BOG VLADA NAD ZEMLJOM SVOM

Uvodno biblijsko čitanje: Ps 46
“Narodi svi, plješćite rukama,/ kličite Bogu glasom radosnim./ Jer Jahve je to – svevišnji, strašan,/ kralj velik nad zemljom svom./ Narode je nama podložio,/ pogane stavio pod noge naše,/ baštinu nam odabrao/ – ponos Jakova, svoga ljubimca./ Uzlazi Bog uz klicanje,/ Jahve uza zvuke trublje./ Pjevajte Bogu, pjevajte,/ pjevajte kralju našemu, pjevajte!/ Jer on je kralj nad zemljom svom,/ pjevajte Bogu, pjevači vrsni!/ Bog kraljuje nad narodima,/ stoluje Bog na svetom prijestolju./ Prvaci se pribiru poganski/ k narodu Boga Abrahamova./ Božji su svi vlastodršci zemlje,/ nad svima on je uzvišen.”

1. “Jer Jahve je to – svevišnji, strašan, kralj velik nad zemljom svom”. Taj se početni stih u različitim tonalitetima ponavlja unutar psalma 46, kojeg smo upravo čuli. Po svome obliku taj je psalam himan Gospodinu gospodaru svemira i povijesti: “On je kralj nad zemljom svom… Bog kraljuje nad narodima” (rr. 8-9). Taj hvalospjev Gospodinu, kralju svijeta i ljudskog roda, kao i ostale slične kompozicije prisutne u psaltiru (usp. Ps 92; 95-98), pretpostavlja slavljeničko liturgijsko ozračje. Prema tome, u samom smo duhovnom središtu hvale Izraela, koja se polazeći iz hrama, mjesta u kojem se beskonačni i vječni Bog objavljuje i susreće svoj narod, uzdiže u nebo.
2. Slijedit ćemo taj himan radosne hvale u njegovim temeljnim odrednicama, koje nalikuju dvama valima što se pomiču prema morskom žalu. One se razlikuju po načinu shvaćanja odnosa između Izraela i ostalih naroda. U prvome dijelu psalma to je odnos prevlasti: Bog je “narode nama podložio, pogane stavio pod noge naše” (r. 4); u drugom dijelu, međutim, to je odnos udruživanja: “Prvaci se pribiru poganski k narodu Boga Abrahamova”. Opaža se, dakle, znatan napredak.
U prvom se dijelu (usp. rr. 2-6) kaže: “Narodi svi, plješćite rukama, kličite Bogu glasom radosnim” (r. 2). Središte toga slavljeničkog pljeska veličanstveni je lik Gospodina kojemu se pridaju tri slavna naslova: “svevišnji, velik i strašan” (r. 3). Oni veličaju božansku transcendentnost, apsolutno prvenstvo u biću, svemoćnost. I uskrsli će Krist uskliknuti: “Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji” (Mt 28,18).
3. U tomu sveopćem gospodstvu Boga nad svim narodima zemlje (r. 4) molitelj uočava njegovu osobitu prisutnost u Izraelu, Božjem izabranom narodu, “ljubimcu”, najdragocjenijoj i najmilijoj baštini Gospodnjoj (usp. r. 5). Izrael, dakle, osjeća kako je dionik osobite Božje ljubavi koja se očitovala u pobjedi nad neprijateljskim narodima. U tijeku te borbe prisutnost kovčega saveza među izraelskim vojnicima jamčila im je Božju pomoć; nakon pobjede kovčeg je uzdignut na goru Sion (usp. Ps 67,19), a svi su klicali: “Uzlazi Bog uz klicanje, Jahve uza zvuke trublje” (Ps 46,6).
4. Drugi dio psalma (usp. rr. 7-10) otvara drugi val hvale i slavljeničke pjesme: “Pjevajte Bogu, pjevajte, pjevajte kralju našemu, pjevajte! Jer on je kralj nad zemljom svom, pjevajte Bogu, pjevači vrsni!” (rr. 7-8). I sada se veliča Gospodin koji sjedi na prijestolju u punini svoga kraljevstva (usp. r. 9). To je kraljevsko prijestolje nazvano “svetim” jer je nepristupačno ograničenom i grešnom čovjeku. Ali nebesko je prijestolje također kovčeg saveza prisutan u najsvetijem mjestu hrama na Sionu. Na taj način daleki i transcendentni Bog, svet i vječan, postaje blizak svojim stvorenjima, prostoru i vremenu (usp. 1 Kr 8,27.30).
5. Psalam završava stihom koji iznenađuje svojom univerzalnom otvorenošću: “Prvaci se pribiru poganski k narodu Boga Abrahamova” (r. 10). Ovdje se ide čak do Abrahama, patrijarha koji je u korijenu ne samo Izraela nego i ostalih naroda. Izabranom narodu koji je od njega potekao povjereno je poslanje da Gospodinu privede sve narode i sve kulture jer on je Bog cijeloga ljudskog roda. Tada će se od istoka do zapada sabrati na Sionu da susretnu toga kralja mira i ljubavi, jedinstva i bratstva (usp. Mt 8,11). Kako se nadao prorok Izaija sukobljeni narodi bit će pozvani položiti oružje i zajedno živjeti pod jedinstvenom božanskom vlašću gdje će gospodariti pravednost i mir (Iz 2,2-5). Oči svih bit će uprte prema novom Jeruzalemu gdje Gospodin “uzlazi” da se objavi u slavi i svome božanstvu. Bit će “veliko mnoštvo, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika… Viču iz glasa: ‘Spasenje Bogu našemu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu’” (Otk 7,9.10).
6. Poslanica Efežanima ostvarenje toga proroštva vidi u otajstvu Krista otkupitelja kada – obraćajući se kršćanima koji ne potječu iz židovstva – govori: “Spominjite se stoga da nekoć bijaste neznabošci u tijelu – neobrezancima su vas zvali oni koji se zovu obrezani, rukom, na tijelu – i da u ono vrijeme bijaste izvan Krista, udaljeni od građanstva izraelskoga, tuđi Savezima obećanja, bez nade bijaste i neznabošci na svijetu. Sada pak, u Kristu Isusu, vi koji nekoć bijaste daleko, dođoste blizu – po Krvi Kristovoj. Doista, on je mir naš, on koji od dvoga učini jedno: pregradu razdvojnicu, neprijateljstvo razori u svome tijelu” (Ef 2,11-14).
U Kristu je, dakle, Božje kraljevstvo, opjevano u našemu psalmu, ostvareno na zemlji u odnosu na ostale narode. Tako se to otajstvo komentira u homiliji nepoznatog autora iz 8. stoljeća: “Do dolaska Krista, nade naroda, poganski se narodi nisu klanjali Bogu i nisu znali tko je on. I sve dok ih Mesija nije otkupio Bog nije kraljevao nad narodima po njihovoj poslušnosti i njihovu obredu. Sada međutim Bog, svojom Riječju i svojim Duhom, kraljuje nad njima, jer ih je spasio od zablude i učinio ih je svojim prijateljima (bezimeni Palestinac, Arapsko-kršćanska homilija iz VIII. stoljeća, Rim 1994., str. 100).