Biskup Vidović na početku mise je rekao: „Okupili smo se kako bismo proslavili blagdan sv. Joakima i Ane, roditelja BDM, i kako bismo proslavili Prvi svjetski dan djedova i baka i starijih osoba. Pozivam vas da dopustimo da nas u potpunosti prožme milost ovog susreta, kako bismo mogli ući u nove odnose; kako bismo jedni druge mogli shvatiti i prihvatiti kao dar. Jer Bog nas je dao jedne drugima za dar. A najveći dar za čovjeka je čovjek“.

U propovijedi je istaknuo kako Sv. pismo ne spominje sv. Joakima i Anu. Sve ono što o njima znamo je iz jednog apokrifnog evanđelja iz polovice drugoga stoljeća poslije Krista. U tom evanđelju piše kako su sv. Joakim i Ana bili neobično dobri i pobožni ljudi; čak da je Joakim bio svećenik, a za ono vrijeme i neobično bogat čovjek koji je bio svjestan da je njegovo bogatstvo dar od Boga. Stoga je Bogu uzvraćao zahvalnim žrtvama. Na taj način ušao je u intimu s Bogom. A kad se to dogodi, dobiva se Božji pogled; pogled djeteta Božjega. Po ljubavi uzvraćenoj Bogu prešao je na drugu obalu, tamo gdje Bog prebiva. Gledajući Božjim pogledom sv. Joakim vidio je ljude u potrebama i nevoljama i rado im je pomagao. „To je ono savršenstvo na koje nas poziva naša vjera; ljubav prema Bogu koja rezultira ljubavlju prema čovjeku“, pojasnio je biskup Ranko.

„Iako su sv. Joakim i Ana bili  veliki i bogati ljudi svoga vremena, ipak su, kao Abraham i Sara, bili bez ploda svoje ljubavi, bez djeteta. No, zbog toga nisu očajavali, niti su Bogu prigovarali. Isto kao Abraham i Sara, kao Zaharija i Elizabeta. Naprotiv, bili su zahvalni Bogu i na onom što nemaju. Zapravo su ušli u savršeni odnos s Bogom od kojega nisu ništa više očekivali do li Njega samoga. Prepustili su mu se u potpunosti da On ravna njihovim životom. Na kraju Bog im daje Mariju, Majku Isusovu, Majku svih nas i svega čovječanstva. Konačno, kad su Joakim i Ana ušli u duboko zajedništvo s Bogom i poput Abrahama shvatili da nije bitno imati ništa od Boga, pa čak ni dijete, nego imati Boga – a tko Njega ima, ima sve – poput Abrahama žrtvovali su svoje dijete Bogu; treće godine Marijina života odnijeli su je u Hram i prikazali je, darovali je Bogu govoreći: ‘Gospodine, ona je tvoja kao i mi, tebi je darujemo, tebi uzvraćamo tvoj dar. Ti čini od nje što hoćeš. Neka se vrši tvoja volja u njezinome životu’. Roditelji su Mariju odgajali u tom duhu. Zato se Marija nazvala neznatnom službenicom Gospodnjom. Bila je potpuno predana Njemu i Njegovoj volji govoreći: ‘Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj“, napomenuo je biskup.

„I kad ništa ne bismo znali o Joakimu i Ani; kad ne bi bilo niti spomenutog apokirfnog evanđelja, puno bismo o njima znali po plodu njihove vjere i ljubavi, po Mariji. Isto tako druge roditelje možemo savršeno dobro poznavati po njihovoj djeci. Jer grožđe se ne bere s trnja. Da je više Abrahama i Sara, bilo bi više Izaka; da je više Elizabeta i Zaharija, bilo bi više Ivana; da je više Joakima i Ana, bilo bi više Marija; da je više svetih Monika, bilo bi više Augustina“, poželio je biskup Vidović koji je detaljnije govorio o sv. Moniki i sv. Augustinu za kojega je majka Monika molila cijelog svog života te poželjela umrijeti onda kad doživi sinovljevo obraćenje i svećeništvo. I tako se dogodilo. Stoga je biskup priupitao što je to danas roditeljima uspjeh njihove djece? Imati sve i svašta ili vidjeti svoju djecu kod oltara Gospodnjega, kao što je sv. Monika vidjela svoga sina Augustina?

Potom je govorio o Prvom svjetskom danu djedova, baka i starijih osoba koji se slavi pod geslom „Ja sam s vama u sve dane“. „To je poziv na hrabrost, da izađemo iz svoga straha i svoje začahurenosti, iz povlačenja, iz osjećaja da uvijek moram šutjeti i da nemam pravo glasa. Ustanovljenjem Svjetskog dana papa Franjo je želio reći da život čovjeka ima jednako dostojanstvo u svim njegovim fazama. Samo Bog zna zašto nekome daje dugovječni život. On od takvog života očekuje plod. Zato je potrebno otvoriti se Bogu i Njegovoj milosti“, pojasnio je biskup te dodao kako u poslanici starijim osobama Papa za djedove i bake kaže: „Vi ste memorija, vi ste pamćenje jedne obitelji, jedne Crkve, jednoga društva. Vi trebate to iskustvo života prepričati svojoj djeci, svojim unucima. Vi ih trebate držati na svojim koljenima i šaptati im u uho te priče da s njima zaspu i da se s njima bude, da bi u njima probudili snove, da bi i oni počeli sanjati o životu, o budućnosti i da se oni ostvare onako kako su se ostvarili njihovi djed i baka“, naveo je biskup, spomenuvši kako je, šetajući na Žnjanu, doživio „san od života“, čudesni razgovor jednoga djeda i njegove unučice. „Oboje su bili sretni i bogati, jer djevojčica je imala svoga djeda, a djed svoju unučicu“, primijetio je biskup Vidović.

„Oduzimamo sebi pravo da budemo djedovi i bake, da budemo starije osobe, koje su dužne dati djeci onaj zreli plod života i zrelost života. Bez te zrelosti mladi ne mogu naprijed. Dužni smo im posvjedočiti pravu istinu o životu, bilo to zgodno i nezgodno, prihvaćali oni to ili ne. Naše je da govorimo i svjedočimo, blago i s poštovanjem. I onda, ono što Papa kaže, kad ne možemo, kad naiđemo na zid, kad nas ne razumiju ni naša djeca i unuci, onda se povlačimo, ali samo na molitvu. Tada kroz molitvu, zbog svoje nemoći, prostiremo se pred Gospodinom. Dopuštamo da on bude moćan u našoj nemoći. Ta nemoć pred Bogom je početak mudrosti. Moja veličina kao čovjeka i biskupa i Božja malenost u mom životu – učinak je nula. Moja poniznost pred Bogom i veliki Bog u mom životu – učinak je maksimalan. I to kod dida i bake, kod oca i majke i svih starijih“, ustvrdio je biskup Vidović, dodavši kako Papa želi da se malo prenemo iz naše pospanosti, da se probudimo. Da nastavimo živjeti život. Da nastavimo tamo gdje smo stali. Da ne odustajemo od života. Stoga je Papa sebe naveo za primjer. Trebao je poći u mirovinu, a izabran je za papu. I još je itekako moćan. Bog se slavi u njemu. Možda više sada nego nekada. Papa za papu u miru Benedikta kaže da je to sveti starac koji moli za svoju Crkvu. Stoga je on najveći blagoslov za našu Crkvu, jer ima vremena za molitvu“, pojasnio je biskup.

„I ti djede i bako, imaš vremena za molitvu. Kako sam tužan kad osobe koje su pred smrću kažu da nemaju kad moliti. Tužno je to kad osoba od 80 godina kaže da nema kad moliti. Prenimo se malo. Bog nam neprestano daje dostojanstvo svojih sinova i kćeri. Njegove su godine, njegovo je vrijeme. Na nama je da mu se otvorimo. Na nama je da mu dopustimo da nas ispunja svojom milošću i da mi postajemo samo jedno korito Njegove ljubavi i Njegove milosti, da po nama starijima ta milost i ljubav dopre do mlađih. I onda se ne treba bojati ni za svoju budućnost ni za budućnost svoje djece“, poručio je biskup i završio riječima: „Molimo Gospodina da nam po zagovoru sv. Joakima i sv. Ane, tih svetih staraca, da tu milost da mu se možemo otvoriti i da, što smo stariji i sve više nemoćniji, sve mu se više predajemo, kako bi se Bog proslavio u nama onako kako se proslavio u njima“.

S biskupom su koncelebrirala četvorica svećenika, među kojima su bili župnik don Toni Plenković i biskupijski kancelar te župnik Brusja i upravitelj Veloga Grablja don Ivan Jurin. Prije euharistijskog slavlja župnik Plenković predvodio je moljenje Radosnog otajstva krunice. Potom su otpjevane Gospine litanije, uz harmonijsku pratnju prof. Marijane Domančić koja je i pod misom harmonijski pratila liturgijsko pjevanje. Veći broj vjernika sudjelovao je ispred crkve.

Na kraju mise župnik Plenković ukratko je naveo što je učinjeno kroz tri godine obnove crkve Zvijezde mora. Napomenuo je da za obnovu ima još nekih detalja. Zahvalio je župljanima i Ministarstvu kulture kao investitorima. Poimenice je zahvalio izvođačima radova: kamenoklesaru Ivici Stipičiću s Brača te restauratoricama Ani Kostov iz Zadra i Leni Buzolić iz Hvara te koordinatoru radova Hvaraninu prof. Jošku Bracanoviću. Zahvalio je biskupu i svećenicima te čestitao imendane. A biskup Vidović pohvalio je don Tonija i don Ivana Jurinu, osobito za njihove pastoralne pothvate; za ono što rade „na obnovi naših župa i naše duhovne stvarnosti“.

„Crkva Zvijezda mora djelo je domaćih graditelja. Sagrađena je početkom 19. stoljeća uz staru mletačku obalu, na mjestu starije crkve Sv. Josipa. Za vrijeme francuske vladavine (1806.-1813.) crkva je izgubila sakralnu ulogu i koristila se kao skladište, ali joj je kasnije vraćen kult. Pročelje je oblikovano s polukružnim zabatom, s obilježjima renesansnog i baroknog sloga. U unutrašnjosti crkve je barokni mramorni oltar sa skulpturom Gospe od Utjehe, izvorno iz crkve augustinaca u Hvaru“. Prije obnove u crkvi Zvijezda mora povremeno su se održavala misna slavlja, a služila je i kao izložbeni prostor.