Misu je slavio uz koncelebraciju župnika i gvardijana samostana fra Ilije Alandžaka i  svećenika grada Beograda.

„Ovaj dan potvrđuje zapis po kome sveci žive i poslije smrti, vrijeme ih neće zaboraviti. Na oltarima našim, Gospodin im podiže vječne spomenike. Jedan od tih, najveći među velikanima je sveti Franjo”, kazao je na početku mons. Svalina.

Podsjećajući okupljene vjernike na razlog zbog kojeg se baš na taj dan slavi svetkovina sv. Franje, biskup je rekao kako „prije toliko vremena na ovaj dan smrt mu je zatvorila oči, ali otvorila mu je nebo da gleda Boga koji mu je sve, u konačnici, kroz vjernički i ovozemaljski život dao”.

„Slijediti Gospodina nije lagana šetnja, slijediti jednako znači i služiti, a služiti nije drugo nego žrtvovati krv i znoj, što nikako nije zabavno, a posebno u vremenima u kojima živimo kada to nije ni prihvatljivo. Međutim to je vječni zahtjev evanđelja. Kao nekolicina, u ovih dvije tisuće godina, sv. Franjo je shvatio, prihvatio i dao sebe bez ustručavanja na službu Gospodinu, Crkvi i bratu čovjeku. Živjeti po evanđelju Gospodina, potpuno i dosljedno. Siromašni Krist i goli krst predstavljali su svu njegovu ljubav i svo bogatstvo i mudrost ovoga svijeta”.

Osvrćući se na život i poslanje sveca, mons. Fabijan, podsjetio je vjernike i na ključne trenutke u Franjinom životu.

„Samo su sveci u konačnici potpuni i cjeloviti ljudi. Samo sveci ljube čovjeka, svoga bližnjega kao sebe, jer Boga ljube više nego sebe i sveci zato po svom životu nikada ne umiru”, zaključio je mons. Svalina u propovijedi.

Na kraju misnog slavlja gvardijan samostana fra Ilija zahvalio je mons. Svalini na zajedništvu oko oltara.