U vjeri da je korisno za opće dobro i za očuvanje mira, biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine su mnogo puta govorili o potrebi uspostave pravde i društvene sloge u BiH te o sadašnjem stanju Katoličke Crkve i hrvatskoga naroda u njoj. U susretima s predstavnicima nekih država, kao što je javnosti već poznato, uručivali su također promemoriju. I uvijek su to činili u nadi da će biti od pomoći u nastojanjima oko uspostave društvene sloge i stvarnoga poštivanja pojedinačnih ljudskih i kolektivnih prava svakoga čovjeka, svakoga naroda i svih manjinskih grupa u BiH i radi pravednoga i trajnoga mira. Sada su, s istom nakanom i željom, u ovom važnom trenutku za odnose među ljudima i narodima, odlučili svoju promemoriju obznaniti kao poziv svima, a posebice onima koji će na bilo koji način sudjelovati u važnim odlukama za uspostavu pravde i u donošenju pravednih zakona i njihovoj dosljednoj primjeni, također radi ispravljanja počinjenih nepravda i onemogućavanja njihova legaliziranja te za izgradnju dijaloga i očuvanje mira.

U prvom dijelu promemorije biskupi podsjećaju na svoju izjavu od 5. studenoga 2021., a u drugom govori se o potrebi uspostave pravde i društvene sloge te o sadašnjem stanju Katoličke Crkve i hrvatskoga naroda u BiH.

PROMEMORIJA

BISKUPSKE KONFERENCIJE BOSNE I HERCEGOVINE

O POTREBI USPOSTAVE PRAVDE I DRUŠTVENE SLOGE TE O SADAŠNJEM STANJU KATOLIČKE CRKVE I HRVATSKOGA NARODA U BIH

I.

Izjava Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

objavljena na kraju 82. plenarnog zasjedanja, 5. studenoga 2021.

U povodu stanja koje je nastalo u Bosni i Hercegovini:

„Biskupi izražavaju svoju zabrinutost zbog neodgovornoga ponašanja i nepromišljenih izjava pojedinih političkih predstavnika, koji takvim svojim djelovanjem izazivaju osjećanje nesigurnosti i straha kod ljudi.

Sve, koji kao izabrani predstavnici sudjeluju u vlasti i donose odluke, i sve koji oblikuju medijski prostor, biskupi pozivaju

a) da se suzdrže od teških riječi i uvreda i

b) da poštuju pojedinačna i kolektivna prava ljudi, konstitutivnih naroda i manjinskih grupa.

Očekuju također da, radi uspostave društvene sloge i pronalaženja pravednog izbornog sustava i radi provođenja potrebite ustavne i zakonske reforme, svoju pomoć pruže i predstavnici međunarodne zajednice.

Tu reformu zahtijeva pravda i radi toga da bi se otklonila svaka pravna i stvarna mogućnost preglasavanja, manipulacija i dominacije, i da bi se pronašao zakonski sustav i rješenje koje će osigurati poštivanje ljudskih prava i dostojanstva u kojemu će svaki narod i manjinska grupa sama birati i imati svoje predstavnike.

A dijalog je jedini moralno prihvatljiv način koji izabrani predstavnici moraju slijediti u pregovorima radi pronalaženja rješenja.

Potrebno je to također radi ispravljanja nepravdȃ i stvaranja osjećaja sigurnosti, radi podržavanja poduzetničke klime i otvaranja radnih mjesta, posebice za mlade.“

II.

Neke informacije i pogled u budućnost

Prema preliminarnim rezultatima popisa stanovništva iz 2013. godine, koje je objavila Agencija za statistiku, u BiH je te godine popisano 3.791.622 osoba, a prema konačnim službenim rezultatima, koje je objavila ista Agencija tek 2016. godine, u času popisa u BiH je bilo 3.531.159 stanovnika.

1. Procesi katoličkog i hrvatskog porasta i opadanja

Prisutnost katolika i Hrvata u BiH, izražena u apsolutnim brojevima, prema suvremenim popisima stanovništva (prvi 1879.), bila je u porastu sve do 1971. godine, otkada je u opadanju. Međutim, porast broja drugih, istovremeno, bio je mnogo brži i veći, pa je prisutnost katolika, izražena u relativnim brojevima (postocima), prema službenim rezultatima svih popisa stanovništva, u neprekidnom opadanju još od 1931. godine. Naime, Hrvati su 1971. godine (popis prema narodnoj pripadnosti) doživjeli svoj novovjeki apsolutni maksimum (772.491), a godine 1931. (popis prema vjerskoj pripadnosti) su doživjeli relativni maksimum od 24,01%, da bi godine 1991. (popis prema etničkoj pripadnosti) pali na 17,4%.

Nakon što je u posljednjem ratu (1991.-1995.) stradalo, prognano i raseljeno vrlo mnogo ljudi, službeni rezultati posljednjega popisa stanovništva (2013.), koji su objavljeni 2016. godine, kažu da je u BiH 544.780 (15,43%) Hrvata, 1.086.733 Srba (30,78%) te 1.769.592 Bošnjaka (50,1%).

Prema istom popisu, u BiH je 1.790.454 muslimana, 536.333 katolika, 1.085.760 pravoslavaca, 10.816 agnostika, 27.853 ateista, nisu se izjasnili 32.700, ostalih 40.655 te nepoznate vjerske pripadnosti 6.588.

Međutim, broj katolika, koji je rezultat istoga popisa stanovništva (536.333), dosta je veći od broja katolika, kojim raspolažu nadležne ustanove Katoličke Crkve. Naime, prema izvještajima biskupskih ordinarijata, koji su prikupljeni od svih župnih ureda na području pojedinih biskupija, procjenjuje se da je u BiH bilo prisutno 345.448 katolika na kraju 2020. godine.

2. Problem negativnoga priraštaja i novog iseljavanja katolika (Hrvata)

Prema zbirnim podacima Biskupskih ordinarijata, prirodni priraštaj katolika u BiH 1996. godine bio je pozitivan za 1467. On se poslije toga svake godine smanjivao, ali je bio pozitivan sve do 2001. godine. Međutim, od 2002. godine do danas katolici u kontinuitetu imaju negativan priraštaj. Dapače, on se stalno produbljuje tako da je prirodni priraštaj katolika 2020. godine bio čak – 3.989.

Novo iseljavanje je drugi veliki problem katolika. Prema crkvenim podacima, katolici su, nakon preživljene ratne tragedije i početnoga laganog povratka poslije rata, najbrojniji bili 2003. godine, kada ih je bilo 464.821. Otada njihov ukupan broj stalno opada, a posljednjih godina taj pad se ubrzava te je narastao na oko 14.000 godišnje. Prema istim crkvenim izvorima, na kraju 2020. godine katolika je 345.448, što je u razdoblju od petnaest godina, od 2003. do 2017., gubitak od 119.373, odnosno oko 25,7%. A budući da se odseljavaju uglavnom mlađe osobe, dok su u fertilnim godinama, to već sada ima velike posljedice na prosječnu dob preostalih vjernika, a za budućnost najavljuje opasne posljedice glede nataliteta.

Prema izvorima Katoličke Crkve, danas je u BiH oko 350.000 katolika, a 1991. godine bilo ih je oko 760.000. To jest, tijekom posljednjih 30 godina nestalo je više od polovice katolika a time i Hrvata, odnosno oko 54,6%. Situacija je osobito teška u Republici Srpskoj gdje ih je 1991. godine bilo oko 220.000, a sada je samo oko 15.000 katolika, odnosno samo ih je 2,4% od ukupnoga broja stanovnika ovog entiteta. A u entitetu Federacije BiH, prema posljednjem popisu, Hrvata je samo 22,4%.

3. Sadašnje demografsko stagniranje posljedica mnogih razloga

Nakon što je broj Hrvata i katolika u BiH krajem 20. stoljeća skoro  prepolovljen zbog ratnih progona, raseljavanja i iseljavanja, demografski pad katolika i Hrvata u BiH u razdoblju poslije toga rata posljedica je istovremenoga djelovanja više uzroka.

Među njima najvažniji su: neuspio povratak prognanika i raseljenih tijekom posljednjega rata; vrlo negativan prirodni priraštaj; novo iseljavanje; visoka stopa nezaposlenosti i raširena korupcija koja potiče iseljavanje u potrazi za poslom; novo iseljavanje kao posljedica planova razvijenih zemalja da nadoknade vlastite demografske gubitke i dobiju radnu snagu; nedovoljna društvena i materijalna podrška ženama koje žele rađati; sve veća kriza bračnoga morala i sekularizacija; kriza svijesti o vrijednosti života; odlazak mladih i visoka prosječna dob stanovnika kao razlog neplodnosti; porast broja osoba koje se ravnaju prema načelu: Ubi bene, ibi patria, te ponekada ostavljaju siguran posao i odlaze u potrazi za još boljim materijalnim uvjetima.

Uza sve to, postoje i drugi brojni razlozi, koji kod Hrvata pojačavaju gubitak volje da budu u BiH, i potiču ih na odlazak, a tiču se njihova ustavnopravnoga položaja.

Mnoge frustrira nepravedna unutrašnja podjela BiH na dva entiteta, čija je upravna struktura u oba slučaja na štetu Hrvata, zatim neriješeno nacionalno pitanje te činjenica, da biračku volju pojedinca i naroda obezvrjeđuje izborni zakon. Taj zakon Hrvatima ni na jednoj razini, gdje su u manjini, ne osigurava mogućnost, da sami sebi izaberu predstavnike. Time, na etičkoj razini, legitimitet kao kriterij društvenoga zastupanja biva često spriječen i ne-etičnost legalizirana, a na psihološkoj razini pojedini birač i narod frustrirani. To jest, budući da drugi nerijetko odlučuju tko će im biti predstavnik, brojni Hrvati se osjećaju poniženi. Ta pojava ima za negativnu posljedicu i to, da se u nedogled odgađa unutarhrvatska demokratizacija i zdravi pluralizam, jer postoji potreba za zbijanjem redova. Uz to, majorizacija i opstrukcija koja se vrši prema Hrvatima, pa i lažan samoproglašeni hrvatski identitet pojedinaca u državnoj upravi i diplomaciji, često se primjenjuju na štetu dostojanstva i prava Hrvata kod donošenja važnih odluka i preuzimanja nekih služba, na području investicija i personalne politike.

Pitanje entitetskih vlada u Federaciji BiH i Republici Srpskoj poseban je problem, jer je u njih strukturalno ugrađena mogućnost preglasavanja i diskriminacije manjine. Naime, voljom tadašnjega visokog predstavnika, amandmanski je intervenirano na takav način u ustave oba entiteta 2002. godine.

U skladu s odlukom visokoga predstavnika iz 2002. godine, u vladi RS je „osam ministara iz reda srpskog, pet iz reda bošnjačkog i tri iz reda hrvatskoga naroda. Jednog ministra iz reda Ostalih može imenovati predsjednik Vlade iz kvote najbrojnijeg konstitutivnog naroda.” (čl 92). A u Federaciji BiH vlada ima „osam ministara iz reda bošnjačkog, pet ministara iz reda hrvatskog i tri ministra iz reda srpskog naroda. Jednog ministra iz reda Ostalih može imenovati premijer/predsjednik Vlade iz kvote najbrojnijeg konstitutivnog naroda” (IV B čl. 4).

U postojećem stanju stvari, sȁmo Hrvati traže izmjene izbornoga zakona i garanciju legitimnoga predstavljanja, dok ni Srbi ni Bošnjaci ne pokazuju zanimanje za to a, pravno i realno gledajući, bez njihovih glasova u redovitoj proceduri nije moguće promijeniti zakon. Dapače, u sadašnjem stanju, odgovara im da sve ostane kao do sada te je potrebna intervencija međunarodne zajednice radi reforme nepravednog izbornog zakonodavstva.

4. Pogled u budućnost

U traženju mogućega rješenja ovoga složenog problema katolika i Hrvata u BiH moralo bi se voditi računa o mnogo elemenata. Od sudbinske važnosti je stavljanje snažnoga naglaska na brigu za one katolike koji su ovdje, zaustavljanje njihova iseljavanja i podizanje nataliteta. Prije svega, zato što povratak raseljenih i prognanih sve više izgleda, nažalost, pitanje prošlosti. Ne smije ga se nikada zaboraviti ali, i tamo gdje bi mogao, povratak se ne događa, dok na drugim stranama na razne načine biva opstruiran.

Zaustavljanje procesa novog iseljavanja od sudbinske je važnosti.

Jednako važno je stvaranje ozračja sigurnosti svake vrste u BiH, kako za pojedince tako za sve etničke i vjerske zajednice, te izgradnja međusobnoga povjerenja i društvene sloge. U okviru toga, posebice bi bilo korisno podizanje političke i pravne sigurnosti cijeloga društva, jačanje dijaloga i sloge, gospodarski razvitak, siguran posao i poštivanje prava radnika, eliminacija korupcije i svih oblika nepotizma, smanjivanje političkih napetosti, prestanak prijetnja novim sukobima i postizanje ustavno pravne jednakosti svih, koja će pogodovati gospodarskom razvitku. U tom smislu, radi zaštite ljudskih prava svakoga čovjeka i uspostave društvene pravde, radi otklanjanja svake opasnosti od oružanih sukoba i radi održanja mira, podržavamo napore da se ubrza proces oko pune integracije Bosne i Hercegovine u Europsku uniju i unaprijed zahvaljujemo za sve što ćete učiniti kako bi se to čim prije ostvarilo.

Od presudne bi koristi bilo da se donese državni plan demografske obnove.

Neprekidno treba tražiti pravedan teritorijalni i upravni preustroj cijele države. Ta promjena daytonskoga teritorijalnog ustroja trebala bi ići u pravcu reorganizacije cijele BiH na način, kako je to nekada davno učinjeno u Švicarskoj (ili Belgiji). Naime tada se, upravo zbog vrlo sličnih problema i radi njihova rješavanja, poštovalo i istovremeno primijenilo više kriterija: narodni, jezični, teritorijalni, vjerski, gospodarski, povijesni, koji su i danas na snazi i čak se povremeno nadograđuju. Sve u službi konkretnoga čovjeka, svih naroda, njihovih potreba i identiteta, jer su tamošnji ljudi svjesni, da ni jedan oblik državnog ustroja ne može biti skup, ako je u službi pravde, pravednoga mira, društvene sloge, ljudskih prava i dostojanstva pojedinaca i naroda, bez čega je gotovo nemoguće zaustaviti iseljavanje, a ni podići natalitet.

Uza sve to, u BiH može biti trajnoga mira samo ako se, uz poštovanje i primjenu kriterija ravnoteže pravde, ugradi i mehanizam ravnoteže straha. Jer ovdje, nažalost, barem u sadašnjem trenutku, drugomu i drukčijemu se obično ne garantira njegova prava zato što netko ima pravo na to, nego zato što se često, zbog bojazni od ugroze svojih prava, mora poštivati prava drugoga.

Brojna su neriješena pitanja na području odnosa državnih vlasti prema Katoličkoj Crkvi i drugim vjerskim zajednicama, među kojima su dušobrižništvo u zdravstvu, pastoralno djelovanje u redarstvenim službama i zatvorima, pitanje neradnih dana za vrijeme vjerskih blagdana, zdravstveno osiguranje crkvenih osoba, zakon o povratu oduzete imovine, nadoknada za korištenje oduzete imovine, nejasna porezna politika glede neprofitnoga djelovanja crkvenih pravnih osoba, način financiranja školskih i dobrotvornih crkvenih ustanova, pitanje djelovanja karitativnih ustanova, pravna nesigurnost dobara danih Crkvi samo na korištenje, osporavanje građevinskih dozvola za crkvene objekte itd.

Radi rješavanja takvih problema, za Katoličku Crkvu bi bila vrlo važna provedba dvaju ugovora sa Svetom Stolicom: Temeljnoga, koji je potpisan još 2006. godine, i onoga u vezi Vojnog ordinarijata iz 2010. godine. Do danas državna vlast nije provela ništa od onoga što je potpisala u tim ugovorima, niti u ovom času ima naznaka da to namjerava učiniti. I možda upravo primjer ignoriranja i neprovođenja tih dvaju međunarodnih ugovora ponajbolje oslikava kakav je stvarni odnos vlasti prema katolicima i njihovoj Crkvi.

Sarajevo, 9. svibnja 2022.

Mons. Tomo Vukšić, nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH, predsjednik BK BiH

Mons. Petar Palić, biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski

Mons. Franjo Komarica, biskup banjolučki

Mons. Marko Semren, pomoćni biskup banjolučki