Bosanska pu~ka Crkva
Stjepan Žalto: EVA I JA, Zagreb 1995.
Stipan Žalto opet je objavio knjigu. Najnoviju. U nakladi MALAma, Zagreb, kao prvu u nizu “Hrvatska ratna proza”. Ima 222 stranice a tiskana je u vrlo ograni~enoj nakladi od 200 primjeraka. Nije, dakle, rije~ o poslovnom izdava~kom pothvatu, nego o pič~evoj potrebi da ostavi zapis o ovom načem tužnom vremenu, da iz najizravnijeg iskustva progovori o nevoljama koje su nas snačle. Ali ne pokučava o svemu tome razvijati svoje misli na svoj čkolovani na~in, nego nas upoznaje s bosanskom katoli~kom seljankom, staricom Evom. Ta je Eva izraz javnom mnijenja u župi, prenosnica vijesti i glasina, župnikova izvjestiteljica i njegova pokora. Ona govori pu~kim govorom bosanskih Hrvata onoga kraja. Ćupnik u razgovoru s njom miječa pu~ki i književni jezik. I ona se ponekad posluži izrazima koje je od njega u propovijedima ~ula. Ona misli na svoj pu~ko-krčđanski na~in, on pokučava misliti stru~no teoločki i do kraja pravovjerno. Ona razumije da on ne smije ni misliti ni govoriti sve kao ona, ali ga nastoji shvatiti, njegove rije~i preto~iti u svoja shvađanja, njegove pouke u svoje životno iskustvo. I on zna da ona neđe nikad usvojiti njegov stru~no crkveni na~in govora i mičljenja. Neđe ni svoje postupke sasvim uskladiti s njegovim u~enjem, a neđe misliti da time griječi. Samo đe se pokoravati dubljoj nekoj zakonitoSti, ili navici koja ide iz naračtaja u naračtaj, u kojoj ti krčđani prenose svoju vjeru, i to sve dosad uspječnim preživljavanjem.
Pravi je predmet Evinih i Stipanovih razgovora sadačnje krvavo dogašanje na načim prostorima. Eva dugo pamti i zna ono čto misli narod, prvi djelatnik i izravna žrtva, premda ne i prvi odgovornik, svih tih krvavih sukoba. Ćelimo li razumjeti čto se ondje dogaša, kako sve to izlazi iz dubine zajedni~ke svjesti i podsvjesti onoga naroda, kako to doživljeva, preživljava i predosjeđa narod, a ne samo voditelji te igre na mešunarodnoj razini, treba pozorno ~itati ovu knjigu. Kako se to u svjesti bosanskoga hrvatskog katolika prelamaju i miječaju mešunacionalni i mešukonfesionalni odnosi, koliko katolik može po svom drevnom iskustvu drugima vjerovati, koliko je spreman i kadar vjerovati “pratru” kad ga taj u~i evanšeoskoj ljubavi i suživotu, je li u njegovim odnosima sa susjedima viče povjerenja ili strepnje od prevare, hođe li biti moguđe ponovno zajedno živjeti – o svemu tome nas jednostavnim i sržnim rije~ima pou~ava Stipanova baba Eva.
Ali, osim te izravne aktulanosti glede suvremenih ratnih nevolja, u ovoj knjizi pronalazimo, možda bolje nego u ikojoj koja nam je poznata u načoj književnosti, belestristi~koj ili stru~noj, najizravnije uvide u vjeru obi~nih ljudi, pu~ku vjeru. Vidimo da narod vjeruje svoje i na svoj na~in, sveđenik o tome govori svoje i na svoj na~in. Narod nikad do kraja ne usvaja sveđeni~ki na~in mičljenja ni govorenja. Sveđenik redovito ne želi ni sebi priznati da se pu~ka vjera uvelike ili barem prili~no razlikuje od njegove stru~no teoločko crkvene vjere, od službene vjere Crkve. Jesu li to doista, kako zaklju~iče neki latinskoameri~ki teolozi, dvije Crkve: pu~ka i hijerahijska? I kakav je njihov uzajamni odnos? Žalto i ne pomičlja o tome teoretizirati. Đak je o~ito da on, pičuđi ovu knjigu, nije ni pomičljao da pokređe takva pitanja. Tim je njegov doprinos vredniji. To je jednostavno izravna iskustvena graša za takva razmičljanja. A takva su nam razmičljanja, istraživanja i zaklju~ivanja, zapravo potrebna, želimo li se snađi u zadatku nove evangelizacije koja mora prodrijeti do srca naroda, na njegov na~in. Nije li upravo ta duboka razlika pu~ke i hijerahijske vjere i Crkve glavna zapreka novoj evangelizaciji, odnosno znak da sve dosada evangelizacija nije zapravo uspjela, da je treba ponoviti? Uspjeh nove evangleizacije i bit đe u tome da se pu~ka i hijerahijska vjera izjedna~e, da najčiri slojevi napokon po~nu sasvim ozboljno shvađati sve čto sveđenik u Božje ime govori, da svaki vjernik po~ne smatrati da je ono čto sveđenik proglačava grijehom doista grjeh, u svakoj prilici i bez iznimke? Razumije se da to sveđeniku nameđe mnogo izravniju odgovornost za upoznavanje narodne duče i njegovih potreba, potrebu da svaku svoju rije~ tako mjeri da ispravno odjekne u dučama, u zajedni~koj pu~koj svjesti, a ne da samo proklamira istinu koju hijerahija tako izri~e, bez obzira može li to narod tim rije~ima i na taj na~in shvatiti i prihvatiti.
To na svoj na~in vrijedi ne samo za sveđenike, nego i za politi~are koji hođe taj narod voditi u ova ili ona politi~ka rječenja i odgovarajuđe viče ili manje krvave pothvate. ćto zapravo taj puk misli, koja ga gesla pokređu na dobro, a koja u njemu poti~u bušenje mra~nih sila mržnje i osvete? S ~ime se u tome može a s ~ime smije ra~unati u zauzimanju za buduđa rječenja? Da li je u tom puku stvarnija iskonska poganska plemenska mržnja ili evanšeoko ~ovjekoljublje koje “pratri”, kolikogod bili nesavrčeni, stoljeđima uporno rije~ima i sakramentima ulijevaju u te duče? Da, zanimljiva je primjedba da Žaltina Eva, čto zna~i bosanski katoli~ki puk, i biskupijskog sveđenika zove “pratre”, da narod zapravo i sveđenike u crnom i sveđenike u smešem ruhu jednako smatra nasljednicima onih davnih ~uvara i gajitelja vjere u Bosni i Hercegovini. Reklo bi se: ako se “pratri” iz bilo koji razloga sami ne dijele, narod ih neđe dijeliti.
Toliko zaoranih pitanja u tako jednostavnoj knjizi. Je li iskusni katoliko-pu~ki pripovjeda~ sveđenik književnih Stjepan Žalto i slutio u čto nas sve tom knjigom uvodi? (ĆK)

VUDU – RELIGIJA KOJA JE NADĆIVJELA ROPSTVO

U opsežnom ~lanku o crkvenim prilikama na Haitima u sklopu tamočnjih politi~kih i gspodarstvenih prilika “lL’ osservatore romano” od 26. lipnja posebno prikazuje religijsko-magijska vjerovanja i obrede poznate pod nazivom vudu. Pojava je posebno zanimljiva po tome čto se znatno izmiječala sa sastavnicama krčđanstva , te se može govoriti o stanovitom sinkretizmu. Tamočnji su crnci istodobno i krčđani i sljedbenici vudua.

Vudu je zapravo skup obreda koji potje~u iz Afrike te se joč uvijek razlikuju prema krajevima iz kojih su u svoje doba dovedeni afri~ki robovi. Tako se posebno razlikuju dahomejski i kongoanski vudu. Za vrijeme kolonijalne uprave ti su se obredi vrčili potajno, samo su ponegdje probijali uz katoli~ke obrede. Sljedbenici vudua navikli su okupljati se u dane krčđanskih svetkovina, kad su i crni robovi bili oslobošeni od rada. Proglačenjem državne nezavisnosti ta je tajnovitost ipak nastavljena jer se vuduu protivi Katoli~ka Crkva a takošer neki državni predsjednici. Mnogi su se pak politi~ari oslanjali na vudu da bi stekli simpatije. Tako je diktator Duvalier (1957. – 1986.) podupirao vudu. U najnovije doba javljaju se zahtjevi da vudu bude službeno priznat kao crna~ka tradicionalna religija. Oni viče ne kriju svoje obrede. Mjesta na kojima se ti obredi vrče obilježena su zastavama na visokim stijegovima.
Službenici tih obreda nazivaju se bokor. Njima ljudi dolaze na savjetovanja da bi izbjegli razli~ite bolesti, oni daju ~arobne mječavine trava za ozdravljenje, ostavljaju darove i hranu duhovima koji se zovu loa, bave se crnom magijom bacajuđi uroke i djelujuđi na buduđnost. Prosje~ni svijet je u strahu od tih bokor i nitko im se ne usušuje zamjeriti. Svaki je bokor okružen skupinom poslužitelja i obrednih plesa~a. Taj dručtveni sloj bokor živi bogatije od drugih zahvaljujuđi darovima koje im ljudi donose. Ta je služba u obitelji nasljedna. Mođni bokor imaju posebne robove koji se zovu zombi. To su osobe odba~ene od sela i obitelji i one na smrt osušene. Vjeruje se da ih bokor oživljuje i njima psihi~ki vlada kao svojim pokornim robljem. Zombi bi bili živi automati ličeni pamđenja i volje. Razni izvjestitelji prenose vijesti o ljudima koji su bili nestali a poslije se pojavili u takvu stanju živih pokornih mrtvaca. Narod se užasava od zombija. Zombi je velika sramota za obitelj iz koje potje~e.
Uz vudu su povezani i obiteljski duhovi loa koje obitelj bačtini iz naračtaja u naračtaj i za koje se treba skrbiti po~asnim i molitvenim obredima.
Pojava vudu postala je predmetom brojnih studija. Nedostaju ipak krčđanske knjige o vuduu koje bi razlu~ivale njegove razli~ite sastojnice u koje su upleteni i mnogi krčđani. Vudu je doista postao mječavina, sinkretizam. Mešu Haiđanima su stanoviti crkveni blagdani poprađeni obredima i vjerovanjima koja proizlaze iz vudu bačtine. Tako se, na primjer, na dan prve pri~esti “hrane anšeli ~uvari”. Ima vudu obreda za ozdravljenje koji, kažu, ne mogu imati uspjeha ako doti~ni bolesnik nije krčten ili počao na misu i na pri~est.
Katoli~ki predstojnici i teoločki stru~njaci nisu joč zapo~eli suvremeni dijalog s voditeljima vudua.
Suprotstavljanje vuduu otežano je i sve veđom podjelom mešu haiđanskim krčđanima. Bujaju razli~ite sekte koje na sve strane podižu svoje bogomolje. Sekte pridobivaju ljude ne toliko naviječtanjem Evanšelja koliko sustavnim ozloglačavanjem Katoli~ke crkve. Optužuju crkvu da promi~e protubiblijsko čtovanje svetih slika, da je katoličtvo viče Marijina nego Kristova religija, da se je poslužilo preuzimanjem mnogih poganskih obreda vudu. Protestantske pak zajednice iz svijeta ulažu u Haite velika nov~ana sredstva. Treba im priznati zna~ajne uspjehe u humanitarnom djelovanju. Puk, ličen ~vrstog vjerskog odgoja i bez dobrog crkvenog vodstva, lako prelazi iz jedne u drugu vjersku zajednicu. Tu može biti odlu~na ne samo materijalna korist nego i dobra glazba i privla~ni obred. (ĆK)