Biskup Uzinić: Žrtve umiru u nadi, krvnici u očaju

Nakon mise za sve njih se pomolio pred bistom don Iva Jelinovića, konavoskog svećenika iz te župe okrutno ubijenog u 25. godini života i spomen pločom s imenima Konavljana koji su s njim odvedeni i pogubljeni na Korčuli, a koje su župljani postavili u dvorištu crkve.

Spominjući se svih žrtava II. svjetskog rata i poraća na tom području dubrovački biskup kazao je kako nas krv žrtava Domovinskog rata koje su svjedoci našeg vremena opominje da ne smijemo zaboraviti jer ako zaboravimo, kao što smo zaboravili i šutjeli o ovim žrtvama, povijest i njezine tragične stranice će se ponoviti.

Tražeći u misnim čitanjima Božja nadahnuća za te teške događaje, biskup je primijetio kako je jedna od tragičnih stranica ljudske povijesti i ona stranica povijesti spasenja koja se čitala u liturgiji ovoga tjedna, a to su ulomci iz Prve i Druge knjige o Makabejcima. „Neke od stranica koje smo proteklih dana čitali upoznale su nas s pojedinim snažnim primjerima žrtava progona koji su u to vrijeme, a riječ je o 1. st. pr. Kr., bili poduzeti protiv židovskog naroda s kojim se slična sudbina, nažalost, ponovila i toliko puta kasnije, a osobito je bila tragična u II. svjetskom radu kad su milijuni ubijeni u holokaustu“, kazao je biskup te izdvojio dva primjera iz litugijskih čitanja. To su primjeri starca Eleazara  koji je radije izabrao smrt nego li da prijetvornošću koju su mu krvnici nudili sablazni mlade generacije i primjer majke Makabejke i njezinih sedam sinova koja ih je sve gledala kako umiru i bodrila ih da ustraju, te je na kraju i sama bila ubijena.

Biskup se u tom kontekstu prisjetio simbola mučeništva poslijeratnog vremena na tom području bl. Alojzija Stepinca koji je optužen i osuđen, kako je kasnije govorio njegov tužitelj, jer nije bio dovoljno fleksibilan. U slici majke Makabejke i njezinih sedam sinova potražio je sličnost sa stradanjem don Iva i sedmorice njegovih sudrugova, objasnivši kako su svećenici pozvani svojim vjernicima u duhovnom smislu biti i očevi i majke. „Nemamo podatke, ali pretpostavljam da je don Ivo u vjeri koju je propovijedao tješio i hrabrio one koje mu je sudbina u tom trenutku povjerila“, kazao je.

Tumačeći prvo čitanje biskup je nastavio kako ono ne govori o sudbini žrtava nego njihovog krvnika, koji je mislio da može što hoće, ali je zaboravio da ne može dokle god hoće.

„I dok su njegove žrtve umirale u nadi, on umire u očaju. I zato je njegova životna tragedija, iako se za života činilo da je drugačije, daleko bolnija nego li ona njihova“, ustvrdio je biskup Uzinić.

Ponovio je svetopisamske riječi koje mu autor na samrtnoj postelji u usta stavlja:  „Nestalo je sna s mojih očiju, i srce mi je klonulo od jada. Zato rekoh u svom srcu: U koliku li sam tjeskobu zapao i kakav li me to val nesreće zapljusnuo! Mene koji sam u vrijeme svoje moći bio poštovan i ljubljen. Sad mi dolaze na pamet zla koja sam počinio u Jeruzalemu kad sam odande odnio sve zlatno i srebrno posuđe što se u njemu nalazilo, i kad sam bez razloga zapovjedio da se stanovnici Jude istrijebe. Sad znam da me zbog toga snašlo ovo zlo i da od velike tuge umirem u tuđoj zemlji!“

Potaknuo je okupljene da 75 godina nakon tragičnog događaja stradanja don Iva i sedmorice njegovih sudrugova pokušaju u njihovim ubojicama, nalogodavcima i izvršiteljima, prepoznati Antioha i njegovu sudbinu opisanu u prvom čitanju. Primijetio je i da su don Ivo i njegovi sudrugovi mislili da im je to vrijeme donijelo završetak rata i slobodu i tome se veselili kao i svi drugi normalni svjedoci tog vremena. No, to vrijeme je za njih i za brojne druge čiji broj još nije utvrđen a koji su stradali od Orsule, preko Dakse do Bleigurga i nazad postalo vrijeme patnje i tragične smrti.

„Iako bismo se, gledajući po kriterijima ljudske pravde koja uvijek traži odmazdu, vjerojatno lako mogli složiti s takvim zaključkom, ja danas želim i molim da je bilo i da bude drugačije. Vjerujem da sa mnom, gledajući stvarnost Božjim očima, to žele i mole don Ivo i njegovi sudrugovi.

No, najvažnije od svega je da to Bog želi jer njegova pravda nije osveta. Njegova je pravda milosrđe“, pozvao je biskup Uzinić.

Upitavši se je li to možda nepošteno prema don Ivu i drugim žrtvama, biskup je ponudio odgovor kršćanske vjere koju je i don Ivo propovijedao: „Bilo bi da je ovozemaljski život jedini život, ali nije. Smrću nam se život mijenja, molimo u predslovlju sprovoda, ali ne oduzima.  I tad počinje vječni život ondje gdje – kako nas uči sv. Toma Akvinski u današnjoj Službi čitanja – ‘svatko… ljubi drugoga kao samoga sebe, pa se tuđem dobru veseli kao svome’.  Isus u današnjem evanđeoskom ulomku i svojoj raspravi sa saducejima koji nisu vjerovali u uskrsnuće upravo o tome govori. Bog – kaže on – ‘nije .. Bog mrtvih, nego živih’. I tome dodaje: ‘Tá svi njemu žive!’ Nadam se i vjerujem da to ‘svi’ doista uključuje sve.

Don Ivo je ovu vjeru propovijedao. On i njegovi sudrugovi su s ovom vjerom živjeli. Ona je oblikovala njihov život, usmjeravala njihove izbore. On su, na kraju, u toj vjeri umrli. Činilo se da gube, a oni su zapravo s vjerom u uskrsnuće i gubeći dobivali. To je kršćanski paradoks, ona logika pšeničnog zrna koje samo umirući daje plod, koji se ne temelji samo na lijepim riječima, nego na evanđelju. A evanđelje je Isus Krist. Evanđelje je njegov život. I njegova smrt. I uskrsnuće. I činjenica da je i nama rekao da ćemo suuskrsnuti s njime. Isus je umro da bismo mi živjeli. To je evanđelje. Otac ga nije ostavio u grobu. Uskrsnuo ga je. I nas će uskrsnuti zajedno s njime.“

Biskup je na završetku podsjetio kako naša konačna sudbina nije grob nego uskrsnuće. Da bi to doista bila naša sudbina nije dovoljno svoj pogled usmjeriti s onu stranu smrti, uskrsnuće se može i treba živjeti već danas. „Da bi se to dogodilo trebamo pročistiti svoj pogled. I trebamo, ta 75 godina je prošlo, prestati razmišljati, gledajući na ove tragične stranice koje ne smijemo zaboraviti, u terminima žrtava i zločinaca kako bismo i u žrtvama i u zločincima mogli prepoznati svoju braću i sestre. Ne da bismo zaboravili, jer povijest nije dobro zaboravljati, nego da bismo naučili opraštati. Ne tek retorički, nego stvarno, onako kako je opraštao Isus Krist. A on je opraštao moleći za one koji su ga razapeli, moleći u konačnici za sve nas, jer niti jedan čovjek ne može reći da je nevin dok god se proljeva ljudska krv, a mi ništa ne činimo da je zaustavimo: ‘Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!’ (Lk 23, 34).“

Liturgijsko pjevanje predvodio je mješoviti župni zbor.

Bistu don Iva Jelinovića je napravio akademski kipar Tomislav Kršnjavi, a postavljena je ispred župne crkve povodom 100. godine rođenja i 75. godine svećenikove mučeničke smrti. Na zvonik mrtvačkog zvona postavljena je ploča s imenima ostale sedmorice Konavljana stradalih zajedno s njime, a to je dar obitelji Miha Klaića. Troškove cijelog projekta popola su podijelili Općina Konavle i župa Presvetog Trojstva.

Župnik don Josip Mazarekić zahvalio je svima na suradnji, pomoći i darovima. Zahvalio je posebno svima onima koji su podnijeli žrtvu života u Konavlima za koje se molilo na misi kazavši kako je Bog bio s njima u tim trenucima te istaknuo kršćanske poruke ljubavi, života vječnoga i uskrsnuća. Mi želimo da nas ti naši mučenici prate svojom molitvom i zagovorom, poručio je. Dodao je i kako se do danas ne zna gdje su njihovi zemni ostaci.

Na kraju obreda ispred crkve okupljenima se obratio i autor biste akademski slikar Kršnjavi, zahvalivši na iskazanom povjerenju da radi skulpturu don Iva Jelinovića kojeg je, kad se malo upoznao s njegovim životom i mučeništvom, doživio kao sveca na nebu te mu se molio za zagovor dok je radio. Doživio ga je kao svećenika zagledanog u Krista koji je ljubav i kojem je on žrtvovao svoj život, te izrazio nadu da je to u bisti bar djelomično uspio izraziti.

Ivo Jelinović rođen je 6. travnja 1919. u Grudi (Konavle) od oca Ante i majke Jele, rođene Mostahinić. Za svećenika je zaređen u Dubrovniku 28. veljače 1943. godine. Prva i posljednja svećenička služba bila je služba župnika u rodnoj župi. Tu je služio do listopada 1944. godine kada su ga uhitili partizani te je s još sedmero Konavljana odveden na Korčulu. Prema nekim svjedočanstvima ubijen je batinjanjem sve dok nije izdahnuo. Presuda „osuđen na strijeljanje“ napisana je s nadnevkom 19. studenoga 1944. godine, što bi mogao biti  datum umorstva.