„Papa Pio XII. utemeljio je blagdan sv. Josipa radnika 1955. g., stavljajući nam pred oči sv. Josipa, uzor svakog radnika. Možda je to malo čudan izbor, jer ako je gledati po Svetom pismu, mogao je Papa naći i bolje primjere od sv. Josipa. Jer sv. Josip kao radnik spominje se samo jedanput u Svetom pismu i to na mjestu koje je navješteno u blagdanskom čitanju: ‘Nije li ovo drvodjeljin sin?’“ rekao je don Krešo, dodavši kako možda netko može misliti da je Papa za uzor radnika trebao uzeti sv. Pavla. „Pavao kao radnik spominje se na sedam mjesta u Svetom pismu. Neki izričaji koje je sv. Pavao govorio u svojim poslanicama, danas su nama puno bliži, shvatljiviji, prihvatljiviji. Jedna od najpoznatijih Pavlovih misli je: ‘Tko ne radi, neka i ne jede’. Kako bismo mi samo grmjeli nad tim riječima sv. Pavla? Zatim, Pavao kaže da on dan i noć radi, kaže da zarađuje svojim rukama, radi s kožom. Sve to nama je puno bliže nego jedna jedina riječ o nekom drvodjeljcu“, istaknuo je župnik Ćirak.

No, papa Pio XII. baš sv. Josipa naziva radnikom i Crkva poziva radnike da u svom radu i djelovanju pred sobom imaju sv. Josipa. „U zbornoj molitvi blagdana sv. Josipa radnika Crkva nam stavlja pred oči da je Bog čovjeku povjerio otajstvo rada. Bog je čovjeku povjerio da svojim radom sebe posvećuje. Koliko nas svoj rad, svoje svakodnevno djelovanje, gleda kao nekakvu posvetu? Obično mi danas, kada govorimo o radu, govorimo o muci, o trpljenju, znoju. Rijetko tko danas govori o posveti radom. A Crkva nam govori da je rad način kako se čovjek može posvetiti. Mi danas gotovo da to i ne želimo vidjeti“, upozorio je don Krešo.

Rekao je da se na hebrejskom drvodjeljac kaže ho tekton, a to ne znači samo čovjek koji obrađuje drvo, nego i čovjek koji je arhitekt, čovjek koji misli, promišlja. „Čovjek koji svojim idejama, svojom kreativnošću i fizičkom snagom, može od ništa stvoriti nešto. Zato Crkva, kada govori o sv. Josipu radniku, ne govori samo o fizičkom djelovanju, koje može svatko raditi. Ima pred sobom sv. Josipa radnika kao onoga koji svoje djelovanje misli, promišlja, kreira, i to ne samo dobar početak, jer to je pola posla, nego promišlja tako da u svom radu i djelovanju dobro i završi“, poručio je don Krešo, upitavši: „Koliko toga se započne s velikim entuzijazmom, poletom, zanosom i na pola puta čovjek stane, razočaran. Čovjek u svom djelovanju, u svom kreiranju, kada nešto započne, treba to i završiti. Sv. Josip započeo je i završio u svom djelovanju jer je u središtu svoga rada gledao slavu Božju. U središte svoga rada stavio je nakanu dobra. Ne samo da to bude na slavu Božju, nego da to bude i na spasenje čovjeka, da to bude na posvećenje i oslobođenje bližnjega, na korist bližnjemu“.

„Kakav bi mogao biti rad koji posvećuje, a da nije i na korist bližnjemu? Naći ćemo rad koji nas ne posvećuje, naći ćemo stanje duha, raspoloženje naroda koje radi, krvavo i danonoćno radi, ali u tom radu nema zadovoljstva, sreće, a tek posvete. U psihologiji postoji pojam anhedonia, a znači da čovjek u svom radu nema nikakvog zadovoljstva, znači stanje duha u kojem nema sreće“, rekao je don Krešo.

Propovjednik je upozorio kako neki rad koriste i kao sredstvo podjarmljivanja čovjeka. „Čovjek koji u svom poslu ima cilj obogatiti se, preko rada steći moć, ogromno bogatstvo. To mu je smisao rada i poslanja – imati moć, bogatstvo, imati silu, ne dobro bližnjega. Ma kakva slava Božja!? Nego imati moć, da ja sa svojim radom dođem u poziciju gdje ću odlučivati što je dobro, što je zlo, što je istina, a što laž. Dugoročno, radeći za takvu svrhu, čovjek gubi zadovoljstvo i sreću“, upozorio je obrovački župnik.

Neki psiholozi kažu da je anhedonia u srži depresije današnjeg čovjeka, „jer čovjek u svom djelovanju vidi samo sebe, vidi vlastito zadovoljstvo, samo svoje interese. Nije čovjek kakvim ga je Bog zamislio. A čovjek u svom djelovanju treba biti slika i prilika Božja. Sve što radi, čovjek je pozvan činiti iz ljubavi, kako i kaže Božja riječ“, rekao je don Krešo, potaknuvši da bi sve što činimo trebali raditi na slavu Božju.

„Rad koji bi čovjeka trebao posvećivati, ako je bez Boga, postaje prokletstvo za čovjeka, način kako čovjek samoga sebe može prokleti. Kada se svojim radom ne posvećujem, to vodi otuđenosti; da drugoga čovjeka ne vidim kao dar Božji, nego kao sredstvo preko kojega ću imati još veću moć i mogućnost koristi samo za sebe“, upozorio je don Krešo, istaknuvši kako se „sv. Josip samoga sebe odrekao da bi učinio ono što Bog hoće. S tom odlukom sv. Josip vraća nas na prve stranice Svetog pisma, želeći današnjem čovjeku reći: Čovječe, ono što radiš, radi tako da bude dobro. To često nije korisno, često je teško. Smisao našeg posla, našeg rada i života je da naš život završi sa spasenjem duše i životom vječnim“, naglasio je don Krešo.

„Po sv. Josipu shvaćamo da je naš najvažniji posao, posvećujući sebe, posvetiti i bližnjega, kako bismo, spašavajući svoju dušu, sa sv. Josipom gledali Boga u vječnosti“, poručio je župnik Ćirak.

Spomenuo je i odluku Dubrovačke Republike, svečani proglas kojega su Dubrovčani donijeli prije 500 godina. „Dakle, Dubrovčani, trgovci, koji su živjeli od svoga posla, živjeli su od trgovine, oni su u svom djelovanju rekli: moramo trgovati, raditi, ali, kad je blagdan sv. Josipa, kad je zapovjedani blagdan, nedjelja, toga dana se ne radi. Taj dan ne može biti dan da ću ja misliti na sebe, nego je to dan kada ću na poseban način misliti na bližnjega i na slavu Božju. I svečano su odredili: na blagdan sv. Josipa mi nećemo raditi, jer smatramo da je Božji blagoslov veća sila, veća snaga, nego novac, za budućnost nas i našeg grada. Ta misao starih Dubrovčana neka i nama danas bude nadahnuće na koji način organizirati svoj svakodnevni život, život koji može biti slika Božje ljubavi, Božje zauzetosti za čovjeka“, potaknuo je don Krešo.

Za vrijeme mise neki štovatelji sv. Josipa, među kojima su bili i Josipovi hodočasnici koji ne žive u Obrovcu, učinili su Posvetu sv. Josipu, na način kako je to opisano u knjizi „Posveta Svetom Josipu – čuda našega duhovnog oca“ čiji je autor američki svećenik Donald H. Calloway, MIC.

Vjernici koji su se posvetili sv. Josipu za taj su se obredni čin pripremali 33 dana molitveno i duhovno. Vjernici su tijekom obreda posvete zazvali Duha Svetoga, pjevali molitvene zazive Litanija sv. Josipa i zatim čitali poseban tekst posvete sv. Josipu, slično kako se vjernici posvete Mariji, prema naputku sv. Ljudevita Grignon de Montforta.

Žana Lasić i njen suprug posvetili su sv. Josipu sebe i svoju obitelj, njihovih šestero djece. „Sv. Josip je otkriće meni i cijeloj mojoj obitelji. Puno toga se otvorilo u našoj obitelji i preko knjige ‘Posveta sv. Josipu’ i zahvaljujući don Kreši koji je bio uporan i hvala mu na tome. U Obrovcu je Župa sv. Josipa, sve je to vodilo. Sv. Josip čudesno djeluje kroz mene i moju obitelj. Taj šutljivi svetac u nekoliko dana učinio je velika čudesa u našoj obitelji. Osjećamo njegovu zaštitu, kako i kaže zaziv iz Litanija sv. Josipu, ‘Strahu zlih duhova, moli za nas’. Vidim koliko u meni Gospodin treba još raditi što se tiče poniznosti i poslušnosti koje su njega krasile, bez toga teško možemo postići posvećenje. Kod mene je početak bio u mojoj zadnjoj trudnoći. Podsjeća me to na Elizabetu, kad je rekla za sina, ‘Ivan će se zvati’. Tako sam i ja rekla, kad sam saznala da su blizanci, ‘Jedan će biti Josip’ i gotovo. I ne znajući zašto, ali poslije se otkrilo. To je bila priprava Gospodina da se zaista kao obitelj posvetimo sv. Josipu. Josip je sa svojih nepunih mjesec dana završio na operaciji. Ležeći sav s tim cjevčicama, svaka majka može znati koliko je to bolno, tada sam nosila sličicu sv. Josipa, predajem, prikazujem i odjedanput sam počela moliti Litanije sv. Josipu, zapravo ih ne znajući, ali Duh Gospodnji je molio. To je sve bila priprava za ovo sada. Ovo je poseban, svečani dan, veliki, uistinu sveti dan za moju obitelj. Imali smo pobožnost priprave 33 dana i kao cijela obitelj smo učinili Posvetu sv. Josipu. Hvala sv. Josipu. Stvarno bih rekla svima: Idite k svetom Josipu“, potaknula je Žana Lasić koja živi u Rovanjskoj.

Milica Knez koja živi u Medviđi je izjavila: „Jednom sam došla u crkvu Sv. Josipa u Obrovac i bilo mi je jako lijepo, umirujuće, smirujuće. Don Krešo mi je poklonio knjigu ‘Posveta sv. Josipu’ i odlučila sam 33 dana moliti i posvetiti se sv. Josipu: za više poniznosti, za više mira u svojoj duši i za posvećeni život. Sv. Josip daje zadovoljstvo u radu, on poučava, smiruje. U Obrovcu sam doživjela baš doticaj sv. Josipa, iako sam i prije čitala knjižicu o sedam žalosti i radosti sv. Josipa i molila devetnicu. Želim se moliti sv. Josipu za zaštitu, za više mudrosti u vjeri, da življe živimo svoju vjeru. Želim dublje živjeti vjeru. Mi jesmo katolici, ali mislim da malo poznajemo svoju vjeru, malo poznajemo svece. Sv. Josip je uzor posvećenog života, strpljivosti, poniznosti i vjerodostojnosti“.

Don Krešo je svima poželio plodove osobnog posvećenja sv. Josipu u svakodnevnom životu, da zadobiju Josipove kreposti i nasljeduju sv. Josipa u ostvarenju Božje volje za svoj život.