Nakon pročitanog evanđeoskog ulomka o tome kako Isus daje poslanje svojim učenicima biskup je naglasio dio koji kaže: „Oni, pak, odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima.“ Podsjetio je da je Isus uzašao i nije više fizički bio među njima, a „oni su dobili i poslanje i moć da mogu nastaviti njegovo djelo“. U tome nisu bili sami jer je Gospodin s njima surađivao.

„I tako je počela Crkva. I tako je počela njezina povijest“, ustvrdio je biskup i podsjetio kako se o tome moglo slušati u nedavno završenom vazmenom vremenu kroz čitanja iz Djela apostolskih koja su prenosila iskustvo i život prve Crkve.

„Onda je Biblija stala. Ona, koja je mudrost o kojoj govori ulomak iz prvog čitanja, koja nas vodi prema onom cilju kad će biti Krist sve u svemu, o čemu govori drugo čitanje. Više nema slovima ispisanih stranica, ali su se počele pisati nove stranice“, kazao je biskup Uzinić. Dalje je primijetio kako su to prvo „bile stranice života kršćanskih mučenika“ koji su svojim svjedočkim životom do kraja i propovijedali i pokazivali što je to Isus Krist među nama učinio i što nas je nakon sebe poslao činiti do onog njegovog ponovnog i konačnog dolaska.

Mučenici su bili prvih 250 godina Crkve gotovo jedini znak i način življenja i svjedočenja Isusa Krista, podsjetio je biskup te napomenuo kako je jedan od takvih mučenika i sv. Vlaho, kojeg se slavi u tom samostanu i koji je parac, zaštitnik, Dubrovačke biskupije.

Nakon mučenika, nakon što je kršćanstvo dobilo pravo da se javno ispovijeda, nakon što su prestali progoni kršćana u onom pravom smislu riječi, kao neka opća pojava – iako kroz cijelu povijest a nažalost ima i danas kršćana koji su svoju pripadnost Kristu morali plaćati i krvlju – „stvorila se potreba živjeti svoje kršćanstvo na jedan nov način“, nastavio je biskup s kratkim pogledom na povijest Crkve kroz perspektivu različitih načina kršćanskog svjedočenja za Krista u raznim vremenima.

„Nije bilo više dovoljno samo proliti krv za Isusa i mnogi više nisu imali ni priliku za to, trebalo se dogoditi jedno drugo mučeništvo, jedno drugo svjedočanstvo, trebao je sam život, svakodnevni život u različitim okolnostima postati svjedočanstvo Isusa Krista. Sam život koji živimo trebao je postati propovijed o Isusu i uz riječi, uz ono ‘propovijedajte i govorite’, trebalo se dogoditi i to svjedočanstvo života“, objasnio je biskup.

I tako je Crkva u svojoj sredini počela otkrivati različite svece, ljude koji su to činili, protumačio je. Jedan od onih prvih koji je to učinio je bio sv. Antun opat ili pustinjak koji je počeo shvaćati i razumijevati evanđelje na nov način. I onda je on prodao, raspodijelio sve što je imao, povukao se i počeo radikalno živjeti svoj način slijeđenja Isusa Krista. I tu su počeci jednog pokreta koji je obilježio Crkvu kroz njezinu povijest – redovničkog pokreta, koji je kroz življenje triju savjeta evanđelja: poslušnost, siromaštvo i čistoću, želio na neki način, već sada, u ovom životu i ovdje na zemlji, početi svjedočiti one vječne vrijednosti, onu budućnost kojoj smo usmjereni.

I tako je Crkva nastavila svoj hod kroz povijest „živeći prije svega iz svjedočanstva tih svetih ljudi koji su govorili o Isusu Kristu, ali koji su svoje uvjerenje koje su imali o Isusu Kristu, potvrđivali i svojim životom“, ustvrdio je biskup Uzinić.

Jedan od njih, a to je svetac koje se tog dana slavilo, je i sv. Antun Padovanski, koji je u jednom trenutku povijesti koji je bio specifičan po tome jer se tada počeo razvijati jedan novi redovnički red, „ponovo naglasio potrebu radikalnog slijeđenja i življenja evanđelja“.

Taj red je franjevački red, a zaštitnik tog reda sv. Franjo Asiški, koji je jednog mladog čovjeka, tad već svećenika augustinca, Antuna iz Lisabona zainteresirao da on koji je već bio svećenik augustinac krene za još jednim radikalnijim i dosljednijim življenjem evanđelja Isusa Krista, prepričao je biskup neke detalje iz svečevog života. I zato se sv. Antun (Padovanski) uključio u franjevački red i u tom redu prije svega želio biti misionar, kako bi i on kao neki misionari franjevačkog reda koji su ga potaknuli na taj čin, i on posvjedočio Isusa Krista propovijedajući ga u islamskim zemljama s nadom da će morati i svojom krvlju  posvjedočiti da je Kristov učenik, da će postati mučenik.

Potom je ustvrdio kako je poslanje sv. Antuna Padovanskog, njegov način za živjeti svoju redovničku karizmu, ali i za postati svet, bilo drukčije, te usporedio: „Bilo je upravo onakvo kakvo je bilo poslanje Crkve u onom trenutku kad su prestali progoni, kad Crkvi više nije trebalo toliko svjedoka mučeništvom, krvlju, nego joj je trebalo svjedoka životom.“

Upravo tu dolazi sv. Antun kojeg evanđeoski ulomak i čitanja dana i njegov način za biti svet itekako dobro opisuju. No, u čemu je bila posebnost sv. Antuna? Zašto je on već u svom vremenu mnogim ljudima bio toliko privlačan? Zašto su u njemu prepoznavali autentičnog svjedoka Isusa Krista i k njemu već za života hrlili – nažalost živio je kratko, svega 36 godina – a onda ga vrlo brzo nakon njegove smrti proglasili svetim i uzdigli na oltar?, potaknuo je biskup vjernike na promišljanje. Sveci se uzdižu na oltar da bi nam bili zagovornici, podsjetio je. Ali još više da bi nam bili poticaj, svjedoci, da bismo ih u svom vlastitom kršćanskom životu mogli nasljedovati.

Kao ono što je bilo specifično u životu i izvršenju onog poslanja koje je Isus dao svojim učenicima, biskup Uzinić u životu sv. Antuna prepoznao je dvije značajke, a to su da je svetac dobro poznavao Božju riječ te da je svojim životom potvrđivao ono što je propovijedao.

Sv. Antun Padovanski je već bio svećenik kad je pristupio franjevcima. Bio je ranije završio teologiju i bio je dobar teolog. Bio je augustinac i on je prvi teolog u svom franjevačkom redu. U teološkom smislu on je o Isus Kristu dosta toga znao, dobro je poznavao Božju riječ, imao je onu potrebnu mudrost za razumjeti tu Božju riječ i prenositi je drugima. „Ušao je u dubinu Božje riječi“, naglasio je biskup tu njegovu prvu značajku, „i tu Božju riječ je razumio te je imao potrebu ali i znanje prenositi je drugima.“ I drugi su u njegovo vrijeme bili vrlo pametni i dobri teolozi, primijetio je biskup Uzinić te se upitao što je ono što je u svečevom propovijedanju bilo posebno, zašto su ga ljudi njegovog vremena s tolikom željom slušali i očekivali što će reći. Dvije su tu važne stvari, kazao je biskup te nastavio: „On je poznavao život ljudi i njihove probleme te je Božju riječ primjenjivao na svakodnevni život ljudi svog vremena. Drugo, još važnije, sv. Antun, baš onako kako je sv. Franjo tražio, nije drugima samo govorio nego je i vlastitim životom živio. Život sv. Antuna je bila potvrda onog što je govorio. Život sv. Antuna je bio propovijed.“

Na jednom mjestu sv. Franjo je rekao svojim učenicima da im nije potrebno toliko govoriti riječima nego da je potrebno propovijedati životom, nastavio je dubrovački biskup te ustvrdio kako je sv. Antun najizvrsniji primjer toga.

Biskup je potom pročitao ulomak iz jedne propovijedi sv. Antuna da bi vjernici uočili kako je svetac propovijedao te što je naglašavao: „Onaj koji je ispunjen Duhom Svetim govori različitim jezicima. Različiti jezici jesu različita svjedočanstva za Krista, kao što su poniznost, siromaštvo, strpljivost, poslušnost. O njima govorimo kad ih drugima pokazujemo životom. Riječ je živa kad život govori. Neka zato prestanu riječi, a neka progovore djela. Prepuni smo riječi, prazni djelima…“

Ovo je važno: Riječ je živa kad život govori, istaknuo je biskup Uzinić. I zato je Antunova propovijed živa i zato je on bio izvrstan prenositelj onog poslanja, koje je nastavio i svojom svetošću, što ga je Isus dao svojim učenicima, svojoj Crkvi.

Što to ima veze s nama danas ovdje okupljenima?, upitao se biskup potičući vjernike na daljnje promišljanje. „Ima zato što smo došli ovamo ne samo tražiti njegove milosti nego zato da bismo ga promatrali i da bismo od njega učili. Ima i zato jer ono poslanje koje su primili učenici nije samo poslanje dvanaestorice – pape, biskupa, svećenika – nego i poslanje cijele Crkve. To je poslanje svakog od nas.“

To što smo kršćani, to što ispovijedamo vjeru u Isusa Krista, to je milosni dar koji smo primili, kazao je u propovijedi biskup dodavši da taj dar upravo po ovom poslanju obvezuje kršćane da ga prenesu, da o njemu govore i to na dva načina: svojim riječima i svojim kršćanskim životom.

Govoreći o važnosti prenošenja vjere riječima dubrovački biskup je kazao: „Evo zašto je važan vjeronauk pa i ove propovijedi kojima pokušavamo, nekad uspješnije nekad manje uspješno – nažalost neuspješno u odnosu na način na koji je to činio sv. Antun – približiti Božju riječ i uklopiti je u konkretni život koji živimo.“  Napomenuo je kako to nije zadaća samo svećenika nego svakog kršćanina. „Nije dovoljno samo ono tradicionalno pripadati kršćanstvu, Crkvi. Pripadao je moj djed i baka, moj otac i majka, pa naravno da sam i ja. To nije razlog za biti kršćanin.“

U ovom vremenu povijesti Crkve o tome kako svjedočiti vjeru u Krista dubrovački biskup je rekao: „Želim li biti kršćanin u pluralnom i sekularnom društvu trebam se potruditi upoznati što je i tko je taj u kojeg vjerujemo, trebam ga otkriti. Evo zašto je za sv. Antuna bila važna teologija kao što je za nas važno uvijek i ponovno čitati Sveto pismo. Čitati kršćansku literaturu, produbljivati svoju vjeru, razgovarati o svojoj vjeri, imati susrete, biblijske grupe u župi, dolaziti na nedjeljna misna slavlja.“

Citirao je i sv. Jeronima: „Tko ne pozna Sveto pismo, ne pozna Krista“,  te podsjetio kako se ove godine slavi 1600. obljetnica od smrti sv. Jeronima koji je preveo Sveto pismo s grčkog i hebrejskog na latinski i omogućio ljudima svoga vremena da mogu čitati Bibliju. Važno je upoznati ono što vjerujemo, otkriti to, produbiti, poručio je.

„A onda, onda nije dovoljno na tome ostati“, nastavio je biskup. „Nego to što drugima govorimo trebamo i sami živjeti.“ Rekavši kako vjeruje da svi okupljeni žele da sutra i njihova djeca budu kršćani biskup je ustvrdio da će ona to biti, ali ne samo zato jer im oni kao roditelji i djedovi i bake to govore nego ako oni to žive. „Zaludu govorimo ako sami ne živimo. Evo, zašto nam je važan sv. Antun“, istaknuo je biskup Uzinić. „On nam pomaže razumjeti i jedno i drugo, i govoriti, a onda u skladu s tim i živjeti.“

Vraćajući se na misao s početka propovijedi iz evanđelja dana koje govori kako je Gospodin, kad su učenici išli propovijedati potvrđivao to popratnim znakovima, biskup je dodao: „Kad je sv. Antun išao i kamo god je išao i propovijedao, Gospodin je također bio s njim i popratnim znakovima pratio ono što je sv. Antun govorio. Zato je bio velik čudotvorac. Ako mi budemo išli i govorili, ali i životom živjeli, i nas će pratiti popratni znakovi. Bog nam daje veliku vlast protiv zla. Nije to vlast nad ljudima, to je vlast nad Zlom. Ali zlo se uvijek i ponovno može pobijediti kad se pobijedi sebe, svoj egoizam, i kad se sebe i svoj život stavi na raspolaganje Gospodinu, onom poslanju ići svugdje i propovijedati evanđelje, i svojim životom ga svjedočiti.“

Zahvalu biskupu izrekao je gvardijan samostana, a nakon mise vjernici su ostali u druženju uz nastup KUD-a „Stjepan Radić“ u narodnim nošnjama, u kojima su brojni mladi sudjelovali i u procesiji noseći kip sv. Antuna.