Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 17. travnja 2002.
Kateheza br. 37 – Klicanje otkupljenog naroda
Uvodno biblijsko čitanje: Iz 12,1-4
“Reći ćeš u dan onaj:
Hvalim te, Jahve, razgnjevi se ti na mene,
ali se odvratio gnjev tvoj i ti me utješi!
Evo, Bog je spasenje moje,
uzdam se, ne bojim se više,
jer je Jahve snaga moja i pjesma,
on je moje spasenje.
I s radošću ćete crpsti vodu
iz izvorâ spasenja.
Reći ćete u dan onaj:
Hvalite Jahvu prizivajte ime njegovo!
Objavite narodima djela njegova,
razglašujte uzvišenost imena njegova!”
1. Upravo pročitani himan ulazi kao pjesma radosti u časoslov. Taj himan predstavlja neku vrstu pečata na neke stranice Izaijine knjige koje su postale slavne zbog njihova mesijanskog tumačenja. Riječ je o poglavljima 6-12, obično nazvanima “knjiga o Emanuelu”. U središtu, naime, tih proroštava dominira lik vladara koji, premda pripada povijesnoj Davidovoj vladarskoj lozi, otkriva preobražavajuće konture i dobiva slavne naslove: “Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni” (Iz 9,5). Konkretni lik judejskog kralja kojeg Izaija obećava kao sina i nasljednika Ahaza, ondašnjeg vladara koji je bio vrlo daleko od Davidova ideala, znak je većeg proroštva: o kralju Mesiji koji će u punini ostvariti ime “Emanuel”, to jest “S nama Bog”, postajući savršena božanska prisutnost u ljudskoj povijesti. Lako je, dakle, razumjeti kako su Novi Zavjet i kršćanstvo u tome kraljevskom profilu prepoznali lik Isusa Krista, Božjeg Sina koji je postao čovjek solidaran s nama.
2. Himan o kojem je ovdje riječ (usp. Iz 12,1-6) stručnjaci smatraju, bilo zbog literarnog karaktera bilo zbog općih obilježja, naknadno umetnutim u knjigu proroka Izaije, koji je živio u osmom stoljeću prije Krista. To je gotovo citat, tekst psalmskog oblika, možda korišten u bogoslužju, koji je umetnut u taj dio kako bi poslužio kao zaključak “knjige o Emanuelu”. Taj tekst naime podsjeća na neke njezine teme: spasenje, pouzdanje, radost, božansko djelovanje, prisutnost među narodom “Sveca Izraelova”, izraz koji označuje kako transcendentnu “svetost” Božju tako i njegovu privrženu i djelatnu blizinu, na koju izraelski narod može računati.
Onaj koji je spjevao taj himan ima iza sebe gorko iskustvo, koje je doživio kao djelo Božjeg suda. No sada je kušnja prestala, nastupilo je očišćenje; Gospodnji je gnjev zamijenio smijeh, spremnost za spasenje i utjehu.
3. Dvije strofe himna označavaju gotovo dva momenta. U prvom (usp. rr. 1-3), koji započinje pozivom na molitvu: “Reći ćeš u dan onaj”, dominira riječ “spasenje”, koja se ponavlja čak tri put i odnosi se na Gospodina: “Bog je spasenje moje… on je moje spasenje… iz izvorâ spasenja”. Podsjećamo, osim toga, da ime Izaija – kao i ime Isus – vuče svoj korijen iz hebrejske riječi y_ša’, koja upućuje na “spasenje”. Naš molitelj, dakle, ima nepokolebljivu sigurnost da iza oslobođenja i nade stoji božanska milost.
Značajno je primijetiti da se on implicitno nadovezuje na veliki spasenjski događaj izbavljenja iz egipatskog ropstva, jer navodi riječi iz pjesme oslobođenja koju je ispjevao Mojsije: “Moja je snaga, moja pjesma – Jahve” (Izl 15,2).
4. Spasenje koje Bog daruje, kadro učiniti da radost i pouzdanje procvjetaju i u tamnom danu kušnje, predstavljeno je slikom, klasičnom u Bibliji, vode: “I s radošću ćete crpsti vodu iz izvorâ spasenje” (Iz 12,3). U misli nam dolazi prizor kada Isus ženi Samarijanki nudi mogućnost da u sebi ima “izvor vode koja struji u život vječni” (Iv 4,14).
U svezi s tim Ćiril Aleksandrijski donosi pobudni komentar: “Isus naziva vodom živom životvorni dar Duha, po kojem se samo čovječanstvu, premda potpuno napuštenom, poput posječenih stabala na gorama, i suhom, i zbog đavolskih zasjeda lišenom svih kreposti, vraća stara ljepota naravi. Spasitelj naziva vodom milost Duha Svetoga i tko god postane njegov dionik u samom će sebi imati izvor božanskih učenja, tako da neće više trebati tuđe savjete i moći će poticati one koji su žedni Božje Riječi. Takvi su bili, dok su bili na ovom životu i na zemlji, sveti proroci i apostoli i nasljednici u njihovim službama. O njima je pisano: s radošću ćete crpsti vodu iz izvorâ spasenja” (Komentar Ivanovog evanđelja II, 4, Rim 1994., str 272-275).
Nažalost ljudski rod često ne dolazi tome izvoru koji napaja cijelo biće osobe, kao što s gorčinom ističe prorok Jeremija: “Ostavi mene, Izvor vode žive, te iskopa sebi kladence, kladence ispucane, što vode držati ne mogu” (Jer 2,13). I Izaija je, na prethodnim stranicama, veličao “mirne tekučice Šiloaha”, simbol Gospodina prisutnog na Sionu, i prijetio kaznom poplave “vode Eufrata, silne i velike” (Iz 8,6-7), simbola vojne i ekonomske moći kao i idolopoklonstva, vode koje su tada očaravale Judu, ali koje su ga i potopile.
5. Drugi poziv – “Reći ćete u onaj dan” – otvara drugu strofu (usp. Iz 12,4-6) i predstavlja trajni poziv na radosnu hvalu u čast Gospodinu. Umnažaju se pozivi na pjesmu: “Hvalite, prizivajte, objavite, razglašujte, pjevajte, kličite, radujte se”.
U središtu je hvale jedinstvena ispovijest vjere u Boga spasitelja, koji djeluje u povijesti i stoji uz svoje stvorenje, dijeleći s njim sve zgode i nezgode: “Jahve stvori divote… velik je među vama Svetac Izraelov” (rr. 5-6). Ta ispovijest vjere ima i misionarsku ulogu: “Objavite narodima djela njegova… nek je to znano po svoj zemlji” (rr. 4-5). Dobiveno spasenje mora se svjedočiti svijetu, tako da cijeli ljudski rod hita tim izvorima mira, radosti, slobode.