Pozdravljajući prisutne biskup je izrazio radost što se nakon dvije godine ograničenog okupljanja zbog pandemije koronavirusa, ponovno može s njima susresti.  Podsjetio je kako pandemija očituje neke dimenzije koje nisu u našim nego u Božjim rukama, te je pozvao nazočne da u svim životnim situacijama budu duboko s njime povezani. Dodao je kako još uvijek nije potpuno prestala pandemija, a pojavio se rat u Ukrajini, zbog kojeg neizravno pati i trpi cijeli svijet. Rekao je sudionicima slavlja kako vjeruje da i oni dijele muke i terete onih koji su žrtve rata u Ukrajini, napose s onima koji su morali izbjeći iz svojih domova, te ih je pozvao neka u toj misi mole za mir u Ukrajini. Potaknuo ih je da svoja trpljenja sjedine s Isusom Kristom, koji najbolje zna što je patnja, kako bi  njegovom pomoću lakše nosili sve životne terete.

Na početku homilije biskup Škvorčević upitao je sudionike slavlja jesu li zamijetili kako Isus u današnjem evanđelju zapodijeva razgovor o poznavanju drugoga i o znanju o njemu. Pozvao ih je da se prisjete koga to nazivaju svojim poznanicima? Protumačio je kako poznanici redovito nisu članovi obitelji nego oni koje smo negdje vidjeli ili o njima čuli. O takvima nerijetko pričamo pokatkad i ono što ne znamo, dodajemo nešto što možda i nije istina, dok naše članove obitelji i druge najbliže osobe ne samo da poznajemo, nego ih znamo. Znanje o nekoj osobi nije utemeljeno na onome što izvana vidimo ili čujemo, nego na iskustvu koje imamo o njoj.

Najdublje iskustvo i najbolje znanje imamo o nekome kada prema njemu živimo odnos povjerenja, kad ga volimo. Biskup je zapitao sudionike slavlja kako oni žive svoju međusobnu povezanost u Domu, je li ona na razini površnog i usputnog poznavanja, ili je njihov odnos pun povjerenja, poštovanja, u kojem jedni pred druge iznose ono najbolje što jesu i nose u svojim srcima: ljubav, toplinu, dobrohotnost, ostvarujući povezanost istinskog života. Kad tako nastupaju jedni prema drugima, uključuju se u Božji dinamizam, postaju dionici njegova bogatstva života, kazao je biskup.

Navedeno iskustvo povezao je s evanđeoskim navještajem u kojem Židovi prigodom blagdana Sjenica u Jeruzalemu pristupaju Isusu s tvrdnjom kako ne vjeruju da je on Božji poslanik, jer znaju odakle je, dok se za Krista – Mesiju, neće znati odakle je, te mu prijete smrću. No, Isus uzvraća sugovornicima da ga poznaju po njegovu nazaretskom podrijetlu, ali da on nije došao sam od sebe, nego od Istinitog kojeg oni ne znaju a on ga znade, jer je od njega i on ga posla. Biskup je ustvrdio kako Židovi poznaju Isusa izvana, a ne po dubini njegova božanskog bića do koje se dolazi vjerom, povjerenjem srca, ljubavlju po kojoj se ostvaruje najsnažnija životna povezanost s njime, postaje dionik njegove sudbine.

Kad imamo određeno znanje o Isusu Kristu, ali smo životom, srcem, ljubavlju daleko od njega, to nije iskustvo Boga, nego neko površno stanje, istaknuo je biskup. Potaknuo je nazočne na promišljanje o tome kakav je njihov odnos prema Isusu Kristu. Možda je površan po onom što su pročitali i čuli o njemu, ili dubok po srcu koje mu vjeruje i voli ga, pa se oni znaju na temelju životnog iskustva. Kakve li ljepote odnosa u obitelji kad jedni druge poznaju po srcu koje voli i živi povjerenje, što drži brak i obitelj, kakve li životne snage i smisla kad takav odnos ostvarujemo prema Bogu, Isusu Kristu, ustvrdio je biskup. Čovjeka takva odnosa prema Bogu, današnje prvo čitanje iz Knjige mudrosti naziva pravednikom, kojega bezbožci progone i na koncu ubijaju. Kršćani su oduvijek u ubijenom pravedniku prepoznavali Isusa Krista, kazao je biskup.

Dodao je kako pisac navedene Knjige tumači da bezbošci krivo umuju tvrdeći da je smrt pravednikova jednaka smrti svakog drugog čovjeka, jer nakon smrti nema više ništa. „Oni ne znaju tajna Božjih, ne očekuju nagradu za svetost, ne vjeruju naknadu besprijekornim dušama“, zaključuje sveti pisac. Biskup je rekao nazočnima kako i danas pravednici koji su vjerni Bogu i oblikuju vlastiti život po njegovim načelima redovito nailaze na otpor uživalačkog i površnog mentaliteta koji ih ismijava i progoni. Ali pravednička ustrajnost, ukorijenjena u Isusovu smrt i uskrsnuće, ne da se pokolebati te na taj način postaje već ovdje na zemlji dionikom vječne slave. Biskup je upitao nazočne među kakve su se ljude oni svrstali? Podsjetio ih je da su u krštenju ušli u zajedništvo njegova života, postali Isusovi pravednici, te im je poželio da to ostanu do kraja svoga prolaza zemljom, da nikada ne postanu slabost ljudska, nego jakost Božja u Isusu Kristu i s njime budu pobjednici i u smrti.

Na svršetku misnog slavlja uime korisnika i djelatnika požeškog Doma za starije i nemoćne osobe riječ zahvalnosti i uskrsnu čestitku biskupu Škvorčeviću uputila je ravnateljica Ružica Alaber i Mirjana Klanac. Uzvraćajući na čestitku, biskup je kazao kako uskrsnuće dolazi nakon žrtve i umiranja te je poželio nazočnima da za Uskrs ne budu samo njihovi želuci puni hrane, nego još više da njihova srca budu ispunjena Isusovom prisutnošću, njegovom ljubavlju s križa te na taj način budu dionici njegove pobjede nad smrću. Još je na kraju zahvalio svima onima koji im nastoje biti dobri: ravnateljici i njezinim suradnicima, kao i prisutnom župniku Mariju Večeriću te drugim svećenicima koji nastoje služiti njihovoj duši. Svima je podijelio sličice s likom sv. Lovre, đakona i mučenika, zaštitnika Požeške biskupije, i bl. Alojzija Stepinca, njezinog drugog zaštitnika, potaknuvši ih na molitvu, napose za biskupa i svećenike.