Protekla liturgijska godina bila je „takva kakva jest“, primijetio je na početku biskup, okrnjena zbog istih razloga zbog kojih svijet i društvo nisu mogli funkcionirati onako kako smo navikli. Također je spomenuo kako Kćeri milosrđa Trećeg samostanskog reda sv. Franje provincije Krista Kralja tog dana slave svoj dan, kojeg su željele svečano proslaviti u dubrovačkoj katedrali u zajedništvu sestara iz svih krajeva provincije čime bi završila i proslava jubileja 100. godina od utemeljenja Družbe, no zbog svih ovih okolnosti od toga se odustalo. Biskup je pozdravio nekoliko sestara koje su sudjelovale u slavlju mise.

Nedjelja Krista Kralja donijela je evanđeoski ulomak koji govori o posljednjem sudu (Mt 25, 31-46). Govoreći uvodno o tome kako sve danas zamišljamo Krista Kralja dubrovački biskup je rekao kako ga često i mi kršćani zamišljamo i prepoznajemo kao suca koji će doći i sve staviti na svoje mjesto. No, želi li Isus da ga takvim zamišljamo?, upitao se biskup te kazao kako naglasak pročitanog evanđeoskog ulomka nije na Isusu kao sucu nego na nečem drugom: „Naglasak je na Isusu kao kralju koji živi tu pokraj nas, u našem svijetu, danas. I ima potrebu da mu, kao što su podanici činili svom kralju, priteknemo u pomoć, da mu budemo na usluzi. U duhu današnjeg evanđelja da mu dademo komad kruha jer je gladan, čašu vode jer je žedan, odjeću jer je gol, malo prisutnosti jer je sam, a zapravo da mu darujemo svoju ljubav.“

Biskup je nadalje tu misao povezao s Trajnim euharistijski klanjanjem (TEK) koje se nakon Dubrovnika organizira u Osijeku, a prije toga je organizirano u Splitu, te ustvrdio kako je „divno djelo taj naš TEK“. Dodao je tome kako i sam navrati u tu kapelu, te u okviru razmišljanja na nedjelju Krista Kralja, primijetio da „ponekad kao da pretjerujemo s poklonstvenim stavom prema Isusu“. Dojam je kao da je naš odnos prema Isusu ponekad poput onog odnosa kojeg su podanici imali prema istočnjačkim kraljevima kojima se ne smiju okrenuti leđa, kazao je dubrovački biskup te potaknuo vjernike da dublje promisle o tome je li to potrebno Isusu.  „Isusu, siguran sam, to uopće ne treba. Možda nama treba“, kazao je. „I u tom kontekstu je to čak i u redu. Kao i ono zavjetno zlato koje poklanjamo. To  Gospi, Isusu ne treba. Možda nama treba. I zato ne govorim sad protiv toga, nije mi to namjera. Ali želim spomenuti, reći da to Isusu stvarno ne treba.“ Nastavio je razmišljati o tome što Isusu treba.

Naglasio je kako Isus jest naš kralj te kako njemu treba nešto drugo i to se ističe u pročitanom evanđeoskom ulomku. „On ne treba da mu se, kad dođemo u crkvu i znamo da je on tu živ prisutan poklonimo, to nama treba. On treba  da mu se poklonimo u siromasima, da se prignemo nad njega u obespravljenima, prognanima, migrantima, bolesnima, zatočenima… I želi da, ako njega priznajemo kao kralja, njih pretvorimo u svoje kraljeve, one kojima smo spremni dati sve što jesmo i imamo, one kojima smo spremni služiti, ako je potrebno i vlastitim životom.“ To ne isključuje članove vlastite obitelji, muža, ženu, djecu, stare roditelje, dodao je. Ono što je važno primijetiti jest da se na tom ne zaustavljamo.

„On, Isus naš kralj, nam treba u Crkvi i crkvama, u svećenicima, u euharistiji, uključujući i klanjanje, u sakramentu pokore, drugim sakramentima, u svojoj riječi, u braći i sestrama. On nama treba“, kazao je mons. Uzinić i nastavio: „Ali i on  nas treba u svima koji trebaju našu ljubav i naše milosrđe, bilo da je riječ o tjelesnim, bilo da je riječ o duhovnim djelima milosrđa. A kralju koji nas treba, Isusu koji je naš kralj koji nas treba, se ne smiju okrenuti leđa. Pokraj kralja koji nas treba se ne može i ne smije proći i ništa ne učiniti ili barem ništa ne pokušati učiniti.“

Svi koji nešto učine ili nešto pokušaju učiniti s njim postaju graditelji Božjeg kraljevstva u ovom svijetu i vremenu, ustvrdio je biskup Uzinić. „To je naša zadaća, to je zadaća Crkve dok on ne dođe i ne podloži i ne uništi sve svoje neprijatelje.“

Tumačeći tko su Isusovi neprijatelji imenovani riječki nadbiskup koadjutora je kazao kako se na prvu može učiniti u ovom govoru o posljednjem sudu da su Isusovi neprijatelji one osobe koje su s lijeve strane u ovoj paraboli, ali „to nisu Isusovi neprijatelji jer to smo mi, ja i ti, kad nismo niti pokušali ništa učiniti, a kamoli da smo nešto učinili za tolike u kojima Isus i danas pati“. Nastavio je i kako mi nismo ti koji su Isusovi neprijatelji, pa makar i ne činimo ono trebamo činiti. „Mi smo Isusovo poslanje. On je došao da bi nas spasio, da bi spasio sve ljude. Njemu nije cilj utjerati nas u pakao nego nas iz njega izvući.“

O tome tko su onda Isusovi neprijatelji ako nismo mi, biskup Uzinić je kazao kako to objašnjava sv. Pavao. „On kaže da su to sile zla od kojih se čovjek dao zarobiti u prvom Adamu i od kojih nas je Isus  oslobodio u sebi kao drugom Adamu. On je onaj pastir iz prvog čitanja u kojem Bog sam dolazi da spasi svoje. Njegovi su neprijatelji i posljedice koje zbog tog prvog pada i zarobljenosti silama zla svi trpimo. To su bolesti, uključujući i ovu pandemiju, ali i glad, neznanje, ropstvo, strah, mržnja, egoizam, grijeh i smrt.“ Kazao je i kako sve ovo jednog dana treba nestati i tad će nastupiti Božje kraljevstvo. Kad će taj dan doći ne znamo, rekao je, ali znademo da „imamo zadaću biti oni koji pomažu ostvarenju tog i takvog svijeta, znamo da trebamo biti oni koji se trude svojim djelovanjem u svijetu i vremenu boriti protiv ovih posljedica zla ili bar umanjiti njihov utjecaj na ljudsko društvo.“

Primijetivši kako ne možemo ukloniti sve te posljedice niti možemo mi pobijediti sile zla, rekao je kako je to već učinio i čini Gospodin. Ali mi mu trebamo dati ruku, dati svoj doprinos, kazao je. „I svi oni koji to čine, čak i oni koji ni ne poznaju Isusa, bez obzira na sve naše razlike vjere, nacije, rase, klase, svi oni koji se na bilo koji način bore protiv sila zla i njihovog utjecaja, svi oni na svoj način s Isusom izgrađuju Božje kraljevstvo i njegovi su suradnici u otkupljenju čovjeka.“

U drugom dijelu propovijedi mons. Uzinić se spomenuo Kćeri milosrđa Trećeg samostanskog reda sv. Franje koje je prije 100 godina osnovala Marija Petković. 4. listopada 1920., na poticaj dubrovačkog biskupa Josipa Marčelića danas blažena Marija Propetog Isusa Petković, utemeljila je Družbu Kćeri Milosrđa.

O tome tko su ove redovnice mons. Uzinić je citirao misli utemeljiteljice: „Kćeri Milosrđa znači da smo rođene iz milosrđa Očeva i poslane u svijet nastaviti njegovo djelo milosrđa i bratske ljubavi prema trpećim ljudima (Pouka bl. Marije Propetog, 13. prosinca 1942). Sestre moraju biti prava slika milosrđa nebeskoga Oca (Pouka bl. Marije Propetog, 13. prosinca 1942) i kao baštinice njegove milosrdne naravi pružati braći i sestrama, napose najmanjima i najpotrebitijima, dokaze i plodove dobrote i ljubavi kojom nas Otac ljubi.“ Evo načina na koji je ta Družba pozvana pomagati Isusu u izgradnji njegovog kraljevstva već sada i ovdje, dodao je.

Družba Kćeri Milosrđa Trećega samostanskoga reda sv. Franje rođena je u krilu Crkve (osobito ove Dubrovačke biskupije) i svoje poslanje ostvaruje u Crkvi i za Crkvu, Čini to danas u pet provincija, kazao je biskup te nabrojao sve provincije predstavljajući tako vjernicima rasprostranjenost Družbe: Provincija Krista Kralja – Hrvatska; Provincija Srca Isusova – Argentina; Provincija Uznesenja Marijina – Paragvaj; Provincija Imena Marijina – Čile / Peru te Provincija sv. Franje – Italija. Pod izravnom vrhovnom upravom je vrhovna kuća u Rimu i misijska zajednica na Kubi.

„Zato, u ime Crkve, osobito ove naše dubrovačke, bl. Mariji Propetoga i svim njezinim sestrama koje su je nasljedovale i nasljeduju u karizmi, želim izraziti zahvalnost“, kazao je mons. Uzinić i nastavio: „ Želim moliti i za budućnost Družbe, ali i, po zagovoru bl. Marije Propetog Isusa, budućnost Crkve i svakog od nas kako bismo s Crkvom bili graditelji Božjeg kraljevstva prepoznajući Isusa Krista svoga kralja u onima u kojima se on sam prepoznao te jednom mogli čuti one utješne Isusove riječi: ‘Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta!’“

Liturgijsko pjevanje animirao je Mješoviti katedralni zbor pod ravnanjem prof. Maje Marušić i orguljsku pratnju Marka Palčoka. Biskup Uzinić im je čestitao dan zaštitnice crkvenih pjevača i glazbenika sv. Cecilije, koji se ove godine ne proslavlja liturgijski jer pada na nedjelju, te im poželio da ih primjer sv. Cecilije nadahnjuje i prati kako bi i njihov život postao pjesma.