Pozdravljajući sudionike misnog slavlja, biskup Škvorčević rekao je da se po mudracima Isus Krist objavio poganskim narodima, a „da nas je voda blagoslovljena u predvečerje ove svetkovine podsjetila kako je Gospodin svojim krštenjem u Jordanu posvetio prirodu i da se obnova koju je on ostvario odnosi na sav stvoreni svijet“. Pozvao ih je da se u ovom misnom slavlju vjerničkim raspoloženjem uključe u tu novost i univerzalnost s molitvom za one koji još uvijek nisu upoznali Krista ili koji trpe zbog siromaštva.

U homiliji biskup je kazao kako naviješteno evanđelje o dolasku mudraca s Istoka u Betlehem „nije priča iz davnine koja nema nikakva značenja za nas danas, jer nas ono podsjeća na važne činjenice našeg postojanja“. Ponajprije na činjenicu da je čovjek biće u nastanku koje traga za svojom konačnošću, puninom i smislom. Ustvrdio je da mudraci s Istoka „svojim traganjem za novorođenim kraljem, na svoj način označavaju kako se punina našeg postojanja ne može ostvariti u nečem materijalnom, nego po nekoj moćnoj osobi“. Dodao je kako oni svojim hodom za zvijezdom svjedoče da čovjek nije stvoren za mrak i smrt, nego za svjetlo i život, i da su u Betlehemskom Djetetu, do kojeg ih je zvijezda dovela, pronašli navedenu istinu o čovjeku te su svojim poklonom Isusu Kristu povjerili mu svoju sudbinu.

Biskup je podsjetio kako ljudi i danas odlaze iz svoje zemlje, polaze na put, među ostalim da nemali broj iz Hrvatske odlazi u zapadne zemlje kako bi u ekonomskom blagostanju pronašao bolji život. No, upozorio je kako ono nije dovoljno da bi čovjek ostvario sebe u punini postojanja o kojoj svjedoče čežnje njegova srca, te sv. Pavao u drugom čitanju iz Poslanice Efežanima upućuje na „ekonomiju“ milosti Božje, što hrvatski tekst prevodi riječju „rasporedba“. To su duhovna dobra, nazvana milost, darovana čovjeku u Isusu Kristu, moćna u njemu ostvariti božanski život u kojem on pronalazi svoj smisao. Pojasnio je da je milost osoba, Isus Krist u snazi Duha Svetoga u kojem se Bog cijelim svojim bićem zauzeo za čovjeka te je on sigurnost i oslonac njegova života.

Biskup je naglasio da su Bog i čovjek tako međusobno povezani, da čovjek, tragajući za samim sobom, traga za Bogom. »Na čijim ustima zamre pitanje o čovjeku, taj se udaljio i od sebe i od Boga. Tko je prestao pitati za čovjeka, u njemu više nema što rasti«, ustvrdio je biskup. Pozvao je vjernike da oni danas u Hrvatskoj budu zauzeti ljudi koji svojim pitanjima o čovjeku ne daju mira ni sebi ni drugima oko sebe, i da na taj način tragaju za smislom svoga postojanja. U protivnom, upozorio je biskup, izlažu se opasnosti da izdaju i Boga i čovjeka. »Bog je uvijek drugačiji, neočekivano drugačiji te ga uvijek iznova treba tražiti i za njega pitati. Tko se bavi teorijom o Bogu, teoretskim Bogom, taj nije dubok pitalac niti iskreni tražitelj. Tko se nije okušao strastveno živjeti čovjeka, ostao je na površini i nije istinski tražitelj«, ustvrdio je biskup. Upitao je potom nazočne, tko je od njih bio dovoljno pitalac, da bi mogao sa sigurnošću reći «nema Boga», i tko je od njih tako ozbiljno bio pitalac o čovjeku da može reći kako je dovoljno bio čovjek? Zaključio je kako je čovjek biće zadano samome sebi kao velika, ali draga zadaća koju treba rješavati, i kako su mu pritom potrebni oni koji će ga – kao roditelji i učitelji djecu – stalno poticati da nastavi koračati prema onom smislu i punini koju je Isus Krist donio svojim rođenjem, smrću i uskrsnućem, „za kojom čeznemo svaki dan“. Spomenuo je kako je Dante Alighieri, veliki talijanski pjesnik i tragalac za čovjekom i Bogom bio impresioniran onodobnim hrvatskim hodočasnikom u Bazilici Sv. Petra u Rimu pred relikvijom Kristova lica na Veronikinu rupcu, te ga je u svojoj Božanstvenoj komediji opjevao kao primjer čovjeka koji čezne za Božjim licem. Biskup je pozvao nazočne da se na svetkovinu Bogojavljenja s mudracima, a osobito sa svojim precima minulih trinaest kršćanskih stoljeća, svrstaju u povorku onih koji traže Božje lice i čiji je ideal čovjek po mjeri Božjoj u Isusu Kristu. Riječima hrvatskog pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića – „mrijeti ti ćeš, kad u ideale svoje počneš sumnjati“ – pozvao ih je da nikad ne posumnjaju u veličinu čovjeka posvjedočenog u Kristu, nego da potpomognuti zagovorom Isusove Majke uvijek čeznu za njegovim konačnim ostvarenjem.

Na kraju misnog slavlja biskup je poželio nazočnima da im ovaj sveti dan bude ispunjen Božjim mirom i svjetlom u duši, i da se obnove u vjeri kako svoj smisao postižu kad sebe daruju Kristu koji je za njih postao čovjekom.

Nakon misnog slavlja mali pjevači zvijezde na izlazu iz katedralu skupljali su novčane priloge za gladnu djecu u misijskom svijetu.