"Blago mirotvorcima oni će se sinovima Božjim zvati"

Uvod

Od kada je Crkva u Vrhbosanskoj metropoliji zahvaćena agresijom i ratnim stradanjima, mi smo se biskupi mnogo puta u raznim prilikama obraćali vama, dragi vjernici. U ovim teškim i presudnim vremenima kako za Crkvu i hrvatski narod tako i za sve ljude naše domovine Bosne i Hercegovine još jedanput vam želimo uputiti riječi ohrabrenja i nade, pozdravljamo na prvom mjestu vas koje je ovaj rat ucvilio smrću vaših najbližih. Dijelimo s vama bol i molimo Gospodara života i smrti da žrtvama ljudske mržnje u svojoj božanskoj ljubavi udijeli puninu vječnog života. Pozdravljamo vas prognani i izbjegli, koji ste spašavajući gole živote morali napustiti svoje domove i pradjedovska ognjišta podnoseći teške nevolje progonstva. Naše misli lete k vama koji ste, unatoč svim pogibeljima, ostali u svojim domovima čuvajući nadu našeg opstanka u ovoj zemlji pradjedova. Sve vas, braćo i sestre, pozdravljamo molitvom i željom: “Mir vama!” Da. Ta želja i molitva vrije iz naših srdaca i uzdiže se prema Nebu kao vapaj kroz sve vrijeme ratnih stradanja, a napose ovih dana kada međunarodna zajednica traži načina da pomogne ljudima kojima je teška zadaća osigurati pučanstvu ove zemlje život u miru.
I. Petnaeststoljetna povijest stradanja i obnove Crkve
1. U ovom vremenu koje će, bez sumnje, odlučujuće utjecati na budućnost Katoličke Crkve u Bosni i Hercegovini, svi žarko vapimo: Bože podari nam svoj mir! Pri tom molimo riječima psalmista: “Bože, obnovi nas, razvedri lice svoje i spasi nas!” (Ps 80,4). Zajedno s vama držimo korisnim podsjetiti se na snagu Kristove Radosne vijesti koja je tako snažno uhvatila korijene u ovoj zemlji natopljenoj mučeničkom krvlju. Zato vas, braćo i sestre, pozivamo: podignimo pogled duha prema onima što prođoše prije nas nepokolebljivo noseći slično breme životnoga križa. S nama je i za nas je Petar naših dana, papa Ivana Pavao II. dana 8. rujna 1994., u Sarajevu nazočan željom, molio i vapio: “Oče naroda, koji su pogođeni nesrećom rata i to, nažalost, ne prvi put”. Da, znamo dobro da ovo nije ni prvi ni jedini put, ali je ovaj put Kristovo stado ove zemlje rastrgano i rastjerano, a njegova Crkva poprskana krvlju mučenika. Ni povijest Crkve, pa makar bila zapisana u tvrdi kamen, nije nam uspjela prenijeti poruku koliko je puta Crkva u Bosni i Hercegovini bila bacana u prah i pepeo i odrezivana poput mladice kad je god ponovno nicala iz skrivena korijena. Bila je to povijest borbe između života i smrti, nade i tjeskobe. Nikla i na ovim prostorima s prvim proljećem kršćanstva, Crkva već u IV. stoljeću trpi prvo pustošenje za vrijeme prodiranja Gota. Od tog se udara nije uspjela još posve oporaviti a već slijede Avari pa za njima Slaveni – Hrvati. Prvi ostavljaju pustoš, a drugi, poliveni kupelju krštenja i oplemenjeni duhovnim preporođenjem, opustošenu zemlju dižu iz pepela i pretvaraju je u svoju domovinu.
Rez raskola na Kristovoj haljini, koji je prošao tijelom ove Crkve, nikada nije zacijelio nego se pretvorio u trajnu kušnju. Tako razdirana i iskušavana zemaljskim silama i jačana nebeskim milostima ona će dočekati i nekom čudesnom snagom preživjeti i četiristoljetni turski zulum. Sva ta stradanja i patnje naučit će Crkvu da svoju snagu ne traži ukapajući se u zemaljske dubine nego uzdižući se u nebeske visine postojanošću vjere i snagom molitve iz koje je crpla spremnost na žrtvu i trpljenje.
2. Svjestan da su stoljetne kušnje s jedne, one izvanjske, strane opustošile ali s druge, unutarnje, učvrstile, Katoličku Crkvu u ovim krajevima, veliki papa Leon XIII. odlučio je 5. srpnja 1881. “nakon toliko stoljeća i žalosnih obrata”, ostvariti “ono što su Naši slavni predšasnici nekad žarko željeli kako bi doveli u bolje stanje crkvene poslove u spomenutim krajevima, tj. da prikladno izvedemo i dovršimo uspostavu crkvene hijerarhije u njima (…) na veću slavu svemogućega Boga, na uzvišenje i porast katoličke vjere (…), na istom području uspostavljamo novu crkvenu pokrajinu koja će se sastojati od četiri biskupije. (…) Sjedište grada Sarajeva, dodjeljujući mu vrhbosanski naslov, (…) činimo i proglašavamo nadbiskupskim i metropolitanskim sjedištem. (…) A njemu doznačujemo, pridajemo i dodjeljujemo ova tri sjedišta: dva koja podižemo kao nova u gradovima Banjoj Luci i Mostaru, i treće, već uspostavljeno, mrkanskotrebinjsko” (1). Od ovog providonosnog čina Svete Stolice, koja je ovu Crkvu patnicu kroz stoljeća majčinskom ljubavlju pratila, tješila i hrabrila, uliven je novi zamah životu i radu ove crkvene pokrajine. Od tada je ona čvrsto povezana u jednu cjelinu. Njezini će pastiri svim marom prionuti uz provedbu smjernica i poticaja što su im naznačeni u apostolskom pismu uspostave redovite hijerarhije. Otvaraju malo i veliko sjemenište koja će “odgovarati potrebama te nadbiskupije i ostalih biskupija koje joj pripajamo kao sufraganske” (2). U šezdeset i dvije godine djelovanja (1882.-1944.) Travničko sjemenište i Nadbiskupska gimnazija dali su narodu i ovoj crkvenoj pokrajini tisuće maturanata. Vrhbosanska katolička bogoslovija u sto godina postojanja od kojih sedamdeset i četiri godine djelovanja odgojila je vrhbosanskoj metropoliji 557 svećenika (3), i tako na najbolji naein ostvarila nadu pape Leona XIII. “da će na taj način izići što više izvrsno odgojenih evanđeoskih radnika iz svjetovnoga klera koji će vjerno i veselo obrađivati vinograd Gospodnji” (4). Iako ni vrijeme između dva svjetska rata nije bilo bez poteškoća i potrebe čuvanja vjernosti i obrane identiteta bosansko-hercegovačkih katolika, sjeme Božje Riječi ipak je brže i vidljivije raslo i dozrijevalo. Snaga naše domovinske Crkve izražena u slozi i zajedništvu pastira, potvrđena vjernošću svećenstva i vidljivom zauzetošću vjernika snažno je prožimala svekoliko biće našeg naroda. Vanjsko zajedništvo i unutarnja snaga osposobilo je ovu Crkvu da hrabro dočeka još jedan težak udarac i neslomljivo izdrži polstoljetno komunističko-ateističko nastojanje da je slomi. Oni što su zajedno rasli u zajedničkom sjemeništu i bogosloviji potvrdili su svoju vjernost krvlju, mučeništvom, zatvorima, progonstvom. Crkva je u BiH još jedanput vraćena u svojevrsne katakombe u kojima preživjeli biskupi, svećenici i redovnici čuvaju plamen vjere u duši odanog im puka. Duboko urasla u ovu zemlju i u biće hrvatskog naroda u njoj i čvrsto vezana za vrednote neba, Kristova se Crkva ni ovog puta nije dala iskorijeniti. Naprotiv, ona je u teškim uvjetima nedostataka slobode poput žive rijeke nezaustavljivo tekla svome ušju. Bliza narodu, zapravo jedno s njim kao i kroz cijelu svoju povijest tiho i gotovo “šutke” ga je odgajala i učila životu u skladu s moralnim vrednotama Evanđelja. Koliko je god to bilo teško i koliko god čovjek po svojoj naravi tu bio lomljiv, trud Crkve nije bio uzalud. Taj vjerni bosanski i hercegovački puk, unatoč ili usprkos svim zabranama i poteškoćama, nije samo punio prošteništa i postojeće hramove Božje, nego je svojim “udovičinim novčićem” nove gradio po ovoj zemlji. Nit crkvenog zajedništva nije ni u ovim vremenima prekinuta nego učvršćena. Čim se ukazala prilika, biskupi 1969. godine ponovno otvaraju svoju zajedničku bogosloviju u Sarajevu potvrđujući međusobnu slogu i potičući druge da ih slijede u tom nastojanju. Nastoje da u profesorskom zboru i odgojnom timu budu zastupljene sve četiri mjesne Crkve, sve četiri bosansko-hercegovačke biskupije.
3. Povijest je Crkve redovito neraskidivo povezana s poviješću naroda u koji je utjelovljena, ali i s poviješću područja na kojem živi. I samo ovako kratak pogled na trnovit put kojim je ona ovom zemljom prošla daje naslutiti kolikom je cijenom samo u posljednjem stoljeću plaćala svoju vjernost onomu koji ju je zasijao na ovo tvrdo ali drago tlo. Ovdje je svaka smjena države praćena trogodišnjim, četverogodišnjim ili čak petogodišnjim ratom i zalivena krvlju njezine djece. Gotovo u jedno stoljeće “stadoše” četiri po zlu velika rata i smjena pet-šest država (5). Svaki od ovih ratova donio je progone i raseljavanja, razaranja i uništavanja kulturnog i crkvenog blaga. Iako je u svakom od njih svoju opstojnost i svoju vjernost načelima Evanđelja plaćala najskupljom cijenom i tako smanjivana do uistinu malog stada (6), Crkva je iz svojih preostalih snažnih korijena unutarnjom snagom ponovno nicala i na starim očuvanim temeljima stasala. Jednom riječju sve je vihore nadživjela.
Stradanje Crkve kao nikad dosad
4. I dok se očima nade čini da svom smiraju ide još jedan težak i po posljedicama koban rušilački vihor u kojem smo, prema mnogim procjenama, stradali kao nikada dosada, nad nama se poput Damoklova mača, po tko zna koji put, njiše prijeteće pitanje našeg fizičkog opstanka. Posljedice četverogodišnje agresije na Bosnu i Hercegovinu Katolička Crkva još nije u stanju potpuno procijeniti. Dvije biskupije – Banjolučka i Trebinjsko-mrkanska – gotovo su opustošene. U Banjolučkoj, na čijem području nije bilo ratnih djelovanja, od oko 80.000 vjernika katolika ostalo ih je 5.000. Od 75 crkava ostalo je samo pet u kojima se obavlja bogoslužje. Od 42 crkvene zgrade (samostanski i župni pastoralni centri) samo je pet u upotrebi. Svi ostali su potpuno uništeni ili nasilno otuđeni. Nisu ni groblja a ni drugi znakovi katoličke nazočnosti na ovom području ostali pošteđeni. Iz Trebinjsko-mrkanske biskupije potpuno je nestala jedna župa, jedna posve iseljena, jedna posve nepristupačna, a tri djelomično zauzete. Oko 3.000 vjernika je u progonstvu. U Mostarsko-duvanjskoj biskupiji devet je župa što potpuno što djelomično uništeno. Oko 10.000 vjernika je prognano. Iz Vrhbosanske nadbiskupije protjerano je više od dvije trećine vjernika katolika. Naime od 528.000 ostalo je oko 170.000. Samo je neznatan broj crkava, samostana, filijalnih i grobljanskih kapelica kao i župnih kuća ostao. S tugom moramo ustvrditi da je Katolička Crkva u Bosni i Hercegovini svedena na jednu trećinu od predratnog svog stanja.
5. I unatoč neprocjenjivim i nenadoknadivim materijalnim štetama ove vidljive rane, koliko god teške, ne mogu se ni usporediti s onim duhovnima. Veliki broj okrutno ubijenih i poginulih, ranjenih i mučenih ostavio je teške nikome do kraja znane posljedice u dušama preživjelih rođaka i prijatelja kako onih koji su ostali na svojim ognjištima, tako i onih koji žive u progonstvu. Vihor zla i nasilja zameo je u dušama mnogih ljudi duhovne i moralne vrednote. Borba za goli život, praćena stalnom neizvjesnošću, jedne je razgolitila, druge ogolila a najveći broj duhovno opustošila i poljuljala u njihovoj vjeri i uvjerenju. Vojnu silu koja je po gradovima i selima ubijala ljude, razarajući i uništavajući materijalna dobra, pratila je jedna druga još pogubnija sila koja je ubijala duše. Dok je zakon sile i jačega na jednoj strani povlačio granice i podizao barikade, zakon je propagande i laži na drugoj dokidao sve moralne norme brišući granicu između istine i laži, dobra i zla, ljubavi i mržnje, dopuštenog i nedopuštenog. Na tako opustošenu području društvenog života i ljudske savjesti danas cvjeta kriminal, nemoral, droga, poniženja i razočaranja. Mali i priprosti čovjek, gurnut na rub egzistencijalne provalije i do krajnjeg stupnja ponižen u svom dostojanstvu, osjeća da je postao sredstvom kojim moćnici ostvaruju svoje ciljeve na najnedostojniji način. Na mnogim mjestima gorki plodovi mržnje, netrpeljivosti i osvete rastaeu biće pojedinca i naroda. Psihološki rat protiv čovjeka, njegova dostojanstva i temeljnih vrednota već pokazuje svoje smrtonosne rane. Kao dodatna mora tome stanju jesu i različita politička viđenja naše budućnosti narodne i crkvene – a koja su unijela podjele u hrvatski puk u Bosni i Hercegovini. Zlo u najrazličitijim svojim oblicima kao da je u srcima mnogih sinova i kćeri našega naroda ugrozilo ljubav prema ovoj domovini i spremnost da ostanu ili se vrate na svoje.
II. Praštanje i pomirenje su zalog naše budućnosti
1. Mi biskupi Vrhbosanske metropolije a sada Biskupske konferencije BiH, ohrabreni bespridržajnom i jasnom potporom Svetog Oca, u tijeku cijelog rata nismo prestali dizati svoj glas protiv zla i zločina, protiv sile i nasilja braneći pravo nedužnih i nezaštićenih. Taj glas, nažalost, ne našom krivicom, nije dopirao do onih koji su sebi uzeli pravo da crtaju karte svojih interesa ili “entiteta” precrtavajući i niječući pritom čovjeka ne osvrćući se na njegova temeljna ljudska prava koja svoje uporište imaju u Božjem zakonu. Nismo se, niti se možemo složiti i s jednom nepravdom bez obzira tko je činio i tko bio njezinom žrtvom. Ostajući vjerni Kristu i načelima njegova Evanđelja, pozdravljajući sve mirovne napore ponovno i ovaj put mi osuđujemo sve dogovore koji niječu temeljno pravo na dom, zavičaj i domovinu. Ne možemo a da ne vidimo suze na licima stotina tisuća prognanih i izbjeglih i da ne osjetimo bol u njihovim srcima za domom i zavičajem koji su im zanijekani ili ozbiljno dovedeni u pitanje Njihove su suze i naše suze, njihova je bol i naša bol. Svjesni teškog položaja u kojem se u ovom ratu našao ali u kojem će se i u miru naši svaki čestiti građanin Bosne i Hercegovine a s njim, čini se na poseban način, hrvatski narod i Katolička Crkva u njemu, pozivamo sve ljude dobre volje da udružimo snage u odlučenu odupiranju zlu svake vrste. Iz ponora zla u koji smo gurnuti ili smo se dali gurnuti nećemo moći izaći bez Božje pomoći i dobre volje svih dobronamjernih sinova i kćeri ove zemlje. Pritisnuti ruševinama ljudske zablude da se ratom i nasiljem mogu rješavati nesporazumi među ljudima i narodima, mi u ime Boga i čovjeka pozivamo sve da zajednički snagom vjere u Boga i snagom ljubavi prema čovjeku krik boli pretvorimo u poklik nade. Mi vjerujemo da ne živimo na ovim prostorima, već stoljećima, jedni s drugima protiv Božje volje. Ako nam je po Božjem promislu, ova zemlja zajednička domovina, možemo li ostati i opstati kao ljudi i vjernici bez iskrena nastojanja oko međusobna razumijevanja i iskrene suradnje? Možemo li se nadati sretnijoj budućnosti, ako se oglušimo o zov providnosti i povijesti “na suradnju i skladan suživot” (7)? Agresija i tragičan rat pokazali su svima kamo čovjeka i narode vodi strah od drugoga ili drugačijeg. Zato pozivamo sve, a u prvom redu katolike, članove naših biskupijskih zajednica da skupimo snage i odlučnosti kojom ćemo u ovaj nepravedni okvir ugraditi pravednu sliku mira. Mi dobro znamo da mira nema bez pomirenja, a pomirenja bez opraštanja. Zato u ovom vremenu za koje se nadamo i molimo da naviješta svršetak rata i početak mira, mi u svoje ime i u ime svih onih koji su sakramentom krštenja postali članovima Katoličke Crkve, pružamo ruku pomirenja. Sve one, koji su se od sinova Katoličke Crkve na bilo koji način osjetili nepravdom pogođeni, molimo za oproštenje. U ime mira i suživota, u ime onih što su umorni od zla i nepravde, od straha i neizvjesnosti mi opraštamo svima koji su nam nanijeli nepravdu i zlo, da bi se i nama Bog smilovao (usp. Mt 6,12). Mi i na ovom mjestu izražavamo punu ekumensku otvorenost prema Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi u Bosni i Hercegovini. Vjerujemo da nas na ovim prostorima trajnog susretanja dviju sestrinskih Crkava na poseban način obvezuje Kristova molitva za jedinstvo njegove Crkve. Ništa manja nije naša dijaloška otvorenost i spremnost na suradnju s Islamskom vjerskom zajednicom u ovoj zemlji kako bismo dali svoj dužni udio u izlasku nedužnih ljudi iz začarana kruga zla. Nikakva i ničija politika ne može nam biti zaprekom u našem vjerskom poslanju služenja čovjeku. Služiti čovjeku u Bosni i Hercegovini danas je moguće samo ako mu se pomaže na putu mira i međusobna uvažavanja.
2. Nošeni željom za mirom i pomirenjem svi mi, sinovi i kćeri ove zemlje, stječemo neotuđivo pravo tražiti od međunarodne zajednice, koja nam je nametnula ovakav okvir mira, da nam pomogne pretvarati ga u mir po mjeri pravde i pravičnosti, a to znači po mjeri čovjeka. Njezina je zadaća omogućiti da ova zemlja bude slobodna i prohodna za sve ljude koji u njoj kao u svojoj domovini žele mirno i civilizacijski živjeti. Samo će to omogućiti zaživljavanje proklamiranih načela po kojima se svi prognani i izbjegli imaju pravo vratiti u svoje domove i na svoja ognjišta. Mi još jedanput podsjećamo na temeljnu istinu da čovjek u svome domu i narod u svojoj domovini ne mogu nikad biti na tuđem, niti u manjini. Njihovo je temeljno pravo živjeti svojim identitetom, ali i obveza poštivati tuđi. Kao živi dio Kristove Crkve ističemo svoje božansko i ljudsko pravo propovijedati Evanđelje, i u duhu Evanđelja živjeti i djelovati na cijelom području Bosne i Hercegovine kao što smo na tom istom prostoru činili više sve tamo od prvih stoljeća kršćanstva. Tog se prava ne možemo odreći i nijedno političko rješenje koje nam to na bilo koji način prijeći ne možemo i nećemo prihvatiti! Svim svojim nastojanjem želimo doprinijeti da isto pravo bude priznato i drugim vjerskim zajednicama. Apostolska je Stolica u jeku ovog rata utemeljila Biskupsku konferenciju Bosne i Hercegovine. Tim činom jasno potvrđuje naše zajedništvo koje nas je kroz sve poteškoće resilo i održalo. Ona učvršćuje našu cjelovitost ali i ističe našu vjerničku i ljudsku obvezu “da Evanđelje i dalje bude naviještano u svakom dijelu vaše domovine” (8). Mir se ne može nametnuti ni održati silom i nepravdom. On zrije i donosi plodove samo u srcu čovjeka kojemu nije ugroženo ljudsko dostojanstvo i nisu zanijekana njegova temeljna prava. Ovaj rat protiv čovjeka ima svoje izvorište u nijekanju Boga i čovjekove nužne ovisnosti o Bogu i Božjem zakonu. To nijekanje i odbacivanje stvorilo je prostor za laž i mržnju u ljudskim dušama. Mir će se početi ostvarivati kad iskreno kažemo svoj NE! laži i mržnji, i kad bez predrasuda prihvatimo svakoga čovjeka ne gledajući kojem narodu, kulturi ili religiji pripada.
Bez Boga nema istinskog mira
3. I dok svim ljudima dobre volje upućujemo poziv na pomirenje i izgradnju pravednijeg društva, sa strepnjom se pitamo hoće li se pomirenje i ostvariti. Je li moguć mir i pomirenje? Jesmo li svi nakon svih razočaranja i kušnja sposobni iskreno moliti za oproštenje i oprostiti? Sigurno je da nam na tom putu stoje mnoge teške prepreke a najveća je svakako ljudsko srce. Potrebna je temeljita obnova srca, što u vjerničkom smislu znači obraćenje. Obraćenja nema bez prihvaćanja Boga i njegovih zapovijedi, što uključuje i prihvaćanje čovjeka i svih moralnih vrednota. Naše je vjerničko izmirenje s drugima moguće tek nakon izmirenja sa samim sobom. A pomirenja sa samim sobom nema bez izmirenja s Bogom. Zato najprije pozivamo braću svećenike i redovnike, časne sestre i cijeli puk katolički u ovoj napaćenoj ali nama obećanoj zemlji na temeljitu duhovnu obnovu. Samo s Bogom u srcu smoći ćemo snage za teško poslanje što je nama, živoj zajednici Kristovih učenika danas u ovoj zemlji palo u udio. Zašto sa svom poniznošću ne priznati da smo i sami od krvi i mesa, i zato u svojim ljudskim silama krhki i lomljivi?! Treba nam puno Božje milosti u ovim teškim vremenima. Gdje ćemo naći snage, na koga se osloniti? S apostolskim prvakom sv. Petrom pitamo: “Kamo da idemo Gospodine? Ti imaš riječi života vječnoga!” (Iv 6,68). Krist je temelj naše nade. U njemu možemo i ono što bi nam bez njega bilo nemoguće. Imajmo pouzdanja u njega, Gospodara povijesti i ljudskih života! Mi smo sinovi mučenika i pozvani smo vjerovati u neprolazne plodove mučeničke krvi što počiva u zemlji na kojoj živimo. U Božjoj blizini nestat će naše međusobne udaljenosti. Toplina njegova božanskog Srca kadra je zapaliti naša ljudska srca novim žarom. Obnovljena vjera pradjedova pomoći će nam da iz ove vatre kušnje i patnje iziđemo duhovno pročišćeni i ojačani. Neka ne našem osobnom i zajedničkom križu ovoga teškog stradanja umru sve naše podijeljenosti i podvojenosti, a uskrsne naša sloga i zajedništvo. Neka se u nama učvrsti volja i odluka ostati svoji na svome. Svoju ljubav prema ovoj zemlji naši su pradjedovi stoljećima plaćali životima. Zahvaljujući njihovoj vjernosti i spremnosti na žrtve poruka Kristova Evanđelja nije zamukla i ova rodna gruda nije nikad prestala biti i naša. Možemo li mi danas preuzeti na sebe odgovornost da nas na pragu trećeg tisućljeća nestane iz ove lijepe zemlje? Ova zemlja, istina, nije samo naša, nego i svih onih kojima je dobri Bog u njoj poklonio dar života. Ali ničija nije više nego i naša. Zato izražavamo svoju zahvalnost svima koji su htjeli i mogli ostati u njoj. Poznate su nam tegobe kroz koje su svi oni prošli. Razumijemo i one što su suznih očiju i s tugom u srcu morali ostaviti svoja obiteljska gnijezda da bi od bezakonja, mržnje i smrti očuvali živote sebi i svojoj djeci. Potičemo ih i hrabrimo sve da se vrate na svoja obiteljska ognjišta, što je njihovo neotuđivo pravo i što im mora biti omogućeno.
III. Materijalna obnova Crkve
1. Obnovljeni u vjeri i učvršćeni u nadi imat ćemo snage i hrabrosti za oproštenje i pomirenje, ali za potrebnu materijalnu obnovu. Znamo dobro koliki su razmjeri razaranja naših sela i naših župnih zajednica. Tisuće obiteljskih kuća je srušeno ili spaljeno. Također veliki broj crkava i župnih kuća i samostana. Mnogi se s pravom pitaju: kamo se vratiti? S tim su pokretači agresije i rata računali i sve to učinili da bi se što većem broju ljudi onemogućio povratak. Ako na to pristanemo, pretvorit ćemo se u tuđince i lutalice cijelom kuglom zemaljskom. Razumljivo je kolebaje i neodlučenost za povratak svih prognanih i izbjeglih. Ali tko je bar na čas osjetio radost u srcima i sjaj u očima onih koji su se već vratili na svoja makar i razorena i spaljena ognjišta, zna da je ta teška zadaća svih nas moguća. Zato pozivamo braću svećenike, redovnike i sestre redovnice da se najprije oni srcem i dušom uključe u bezrezervno nastojanje oko povratka u župe i samostane odakle su protjerani. Živimo u vremenima koja iziskuju potvrdu naše vjernosti prema Bogu i ljubavi prema Crkvi i čovjeku. Katolička Crkva u Bosni i Hercegovini treba danas misionara ljubavi. Iz njezina krila stoljećima je tekla živa rijeka duhovnih zvanja. Marni i samoprijegorno mnogi su od njih radili a rade i danas na njivi Gospodnjoj u hrvatskom narodu, gdje god ga je bilo i ima. poželjna i potrebna obnova Crkve neće biti moguća ako ne bude svećenika, redovnika i redovnica koji će hrabro poći u sva područja naše domovine gdje su višestoljetni korijeni naše nazočne djelatnosti.
2. Opća Crkva nudi nam svoju velikodušnu pomoć. U više navrata ponavljana Papina poruka da nismo sami i da će Crkva sve više biti s nama postaje svakim danom vidljivija na djelu. Mi ćemo. ako Bog da, pokraj srušenih crkava podići najprije montažne sakralne objekte. Neka u njima naše sada raspršene župne zajednice prepoznaju znak nade i povratka života, Kad oko ovih središta okupljanja budu obnovljeni ili nanovo podignuti obiteljski domovi, moći ćemo misliti i na obnovu i izgradnju crkava.
3. U obnovu ove zemlje, koju svjetska zajednica najavljuje, trebamo i želimo se i mi uključiti. Sva naša dosadašnja i miroljubiva nastojanja nisu mogla spriječiti razaranja i pustoš. Sudjelovanjem u sveopćoj obnovi zemlje mi smo pozvani potvrditi svoju vjeru u život, u budućnost i u Božju providnost. Braćo i sestre, ne zaboravimo da ima malo mjesta gdje bismo u ovoj zemlji mogli zakopati nove temelje naše nazočnosti a da ne nađemo neke naše stare temelje, možda i davno zaboravljene. Posvuda su nazočni živi korijeni naše tisućljetne djelatnosti. Ova je zemlja i nama dana kao obećana. Samo na njoj nećemo biti tuđinci i pridošlice, bez obzira kako ova vremena bila teška i ljudski nepredvidljiva. Samo je ovo naša očinska gruda! Pozivamo djelatnike slobodnog poduzetništva da svojim hrabrim ulaganjem gdje je god to moguće pruže drugim svojim sunarodnjacima pogodne uvjete u kojima će živjeti od svog rada. Pomažući ovim ispaćenim i rada željnim ljudima pridonijet ćete najprije preživljavanju onih što su ovdje ostali a zatim ohrabriti neodlučne na povratak u svoj zavičaj. To je ujedno i najdjelotvorniji način pomaganja da preživi Crkva i narod na ovim prostorima.
Mir je među ljudima moguća ako ga gradimo s Bogom. Mi znamo i javno ispovijedamo da je “Krist naš mir” (Ef 2,14). S čvrstom vjerom u Krista želimo u zajedništvu sa svim ljudima dobre volje graditi mir i budućnost ove zemlje u kojoj nam je Bog povjerio dar života. Znamo da samo svojim ostankom i povratkom kako i zauzetim sudjelovanjem u obnovi gradimo mir. To je naša zadaća jer tako postajemo mirotvorci i ostajemo sinovi Božji. Naša nada ne rate iz zemlje. Ona raste “odozgor!” U toj vas nadi hrabrimo i potičemo. S tom nadom od srca vas blagoslivljamo i pozdravljamo!

U Sarajevu, na blagdan Obraćenja sv. Pavla, 25. siječnja 1995.

Vinko kardinal Puljić,
nadbiskup vrhbosanski i
predsjednik BK BiH, v.r.

Mons. Franjo Komarica,
biskup banjolučki, v.r.

Mons. Ratko Perić,
biskup mostarsko-duvanjski i
administrator trebinjsko-mrkanjski, v.r.

Mons. Pero Sudar,
pomoćni biskup vrhobosanski, v.r.

Bilješke

1) Papa Leon XIII., Apostolsko pismo Ex hac augusta, 5. srpnja 1881. u: “Spomenica Vrhbosanska 1882-1832”, Sarajevo 1932, str. 18-19. Hrvatski prijevod u: Mladi teolog, 1/1981, 85-86.

2) Ondje, str. 21; Mladi teolog, str. 87-88.

3) Usp. M. Hrskanović, Odgojitelji, profesori i studenti Vrhbosanske bogoslovije Travnik-Sarajevo, u: Vrhbosanska katolička bogoslovija 1890-1990, Sarajevo-Bol 1993, str. 462.

4) Leon XIII., Ondje, str. 21; Mladi teolog, str. 88.

5) Nakon rata 1875-78. Tursku smjenjuje Austrija; 1914-18. Austriju smjenjuje Kraljevina SHS, 1941-44. Kraljevinu Jugoslaviju smjenjuje NDH i NDH smjenjuje komunistička Jugoslavija te 1991-95. Jugoslaviju smjenjuju samostalne države, u našem slučaju Bosna i Hercegovina.

6) Statistike kažu da Bosna u 15. stoljeću broji oko 900.000 žitelja od kojih 25.000 pravoslavnih, 90.000 kršćana i 750.000 katolika. Samo šezdeset godina nakon turske agresije (1463) učinci su vidljivi. Popis iz 1528. kaže da je od ukupnog broja stanovnika 9% pravoslavnih, 30% muslimana i 57% katolika. Sto godina kasnije, 1624. u Bosni je 11% pravoslavnih, 67% muslimana i samo 22% katolika, a 1800: 18% pravoslavnih, 73% muslimana i samo 9% katolika. Godine 1878. 43% pravoslavnih, 38% muslimana i 18% katolika da bi jedno stojeće nakon toga 1971. bilo 37,2 % Srba, 38% Muslimana i 20% Hrvata, a 1991. 31,3% Srba, 43,7% Muslimana i 17,3% Hrvata.

7) Sarajevska propovijed pape Ivana Pavla II. izgovorena u Castel Gandolfu, 8. rujna 1994.

8) Papin (snimljeni) pozdrav svećenicima u Bosni i Hercegovini u sarajevskoj katedrali 8. rujna 1994.