Uvod

Cijenjeni oče Provincijale, prečasni gospodine Dekane i ostala subraćo u svećeništvu; dragi redovnici i redovnice, dragi hodočasnici, cijenjeni čuvari spomena, nasljedovatelji Kristove ljubavi, braćo i sestre!

U odluci da pođemo na hodočašće i dođemo na ovo spomen-mjesto već je u nama živjela priprava i za ovo slavlje. Svatko od nas ponio svoje molitve, komadiće prenesenih sjećanja, nakane i pitanja. Pobožnost križnoga puta i ova crkva Muke Isusove stvara posebnu raspoloživost srca i uvodi dublje u otajstvo Isusova djela spasenja i naše pripadnosti nebu te nas povezuje u zajedništvo s pokojnima, koji su prošli kroz zemaljske muke. Dovoljno je – rekao bih i previše – osjećaja, misli i slika, koje ovdje postaju iznimno snažne.

Zato na početku ovoga euharistijskoga slavlja, u kojemu molimo za pokoj ubijenih, otvorimo prostor Bogu; da nam on udijeli darove Uskrsnuća, ponajprije svoj mir u kojemu želimo slušati i prihvatiti Božju riječ. Molimo i drugi Kristov dar: dar Duha koji poučava, uvodi u istinu i preobražava.

Nalazimo se u vremenu između dviju svetkovina: Uzašašća i Pedesetnice, u predivnoj duhovskoj devetnici, praćeni prisutnošću i ljubavlju naše Majke, Blažene Djevice Marije. Obnovimo svoje pouzdanje u Gospodina, pokajmo se za grijehe i ponizno molimo oproštenje, da bismo živjeli milosnu radost ovoga slavlja.

Homilija

Liturgijska čitanja: Dj 7, 55-60; Ps 97, 1.2b.6.7c;

Otk 22, 12-14.16-17.20; Iv 17, 20-26

1. Kada sam, prije nekoliko dana, pogledao koja će nam Božja riječ biti upućena u današnjemu slavlju, protrnuo sam; protrnuo od čudesne istine koja nas se duboko tiče, a koja je obuhvaćena u današnjemu nedjeljnom navještaju.

Teško da postoji netko među nama tko – slušajući o kamenovanju svetoga Stjepana – nije mislio na ubijene u ovim šumama. U tome kratkom odlomku iz Djela apostolskih, koji opisuje važan događaj s početaka Crkve, nalazi se sažetak drame i odnosa: žrtve i ubojica, istine i ideologije, nalogodavaca i svjedoka, ogoljelosti čovjeka i odjevenost neljudskosti, gluhoće mržnje i molitve opraštanja; a u liku progonitelja Savla vidimo polazište čudesnoga obraćenja kojemu je početak sljepilo, okrutnost, odjeća žrtve pod nogama moćnika.

Sve je u tome kratkom izvješću i ponavljano toliko puta u povijesti; svjedočanstvo o tome što je čovjek kadar učiniti drugomu čovjeku, ne samo onda kada je opijen bezumnim nasiljem, nego i onda, kada misli da je u službi dobra.

2. No, današnja Božja riječ se na tome ne zaustavlja. Zadnje riječi za nas nisu one koje govore o Stjepanovoj molitvi, o vapaju da oprosti njegovim ubojicama; zadnje riječi nama upućene nisu one koje spominju njegovu smrt, nakon te molitve.

Zadnja rečenica upućena nama dolazi iz Isusove molitve nebeskomu Ocu: „Njima sam očitovao tvoje ime i još ću očitovati, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima – i ja u njima.“

Krist u nama – to je stvarnost za koju Isus moli i koju je ostvario svojom mukom i uskrsnućem. Krist koji više ne umire; Krist u koga smo kršteni, i u kojemu ni mi više ne umiremo. Tu stvarnost živimo u ovome slavlju: Božji Sin u nama, vječnost, po daru kruha i vina, preobraženima snagom Duha Svetoga, da bismo bili Kristova vidljivost u svijetu; da bismo živjeli zajedništvo, bili jedinstveni, kao očitovanje njegove slave u svijetu koji ga nije upoznao, jer je odbacio ljubav, jer je odbacio vječnost.

To je kriterij razlikovanja djela: onih djela koja odražavaju čežnju za ljubavlju i vječnošću i onih djela koja svjedoče o njihovu neprihvaćanju.

Između tih dvaju čitanja nalaze se riječi iz Knjige Otkrivanja, u kojima smo čuli Isusove riječi: „Naplatit ću svakom po njegovu djelu… Ja sam Početak i Svršetak! Blago onima koji peru svoje haljine.“ Blago onima koji su poput apostola Pavla bili spremni prihvatiti ljubav i vječnost, odrekavši se nasilja, koji su dopustili da u njima zaživi Krist i čežnja za konačnim susretom s njime. Ni početak ni kraj nije u ljudskim planovima i rukama, nego u Bogu.

3. Braćo i sestre, prisjetimo se da je konačni razlog za smaknuće Stjepana bila njegova izjava: „Vidim nebesa otvorena i Sina Čovječjega gdje stoji zdesna Bogu.“ Sporna su bila otvorena nebesa, onaj prostor koji je Krist darovao čovjeku, da vidi onkraj zemaljske stvarnosti i smisao čovjeka u Bogu koji je postao čovjekom.

Kada se govori o zločinima partizana nakon Drugoga svjetskog rata obično se zaustavlja na odnosima zaraćenih strana, na političkim i nacionalnim neprijateljstvima, na obračunima i osvetama, na razlozima i uzrocima koji bi trebali biti opravdanje za nešto što opravdanja ne može imati, ako želimo živjeti temeljni smisao ljudskoga postojanja.

Ovakav zločin seže tako duboko da ga je nemoguće držati u okvirima zemaljske zbilje. Jer, ovdje se u Maclju nalazimo pred pokušajem zatvaranja neba, pred pokušajem ubijanja smisla. Uostalom, odlika svakoga totalitarizma jest provedba onoga što znače riječi ‘totus’ i ‘totaliter’, da napravi cjelovitost u kojoj je Bog suvišan, u kojoj je nebo zatvoreno, a vječnost izbačena.

4. U mučenjima i ubijanjima koje objedinjuje naziv ‘križni putovi’ vidljiva je provedba komunističkoga ateizma koji je promicao zatvoreno nebo i protivio se smislu čovjeka kao Božjega stvorenja, koje je stvoreno za vječnost.

I ono što je bilo mišljeno kao završetak, zapravo je bio početak sustava koji je nastavio oblikovati društvo i pojedince u njemu po mjeri zatvorenoga neba. Iz toga su proizlazili izražaji nove ‘ateističke religije’, s vlastitim nametanim vjerovanjima i obredima, od kulta Partije do kulta ličnosti. Trudilo se oko naviještanja boljega svijeta; stvarani su ateistički blagdani, ne bi li se mijenjao vjerski kalendar; postojali su obredi inicijacije, ‘ispovijedi’ i provjere pred isljednicima te dugotrajne ‘pokore’ od kojih su mnoge bile progoni, zatočeništva i smrt. Mijenjala su se poimanja o obitelji, o slobodi, o domovini, o vlasništvu, a svatko tko bi, ne samo putem kršćanstva, nego i s pomoću kulture, umjetnosti, očitovao da je potrebno otvoreno nebo i smisao, proglašen je neprijateljem i nepoželjnim.

Nikada se istinski nismo posvetili činjenici da su svi koji su postajali članovima Komunističke partije morali – formalno ili neformalno – proći putem odricanja od Boga i religije, prihvaćanja materijalističkoga sustava koji je duboko sebičan. To je strahovita rana u duhovnosti našega naroda.

5. Tu, u ovim šumama, nalazi se svjedočanstvo o onima koji su zatvorili nebo u sebi i nemilosrdno ubijali sve koje su smatrali prijetnjom svojemu raju bez Boga. Posebno su smetali ljudi koji u jasno pokazivali da vide otvorena nebesa i Krista koji je Početak i Svršetak. No, ipak, ubojice su bili svjesni da ta djela nemaju opravdanja. Zato su najčešće koristili noć, da nebo djeluje još zatvorenije; nametali šutnju, da svjedoci budu dohvatljivi tamom terora.

I dok smo mislili da će u demokratskoj Hrvatskoj, pri urušavanju političkoga i svjetonazorskoga komunističkog sustava, istinom biti liječena bolest nacije, sada je sasvim jasno da je tijekom posljednjih trideset godina, umjesto da bude uklonjen, a rane zaliječene, ‘komunistički tumor’ metastazirao u svaki dio tkiva hrvatskoga bića. I svatko tko je otvoren istini može provjeriti da sve naše sadašnje poteškoće u hrvatskome društvu i njihovi plodovi vode do korijena koji je njegovan i jačan u komunističkome sustavu.

Taj je korijen zalijevan nepoštivanjem čovjeka, oduzimanjem dostojanstva, nasiljem i neslobodom, stvaranjem interesnih sebičnih okvira u kojima je isključivost opravdavana vladavinom u ime naroda, dok je hrvatski narod morao trpjeti i šutjeti.

Taj je korijen bio je pomno nadziran, prikriven u godinama rata protiv Hrvatske i oslobađanja domovine, ali je danas potjerao ne samo mladice, nego pokazao raskošne plodove koji su vidljivi od zakonodavstva do običnoga govora. I više od toga: te dvije razine kao da su se izmiješale, pa je i na društvenim mrežama i na katedrama moguće čuti jezik iz komunističkoga razdoblja u kojemu kao da smo prihvatili izjave o najstrašnijim ubojstvima kao o „nedovršenom ili nedovoljno dobro napravljenom poslu pobjednika“ ili pak o tome da su ljudi na čijim je kostima rupa od metka u zatiljku bili „legitimni vojni cilj“. Ne radi se o neodgojenoj i neupućenoj djeci, nego o sveučilišnim nastavnicima i najvišim dužnosnicima hrvatske države.

Do kuda nas je dovelo zanemarivanje toga korijena?!

6. Nije li i rečenica: „Neka institucije rade svoj posao“ najvećim dijelom također plod komunističkoga pristupa, jer se na sve načine pokušava oslabiti te iste institucije, neprestano smišljajući kako onemogućiti da rade ono što bi trebale raditi, u svrhu veće pravednosti, brige za slabe, s pogledom prema novim naraštajima.

Hoćemo li vidjeti što taj korijen nosi na granama pravosuđa, demografije, odnosa prema hrvatskim braniteljima; koliki je njegov udio u udaljavanju hrvatskoga iseljeništva od svoje domovine ili koliko je pridonio i pridonosi iseljavanju Hrvata danas? Nisu li prenesene laži iz toga razdoblja služile kao razlog razaranja Hrvatske i ne opterećuju li nas još i danas? Dubok je taj korijen i glede imovinsko-pravnih odnosa, u posljedicama otimanja vlasništva, sa svim poteškoćama koje postoje i na području pokušaja razvijanja zdravoga gospodarstva. Hoćemo li mu potražiti prepoznatljivost u kulturi, u medijima…? Slobodno.

I ne trebaju nas pri tome smetati napadi koji će reći da je nekomu za sve kriv komunizam, kao da novo vrijeme nije donijelo svoje probleme. Nismo toliko naivni. Istina je da svako razdoblje donosi i svoje posebnosti, ali zanemarivanje istine o zločinima koji vape u nebo, ima svoju cijenu. Ovdje je narušeno zdravlje hrvatske nacije.

7. Snaga neistine je tolika da je, bez ozbiljnoga provjeravanja i traženja potvrde onoga što se tvrdi, nešto jednostavno prihvaćeno do mjere da se nitko čak ni danas ne bi smio usuditi osporavati nešto što je bilo nametnuto kao činjenica koju ne treba dovoditi u pitanje, ali i kao sredstvo nametanja straha.

Tako smo došli do neobjašnjive pojave da se danas u Hrvatskoj o svemu – barem nominalno – može raspravljati, samo je tema partizanskih i komunističkih zločina nedodirljiva. Naime, u odnosu na doba komunizma, postoji tek blagi pomak koji stidljivo kaže da je bilo zločina i s partizanske strane i u komunističko vrijeme. I tu se zastane, bez obzira na dosad pronađene desetke tisuća ostataka ubijenih na najokrutnije načine, povezane upravo s pripadnicima partizana i poslijeratnih nalogodavaca i izvršitelja, pripadnika Komunističke partije.

Zbog toga neki govore o zločinu bez kazne, a meni se čini da je posrijedi nešto još čudnije: zločini bez počinitelja, zločini bez zločinaca. Premda je u doba komunizma bilo do u detalje poznato koje su partijske ćelije, komesari, jedinice, zapovjednici… djelovali na kojemu području i tko je za što bio, kako su govorili, ‘zaslužan’, a po tome odlikovan i nagrađen raznim povlasticama (a onda – očito – i odgovoran), svi ti podatci kao da su nestali u doba sadašnje hrvatske države, pa tako i odgovornost. A da je Republika Hrvatska, na temelju jasnih činjenica, jednakim kriterijima osudila sve totalitarne režime i ugradila u svoj ustroj i razvoj odgovornost i prema komunističkim zločinima, mnogih prijepora danas uopće ne bi bilo.

8. Braćo i sestre, s pravom se kaže da je spomen je korijen budućega! Budući da je ovdje čovjek zarobljen mržnjom ubijajući ljude pokušao ubiti nebo i vječnost, molitva za žrtve i počinitelje, briga za ostatke pokojnika i čuvanje spomena znači ponovno otvarati nebo u nama i u našoj domovini. Svatko tko čuva spomen na otajstvo života čuva otvoreno nebo.

Proći ‘Križnim putom’ od Bleiburga do Maclja, od Maclja do drugih stratišta, vraća osjetljivost, pobuđuje zgražanje, buni se protiv ravnodušnosti, gori da nam je stalo… Pogled prema ovoj zemlji otvara nebo u nama i nebo, Božju prisutnost nad Hrvatskom.

Tko istinski želi dobro Hrvatskoj potrudit će se u brizi za istinu i provjeriti gdje je zbiljski uzrok naših poteškoća. Mi smo ovdje danas, jer vidimo da većina njih provire iz duha koji ni danas ne dopušta da iz znanih i neznanih mjesta dolično pokopamo ostatke ubijenih pokojnika. No, oni nas baš takvi upozoravaju da Hrvatska nema budućnosti bez otvorenoga neba.

Mi ga gledamo u euharistiji, njime se hranimo, moleći Gospodina da pozove ljude odgovorne za život naroda i društva, koji će ponizno unositi sjaj neba na zemlju. Tada će i žrtve ove neljudskosti, od kojih su mnogi zazivali Boga, naći svoj mir – mir i za nas koji čuvamo spomen i ne smijemo dopustiti da laži zatvore nebo nad Hrvatskom.

Amen.