojoj pobjeđujemo svako zlo i umiranje”, kazao je biskup Šaško.

U homiliji korizmene nedjelje koja se zove Laetare – Veseli se, biskup Šaško je govorio je o slijepcu od rođenja kojem Isus vraća vid, a čija završna ispovijed „Vjerujem, Gospodine!“ sažima i odzvanja nijanse Radosne vijesti u teškoćama povezanih s epidemijom. „Taj je čovjek živio stvarnost noći; od malena ono što je drugima bilo redovito, za njega je bilo teško i nepremostivo: hodati, igrati se…  I uvijek biti po strani, kao dijete i kao odrastao; na rubovima, bez tolikih mogućnosti izbora, trajno potrebit pomoći drugih. Naučen zahvaljivati, s osjećajem beskorisnosti i bezvrijednosti. Čovjek skromnih očekivanja i još manjih zahtjeva. Već kod rođenja određeno mu je da bude ‘jadnik’, kasnije odgajan s osjećajem krivice… Naučio je slušati, izoštrio osluškivanje, tako da ne čuje samo sadržaj riječi, nego ton, melodiju, pečat glasa; bezbrojne nijanse raspoloženja i srca onih koji govore. Koliko je puta čuo neukusne šale, grubosti, izrugivanja na svoj račun! Koliko je puta osjetio sažalijevanje prolaznika koji su izgovarali riječi: jadnik, siroče”, objasnio je biskup Šaško.

U nastavku homilije biskup Šaško je opisao slijepčev i Isusov susret – Sada čuje metež, čuje glasove i komešanje, razgovor, pitanja i odgovor nekoga čovjeka koji prolazi kraj njega i zaustavlja se. I što slijepac prvo razabire? Čuje da je pljunuo na zemlju pred njega. Vjerojatno mu je prva misao bila da se radi o još jednoj uvrjedi, ali na to je naviknut. Međutim za koji tren osjeti dodir, dodir – to je jezik slijepih. Neobičan dodir očiju blatom. Sada je znao čemu je služila pljuvačka. Ne buni se i ne brani. Usvojio je taj način preživljavanja. Nakon toga pomalo čudnog postupanja bez riječi, dolazi riječ. On ju je naučio čuti u njezinu tonu, melodiji i govoru srca. Skladan i blago odrješit zvuk, pun poštovanja i ljubavi: Idi, operi se… –

Opravši blato s očiju i ne znajući što vidi, objasnio je biskup, slijepac spaja krik, olakšanje, smijeh i plač. Prvi put povezuje slike i zvukove koje je slušao oko sebe. Osjeća se istodobno i zbunjeno i snažno pred nečim što će još dugo morati učiti. Ali isto tako, želi spojiti i onu melodiju riječi s licem čovjeka koji ga je poslao na kupalište, s licem Isusa, ali ne uspijeva; ne zna kako izgleda i kamo je otišao. No, odveden je onima koji su vrebali Isusa; k onima koji su smatrali da vide sve i da vide dobro oduvijek; koji primjećuju i trun u očima drugih; k onima kojima se ljudi dive, poštuju i boje ih se. Sada je u njihovu središtu čovjek koji je bio uvijek na rubu. Pitaju ga nešto što on ne razumije i ne poznaje.

„Neobičan je taj krug slijepih oko čovjeka kojemu je darovan vid. Drama koja je uvijek prisutna u ljudskome rodu. U skladu s tadašnjim poimanjem, i učenici pitaju Isusa o grijehu toga čovjeka, o grijehu roditelja, o sljepoći kao kazni. Zbunjeni su, jer je slijep od rođenja i očito se ne može raditi o njegovu grijehu. Iz Isusova odgovora može se zaključiti da su ‘slijepi’ oni koji bolest vide kao Božju kaznu. Slijepi smo i mi, kada pred zdravstvenim ili drugim poteškoćama govorimo: Kakvo je zlo učinio, da je to zaslužio? Zašto baš on? Zašto baš mi, ja? Pitanja koja se pojačano bude i u ovim danima. – objasnio je biskup Šaško, izdvojivši Isusov neočekivan odgovor, aktualan i u današnjim okolnostima: „To je zato da se na njemu očituju djela Božja. Dok je dan, treba da radimo djela onoga koji me posla.“

“Krist nas je poučio da Bog nije mučitelj i da on čovjeku ne nanosi zlo. Sve što čini i čime upravlja na čovjekovo je dobro. To je ponekad teško vjerovati i mnogi su ljudi pred otajstvom zla odbacili Boga. Bog ne očituje da se poigrava prirodom; njegova djela nisu hirovita, niti su neukusne šale, nego su uvijek remek-djela. Ta su djela nama ponekad nerazumljiva; u prvi mah ne pobuđuju divljenje, nego zebnju; ne dohvaćamo njihovu vrijednost, jer je za neka od njih – baš kao i sa slikama – potreban prostorni i vremenski odmak. Bog Isusa Krista, naš Bog, ne želi trpljenje pa ni one svoje djece koja su prihvatila zlo. Ako Bog nešto dopušta, to može biti samo radi većega dobra. I to je teško vjerovati, ako ne promatramo život u cjelini. Tamo gdje to dobro nije vidljivo, ne znači da se ono ne ostvaruje. To što slijep čovjek ne vidi boje, stvari, ljude očima, ne znači da ne postoje. Vjerujemo da se sve što nije prouzročeno čovjekovim izborom zla događa da bi se po nama očitovala Božja slava. Ono što mi gledamo kao nemilost, najčešće je otajstvena, velika mogućnost doživljavanja Božje milosti. Naš način ponašanja i djelovanja treba mijenjati i uskladiti i s ovim Evanđeljem”, poručio je biskup.

Na kraju homilije biskup Šaško je podsjetio kako je život dan da bismo voljeli bližnje. To je prostor Božje milosti i najveća dragocjenost. U njoj nas jača njegova Riječ i prisutnost. – Događaji koji nas se izbliza tiču pripadaju otajstvu ljubavi i našega pročišćenja. Jako brzo shvatimo da nas se tiču i postaju velikom poukom. Pozvani smo sići u dubinu i pronaći odgovore koji dolaze od Onoga koji zna više od nas. – kazao je Biskup, objasnivši kako je ovo vrijeme očitovanja otajstva ljubavi po onima koji svojim znanjem, svojom predanošću i ljubavlju pomažu, upozoravaju, bdiju nad nama. Takvi su osobito liječnici koji nas mole da im pomognemo, da bi nam mogli pomoći. Umjesto da tražimo odgovore koje zemaljski život ne može dati, na nama je očitovati Božju slavu po brizi za ljude kojima možemo pomoći.

„Braćo i sestre, puno toga planiramo i dobro je, ali treba paziti kojim duhom planiramo i vidimo li planove u Kristovu svjetlu; puno toga želimo nadzirati, ali pazimo na svoje granice, da mislimo da vidimo, a živimo u tami. I na kraju mislim na nekadašnjega slijepca koji ponovno susreće Isusa koji ga pita vjeruje li u njega. Vjerujem, Gospodine! To je i naš odgovor klanjanja presvetoj euharistiji. Vjerujem da je moj život čudo i kada je ovijen tamom. Vjerujem da mi je Bog blizu i da me šalje da operem oči u njegovoj ljubavi koja je potekla s križa. Zato živimo pouzdanje, jer Gospodin čini ono što mi vidimo kao nemoguće. Čuvajmo se da ne izgubimo vid vjere, ne zaboravljajući jednu od najljepših rečenica u Svetome pismu, punu Radosne vijesti; rečenicu upućenu Mariji: Ta, Bogu ništa nije nemoguće”, zaključio je biskup Šaško, prenosi Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije.