Evanđelist Luka nam je prenio okolnosti i opisao događaj Isusovog rođenja, i iz toga smo saznali mnoge važne detalje, osjetili da se nešto događa, da je to nešto neuobičajeno, ali nismo mogli dosegnuti puninu otajstva. Kao da je i nas sveti Luka ostavio da sve o tome pohranimo i s Marijom, Josipom i pastirima prebiremo u svom srcu gledajući novorođenče u jaslama. Za razliku od ulomka evanđelja prvih dviju božićnih misa, evanđelje danje mise donosi ulomak iz proslova Ivanova evanđelja. Ivan uopće ne spominje okolnosti niti opisuje sam događaj nego čini nešto drugo. On nam prenosi samo otajstvo, bit onoga što se dogodilo u Božiću, ali ne samo u Božiću nego u cjelokupnom otajstvu Isusa Krista. „Zahvaljujući tome mi, sudionici ovog misnog slavlja, očima vjere uspijevamo vidjeti i ono što pastiri nisu mogli vidjeti, što su tek naslućivali, ono o čemu je Marija tek mogla prebirati u svom srcu a što je desetljećima kasnije mogla razumjeti“, kazao je dubrovački biskup. Zahvaljujući ovom evanđelju i njegovoj objavi mi već sad možemo doseći tu razinu. Ono što ispovijedamo u Vjerovanju evanđelist također izriče malo drugačijim riječima.

To isto otajstvo daje smisao događaju kojeg je opisao Luka i koje daje smisao Božiću i božićnoj radosti, koja nije radost samo za nas kršćane nego i za sve ljude. O tom događaju kao izvoru prave radosti za sve ljude pisao je već Stari zavjet a u današnjoj liturgiji ponuđena dva takva ulomka.

Nitko nakon Božića nije i ne smije biti isključen.

Govoreći o otajstvu rođenja Božjeg Sina u povijesti biskup je istaknuo Lukinu rečenicu iz koje se saznaje gorka istina o tome kako za Isusa nije bilo mjesta u ljudskim nastambama Betlehema i da je zbog toga rođen u životinjskoj nastambi, štali, položen u jasle. Evanđelist Ivan je to rekao drukčijim riječima: „svojima dođe, a njegovi ga ne primiše“. To je tužna rečenica u današnjem evanđelju, kazao je biskup i dodao: „ To je tužna sudbina Isusa Krista, a zapravo to je tužna istina Boga u našem svijetu.“

Kolikogod da je to tužna vijest ona u sebi nosi i pozitivan element jer pokazuje jednu drukčiju logiku, a ta je: “Bog nije onaj koji prisiljava, Bog je onaj koji se nudi. Bog ne koristi svoju moć da bi nametnuo svoju logiku nego nam nudi svoju ljubav. I ovo odbacivanje, ova činjenica da netko može Bogu reći ne, kolikogod da je tragična za konkretnu osobu, za nas ljude je znak našeg ljudskog dostojanstva i slobode koji Bog poštuje.“

Biskup Uzinić je u tom kontekstu naveo misao sluge Božjeg Josipa Stadlera o tome da se Bog ovako htio roditi kao nemoćno dijete povijeno u jaslama jer on želi da ga ljube a ne da ga se boje. Bog ne želi da ga se bojimo nego da ga slobodno ljubimo, naglasio je biskup, i da tako dobijemo moć kako kaže Ivan „onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja“.

„Među onima kojima Bog daje takvu moć možemo biti i mi, draga braćo i sestre, tako da Bogu otvorimo svoja srca, slobodno, prihvaćajući poput Marijina srca Božju riječ koja želi tijelom postati i utjeloviti se u nama i po nama na različite načine“, kazao je biskup i naveo kao primjer služenje u ljubavi u vlastitoj obitelji, to je utjelovljenje Riječi. Riječ se u nama želi utjeloviti i u svojoj Riječi, u sakramentima osobito euharistiji, nastavio je biskup potaknuvši okupljene na preispitivanje o tome čitaju li Sveto pismo, mole li, jesu li se ispovjedili za Božić i u tom događaju opraštanja susreli se s Božjim milosrđem, jesu li se za Božić susreli s Isusom u euharistiji, jesu li oprostili onima koje su povrijedili i od kojih trebaju pitati oproštenje kao i jesu li oprostili onima koji su njih povrijedili. „On, Riječ koja je tijelom postala, kuca na naša vrata da uzmemo svoj dio odgovornosti za crkvenu i društvenu stvarnost“, i to je način na koji se danas treba nastaviti utjelovljivati Riječ a ne samo da čekamo od drugih da nešto naprave, nastavio je biskup. Krist kuca i dolazi, ustvrdio je te se upitao: Hoćemo li ga poslužiti u svima potrebnima s kojima se on u evanđelju (Mt 25) prispodobio? Znademo li da su oni glavni kriterij prema kojemu možemo ocijeniti jesu li vrata našeg svratišta ostala zatvorena odnosno jesmo li mi, kršćani, Crkva, oni njegovi kojima dođe, a za koje mora konstatirati „njegovi ga ne primiše“?

„Nažalost, neke bolne situacije crkvenog života, osobito kad je riječ o žrtvama pedofilije, pokazuju da smo i mi oni koji su zatvorili Riječi koja je željela tijelom postati svoje svratište, da smo njegovi koji ga ne primiše, dapače da smo njegovi koji ga odbaciše“, rekao je biskup.

„Među onima o kojima Isus govori su – priznajemo to u ozračju nastavka rasprave o prekidu trudnoće – nerođeni koji su i dalje u opasnosti da budu neprihvaćeni kako u našoj društvenoj stvarnosti tako i među nama kršćanima. I to da su neprihvaćeni među nama kršćanima je veća tragedija od toga kakav će biti sutra zakon o prekidu trudnoće.

Ne zaboravimo da su među onima na koje Isus misli i majke nerođenih prepuštene često same sebi, ali i majke pobačenih koje olako osudimo iako smo svi zajedno – mentalitet kojeg i mi stvaramo svojim neautentičnim kršćanskim životom – odgovorni za tu situaciju“, kazao je dubrovački biskup prepoznajući među nerođenima situaciju Isusa kojeg njegovi nisu primili.

„Tu su i stari i bolesni, koji su u društvu koje je sve starije poput našeg hrvatskog društva, sve više u opasnosti da ih potpuno zanemarimo a nerijetko i da ih iskoristimo. Da, mnogi stari i nemoćni u hrvatskom društvu su iskorištavani od mlađih članova svojih obitelji!“, istaknuo je dubrovački biskup. Potaknuo je vjernike na preispitivanje jesmo li barem ovih božićnim dana posjetili svoje starije ili smo se zadovoljili površnom čestitkom i ispraznim darom.

Biskup je dodao kako bi se moglo tako nastaviti nabrajati brojne ugrožene kategorije ovog svijeta i vremena, a onda zbog aktualnosti istaknuo izbjeglice i migrante.

„Isus je bio izbjeglica. I mnogi od nas, od vas su, ovdje iz Dubrovnika, sjećate se, bili izbjeglice. Znam potrebno je poštivati pravila i to je u redu. Ali nije u redu, a to se upravo događa u našem hrvatskom društvu, imati predrasude. I nije u redu, a na to neki pozivaju, napraviti ograde i zaštititi se od ljudi koji možda – kažem možda, ne znam, ali vjerujem da to možda nije samo možda – traže samo bolji život. Možda netko nije takav, možda je netko zlonamjeran. Možda je i to istina. Ali bolje je i sto puta pogriješiti čineći dobro nego jednom ne čineći.

Uostalom, zar i Bog nije u Isusu i s nama toliko puta riskirao i riskira? Zato mu se i dogodilo i događa, da za njega nije bilo i često nema mjesta u našim svratištima. I zato mu se događa da ga njegovi nisu primili i ne primaju. Zato mu se to možda i u našem životu ponavlja u odnosu i na one koji kucaju na naša vrata i traže milosrđe i ljubav. Želimo li Isusa primiti u Božiću poslušajmo papu Franju koji nas poziva da ih prihvatimo, zaštitimo, promoviramo i integriramo. Ovo posljednje, integrirati je posebno važno. Problem je što se možda neki ne žele integrirati. Možda se to čini nemogućom misijom. Ponekad i jest. Ali Bogu ništa nije nemoguće. Pokazuje to i božićno otajstvo u kojemu je sve postalo moguće!“

I nama će sve biti moguće, bit će moguć radostan i bolji naš osoban život, život naših obitelji, Crkve i društva uz uvjet da, ustvrdio je biskup, dopustimo „Božjoj ljubavi da dotakne naša srca i pomogne nam ne biti oni koji su rođeni od volje i krvi tjelesne i koji razmišljaju logikom ljudskih računica nego oni koji su rođeni od Boga, tj. oni koji su zahvaćeni Božjom logikom, koji žive u skladu s Božjom računicom.“

O toj Božjoj računici biskup je na kraju kazao: „To je računica koja je u novorođenom betlehemskog djetetu učinila da Bog postane jedan od nas kako bismo mi mogli postati poput njega, računica koja će biti sažeta u osam blaženstava i govoru na Gori, računica koja će ga na kraju odvesti na križ koji se već u povojima na neki način prikazuje jer su velikom i moćnom Bogu oduzeli moć micanja i jaslama koje su svojim drvom već znak križa. Ta se računica matematički čini neisplativom jer ona matematički jest takva. Ali Božja ljubav, kao uostalom i svaka ljubav, a njegova je najizvrsnija jer on je ljubav, ne uvažava matematiku. Srećom po nas da je tako. Sretan Božić!“