Suslavili su gvardijan Samostana sv. Križa u osječkoj Tvrđi fra Venancije Mihaljević te prvi savjetnik i vikar Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića, ujedno osječki gvardijan, fra Juro Šimić.

Nakon duhovne priprave i pobožnosti u crkvi, u kojoj je uz svečev kip pred oltarom bila izložena relikvija sv. Padra Pija, slavlje je započelo procesijom i pjesmom zbora. U glazbenom dijelu sudjelovale su Marijine sestre čudotvorne medaljice, uz orguljsku pratnju Borisa Ljubića. Uvodeći u slavlje, fra Petonjić, koji je predvodio i dvodnevnu duhovnu pripravu, govorio je o kreposnom životu toga franjevačkog sveca, ukorijenjenom u povezanosti s Kristovim ranama.

Podsjetio je na njegov zahtjevan životni put, desetogodišnju zabranu djelovanja koju je ponizno podnosio te pedeset godina tijekom kojih je na tijelu nosio Kristove rane. Istaknuo je da je Krist živio u sv. Piju te da čašćenjem svečevih rana vjernici časte Isusa Krista.

„Postoje sveci čiji se život može razumjeti tek kada pogledamo njihove riječi. A postoje sveci čiji se život može razumjeti tek kada pogledamo Krista. Padre Pio pripada ovima drugima. Želimo li razumjeti njega, ne trebamo najprije gledati San Giovanni Rotondo. Ne trebamo početi od stigmi, od čudesa, ne trebamo čak početi ni od mnoštva ljudi koji su ga tražili. Trebamo početi ondje gdje nas danas vodi Evanđelje: pod križem. Jer današnja liturgija kao da uzima cijeli njegov život i sažima ga u nekoliko riječi svetoga Pavla: A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista. Slijedi rečenica koja na današnji dan gotovo zaustavlja čovjeka: ‘Ja na svom tijelu nosim biljege Isusove.’ Te riječi nisu napisane o Padre Piju. Napisao ih je sv. Pavao gotovo dvije tisuće godina prije njega, a Crkva ih danas stavlja na njegove usne. Zašto? Ne samo zato što je o. Pio nosio stigme, nego zato što nam preko njega želi reći nešto mnogo veće: kršćanstvo nije samo vjerovati u Raspetoga. Kršćanstvo znači dopustiti Raspetome da svoj lik utisne u nas“, kazao je fra Petonjić.

U propovijedi je podsjetio da je 20. rujna 1918., dok je Pio molio pred Raspetim, na njegovu tijelu zadobio rane koje su ostale desetljećima. Svijet ih je gledao, liječnici proučavali, a ljudi su o njima govorili: jedni su vjerovali, drugi sumnjali. „Tisuće dolaze samo da vide čovjeka koji na svojem tijelu nosi znakove Kristove muke.“

„Ali postoji opasnost da upravo tada promašimo Padre Pija jer možemo toliko dugo gledati njegove rane da više ne vidimo Onoga čije su to rane. I zato mi je fascinantno što Evanđelje današnjega slavlja ne govori o Padre Piju. Govori o Isusu. Jedan od vojnika kopljem mu probode bok i odmah poteče krv i voda. I završava riječima: Gledat će onoga koga su proboli. To je čitava tajna Padre Pija. On nikada nije želio da se pogled ljudi zaustavi na njemu. Kao da cijeli njegov život govori: Ne gledajte moje rane. Gledajte Njegove. Moje imaju smisla samo zbog Njegovih. Važno je i to da stigme same po sebi još nisu svetost; rana nije svetost; bol nije svetost; patnja sama po sebi ne spašava. Na Kalvariji su toga dana bila razapeta trojica. Samo je jedan križ bio križ Otkupitelja. Što čini razliku? Ljubav“, rekao je propovjednik.

Pojasnio je da nije presudno koliko čovjek pati, nego što je patnja učinila od njega – je li ga zatvorila u sebe ili otvorila drugima. Kao primjer takve otvorenosti naveo je o. Pija, čije rane nisu ostale privatna mistična pojava o kojoj bi se samo pisale knjige.

„Iz rana toga čovjeka nastala je ispovjedaonica, euharistija proživljena kao žrtva, molitva, služenje, bolnica Casa Sollievo della Sofferenza (Dom za ublažavanje patnje). To je veličina o. Pija. Njegove rane nisu ga učinile opsjednutim vlastitom boli, već osjetljivim na tuđu. To je kršćanska mistika. Prava blizina Kristu nikada čovjeka ne zatvara u njegov unutarnji svijet. Što si bliže Kristu, to više vidiš čovjeka koji pati. Onaj tko dugo gleda Raspetoga počinje prepoznavati njegova lica posvuda: u grešniku, bolesniku, čovjeku koji je izgubio nadu i čovjeku koji godinama nosi teret krivnje. Smatram da se o. Pio najbolje razumije pred oltarom i u ispovjedaonici. Pred oltarom je gledao što Krist čini za čovjeka, u ispovjedaonici je gledao što grijeh čini čovjeku. Pred oltarom: krv prolivena za oproštenje grijeha, u ispovjedaonici: čovjek koji dolazi po taj oprost. Za njega oltar nije bio stol pokraj križa. Oltar je bio Kalvarija. On je istodobno Svećenik i Žrtva. Ne prinosi nešto izvan sebe. Prinosi samoga sebe. I tu se razumije svećeništvo Padre Pija“, rekao je fra Petonjić.

Istaknuo je da sv. Pavao ne kaže da poznaje Isusove biljege, nego da ih nosi. „Tu je razlika između kršćanstva koje samo poznajemo i kršćanstva koje živimo: možemo znati sve o križu, a nikada ga ne ponijeti; imati križ na zidu, a bježati od svakoga križa koji dođe u naš život; poljubiti raspelo na Veliki petak, a ne moći podnijeti jednu nepravdu bez gorčine; govoriti o Isusovim ranama, a godinama ne oprostiti onome tko je ranio nas.“

Potaknuo je vjernike da razmisle nose li u svakodnevnom životu ikakav biljeg pripadnosti Kristu. Govorio je i o evanđeoskoj slici Marije koja stoji pod križem: „Nema stigme ni čavala u rukama, koplje nije probolo njezin bok, ali postoje rane koje krvare izvana i postoje rane koje krvare samo pred Bogom. O. Pio nas može naučiti nečemu vrlo nježnom: ne moraju se sve rane vidjeti da bi bile stvarne.“

Fra Petonjić zaključio je propovijed razmatranjem o tome kako, sjedinjeni s Kristovom mukom, po uzoru na o. Pija kroz križ stići do slave uskrsnuća. Svetčeve rane, rekao je, postale su ljubav. Na kraju je molio Boga da nas po zagovoru sv. Pija nauči što učiniti sa svojim ranama, kako nositi križ i postati slični Kristu.

Duhovna priprava obuhvatila je molitvu krunice koju su predmolili trećoredci, pobožnost sv. Piju i večernju misu. Tijekom dana brojni su vjernici pristupili sakramentu ispovijedi u kapucinskoj crkvi tijekom oprosne godine. Relikvija o. Pija bila je izložena kako bi je vjernici mogli osobno častiti i uz nju moliti.

Prve večeri duhovne priprave fra Petonjić predvodio je misu i klanjanje uz razmatranje o Kristu liječniku prema Matejevu evanđelju. Druge je večeri govorio o oprostima u Katoličkoj Crkvi u Godini sv. Franje i o molitvi za duše u čistilištu te potaknuo vjernike na ispovijed i primanje oprosta.