Biskup Uzinić: Maleni, za razliku od mudrih i umnih, imaju otvorenost prema Božjoj novosti

Podsjetivši da je prošle nedjelje u propovijedi spomenuo kako je Isus drukčiji od onih koji olako daju obećanja i naveo neke primjere uspoređujući ih s primjerom Isusa, ove nedjelje biskup Uzinić se na početku propovijedi kritički osvrnuo na propovijedanje onima koji nisu na misi te usporedio to s Isusovim primjerom.

Kazao je kako se propovjednicima na misama često dogodi da svoju propovijed usmjere prema onima koji nisu u crkvi. Možda to sada baš i nije tako potpuno razumljivo s obzirom na to da se prijenosi misa slušaju i gledaju i preko televizije i interneta, dodao je, možda to nije svojstveno ovom vremenu pandemije Covid-19 kada trebamo pozivati one ugrožene skupine da radije ne dolaze u crkvu nego ostanu kod svojih domova kako ne bi ugrozili svoje živote, no ta kritika ipak stoji. „Kritika – kritiziram možda i samog sebe, ali i mnoge svećenike – zato što kad govorimo često govorimo onima koji nisu prisutni. Kritiziramo ih, upućujemo im poruke, a te poruke oni ne čuju, čujete ih vi koji ste u crkvi ili vi u izravnom prijenosu“, rekao je biskup te skrenuo pozornost na to kako se Isus ponašao.

Kao što je kroz evanđelje prošle nedjelje Isus svojim primjerom pokazao kako se ne smiju olako davati obećanja nego kako se treba stajati iza svoje riječ, tako i danas Isus svojim primjerom nama koji propovijedamo govori kako to trebamo činiti upozoravajući kroz to „da ne smijemo govoriti onima koji nas ne čuju nego da trebamo govoriti Bogu koji uvijek čuje, ali i onima koji nas slušaju“, kazao je dubrovački biskup.

Objašnjavajući kako je to Isus činio biskup je ustvrdio: „Isus je razočaran. Razočaran je sa svojim narodom. Nisu ga prihvatili. Puno lijepih stvari im je govorio, govorio je kako nitko nije govorio. A na kraju se dogodilo da je oko njega ostao jako mali broj. Što tada Isus čini? On ne udara po onima koji nisu tu. Nego što čini? Kaže Bogu Ocu: Slavim Te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih i objavio malenima. Obraća se ovim Ocu, ali i onima koji su maleni, i zahvaljuje Bogu za njih“.

Zato bi bilo važno da mi svećenici, kad propovijedamo, ne propovijedamo onima koji nisu tu, za njih možemo moliti Oca, nastavio je, „nego da propovijedamo nama koji jesmo ovdje i da zbog nas koji jesmo ovdje slavimo Boga jer nas ipak ima“.

Još je nešto važno, dodao je, a to je „da ako smo se prepoznali u tim kojih ima i koji su maleni a onda i sposobni prihvatiti Isusa, da takvi i ostanemo, da ostanemo maleni, skromni. A što, između ostalog znači, i ne suditi onima koji nisu među nama“.

Ostati malenima potrebno je, objasnio je biskup, „zato što mudri i umni imaju, u Isusovom vremenu, ali i u našem vremenu, unaprijed zadane koncepte i unaprijed zadana očekivanja i kao takvi zatvoreni su za svaku novost“. U one koji su mudri i umni spadaju i vjerski tradicionalisti, a to je važna poruka za okupljene na misi jer „među nama koji jesmo ovdje najčešće takvih ima“, kazao je biskup te nastavio kako oni „u svojoj tradiciji imaju sigurnost na koju se oslanjaju i zato im nisu potrebni nikakvi novi oslonci“. Problem je kad nas naša tradicija začahuri, nastavio je, i kad uvijek mora biti onako kako je bilo. „Oni koji su takvi ne dopuštaju Duhu Svetome da ih dotakne nego se zaustavljaju na mrtvom slovu“, istaknuo je dalje biskup. „Ne žele, a Isus je upravo to prije ovoga govorio, dotaknuti pravi smisao. Isus je govorio: Zakon kaže, a ja vam kažem… Kaže nam da bi nam pokazao ne slovo Zakona nego smisao Zakona. Oni koji su takvi boje se da im Bog, ako prihvate tu novu logiku, može nešto oduzeti, da ih može zarobiti u nekakvu svoju ideju a oni imaju sigurnost u nečem drugom“.

Objašnjavajući zašto su maleni u prednosti pred mudrim i umnim kazao je: „Zato što su od svega toga slobodni. Zato što nemaju unaprijed zadane koncepte i očekivanja. I nemaju drugog oslonca i sigurnosti. Oni se mogu u potpunosti otvoriti Bogu. I dopustiti Bogu da ih uvijek ponovo iznenadi, i da se otvore s povjerenjem njemu i njegovoj ljubavi“.

Biskup je potom objasnio pojam maleni. U Evanđelju po Mateju pod tim pojmom se obično misli na djecu, i to ne zato što su djeca dobra nego zato što su djeca ovisna, što ona sama, bez drugih, ne mogu niti preživjeti. To uključuje pojam malenih, biti potreban drugoga, biti potreban u konačnici Boga. Osim djece taj pojam u Matejevom evanđelju uključuje i one koji su marginalizirani, koji su isključeni iz zajednice iz bilo kojeg razloga, kao što su siromaštvo, bolest, osobito ako je riječ o nekoj zaraznoj bolesti, ili jednostavno zato što ne uspijevaju biti dovoljno pravedni, što ne uspijevaju vršiti ono slovo Zakona, što su grešni. Teško je uvijek razlikovati na koje od njih Isus misli. No ono što ih sve povezuje je potreba, kazao je biskup i nastavio: „Potreba za Bogom i njegovom ljubavlju, za Isusom i njegovim utjelovljenjem u naš svijet, za njegovom riječju utjehe, za njegovom blizinom, potreba za njim. I to, ta njihova potreba, je ono što malene razlikuje od mudrih i umnih. Mudri i umni misle da imaju već sami po sebi sve što im je potrebno, a zaboravljaju da nemaju ono najbitnije, ono čega su maleni svjesni, a to je da nemaju potrebu za Isusom. A ona je važnija od svega drugoga“.

Isus nije samo govorio o malenima i zbog njih slavio Oca nego se on sam učinio malenim, ustvrdio je u propovijedi biskup Uzinić te naglasio: „Ovo da je Bog odlučio postati malen je skandalozan i revolucionaran Božji izbor koji je specifično kršćanski. Bog se lišio svoga veličanstva, odrekao ga se, da bi bio malen, da bi bio jednak nama, da ga se ne bismo bojali“. Podsjetio je i na misao vrhbosanskog nadbiskupa sluge Božjega Josipa Stadlera da se Bog utjelovio i postao djetetom ne da bismo ga se bojali nego da bismo ga mogli dotaknuti.

U Isusu iz Nazareta Bog je želio i sam biti ubrojen u malene, ne u velike i moćne, kazao je nadalje biskup. Postao je među malenima i sam „krotka i ponizna srca“. Učinio je to da bi nama pokazao primjer kako postati maleni, ali i da bi svim malenima donio oslobođenje i ponudio potrebnu utjehu kako bi oni mogli naći u njemu i njegovoj malenosti „spokoj dušama svojim“.

Biskup je dodao i kako nije problem biti mudar i uman. „Dapače, svi smo mi pozvani raditi na sebi, na svojoj izgradnji, na produbljenju svoga znanja, na stjecanju novih spoznaja“, no problem je kad „prestanemo biti maleni“ odnosno kada plod toga što jesmo shvaćamo kao posljedicu sebe i svog djelovanja, svojih zasluga, a zaboravimo da je sve što jesmo nezasluženi Božji dar.

Na kraju se biskup osvrnuo i na blagdan Ruke sv. Vlaha koji se 5. srpnja slavi u Dubrovačkoj biskupiji. „Govorio sam o tradiciji i tradicionalizmu, o tome kako smo možda navezani na to što imamo i da nas to zatvara za Božju novost. No uvijek ne mora to biti tako“, kazao je biskup te dodao kako se ovaj tradicionalni blagdan koji se slavi ne uklapa u liturgijske propise, „ali je našem Gradu ipak drag“. Opisujući kako će se blagdan proslaviti tako što će relikvija lijeve ruke sv. Vlaha biti iznesena iz katedrale te će u procesiji biti nošena do crkve sv. Vlaha gdje će biti misa a potom će se opet u procesiji vratiti u katedralnu riznicu, biskup je kazao kako je to lijepa tradicija koja je zapravo puna simbolike. Ta lijeva ruka sv. Vlaha je ruka na kojoj sv. Vlaho drži naš grad. Drži ga na svom srcu. Podsjetivši na Isusove riječi: Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca biskup je ustvrdio: „Evo, sv. Vlaho tim primjerom pokazuje što to znači biti onaj koji se naučio od Isusa. Nije se umorila ta ruka, nije mu težak taj jaram zaštite našeg grada, zaštite naše slobode. Ne želimo li da to ostane tek puka tradicija, mi od svetog Vlaha, zapravo od Isusa, moramo učiti da i mi jedni druge držimo na toj lijevoj ruci, da jedni druge držimo na srcu, i da se ne umorimo u svakodnevnom životu činiti ono što možemo za druge i njihovo dobro. Da se ne umorimo, iz dana u dan, na različite načine davati sebe, ugrađivati sebe u boljitak ovog društva u kojem živimo i Crkve kojoj pripadamo“.

To se može činiti ne na tjelesan način nego „u otvorenosti Duhu Svetomu koji je u nama i koji nas je osposobio za velika djela. Između ostalih i za djelo da u ovom svijetu i vremenu budemo živa Isusova prisutnost, kao što je to sv. Vlaho za naš grad. Da svojim služenjem, svojom ljubavlju zagrlimo druge, stavimo ih na svoje srce. I učinimo, svatko od nas na svome mjestu i u svojoj ulozi ono što smo pozvani učiniti, ne osuđujući i kritizirajući nego služeći u ljubavi“.

Liturgijsko pjevanje animirao je Mješoviti župni zbor pod vodstvom prof. Maje Marušić, a na misi su, uz vjernike u katedrali, sudjelovali duhovno i oni koji nisu mogli biti na misi putem izravnog prijenosa na internetu ili na Libertas televiziji.